Sasluživalo je sveštenstvo iz obje Mitropolije: crnogorsko-primorske i budimljansko-nikšićke, uz molitveno učešće vjernog naroda.
Po završetku Liturgiji, služen je parastos prve i druge durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog progona, generalu Dragoljubu Mihailoviću i pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini.
Sabranima se besjedom obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije, rekavši da, iako je prošao praznik Vaskrsenja, pa i Vaznesenja, predstoji veliki Svetotrojični praznik Duhovi koji se tri dana proslavlja.
„Ja ću vas, ipak, na ovom mjestu i na današnji dan, u ovoj svetinji Svetog arhangela Mihaila i Gavrila i svih bestjelesnih sila nebeskih, pozdraviti sa: Hristos vaskrse, jer ovdje, kraj hramova Božjih, tu se vjekovima njivila i čuvala, zapretena u Svete tajne istina božanska i istina neba i zemlje. Sve kroz ljudsku istoriju i vrijeme u ovoj dolini plača, koju zemljom zovemo, prekrivenu lažima i obmanama, silom i nepravdama, gaženjima svega istinitog, svjetlog i čestitog uvijek je na ovakvim mjestima istina i pravda vaskrsavala i narod govorio da je spora pravda, ali dostižna. Istina se sakriti ne može, ono što se šapuće propovjedaće se sa krovova i došlo je to vrijeme. Ali, zapamtite: u onoj mjeri u kojoj sebe otvorimo za Hrista i otvorimo za nebo i svjetlost, za NJegovo vaskrsenje i NJegovu blagodat, u onoj mjeri koliko se trudimo da budemo NJegovi, hrišćani istinski, pravi ne samo na riječima i u pozerstvu, nego i na djelima, i u svojim mislima, u svom najunutrašnjijem intimnom životu, u toj mjeri će nam se otkriti istina u ovom svijetu“.
Samo preko takvih ljudi ta zlatna nit vjere, istine, pravde, odnosno neba, svjetlosti božanske, prosijavaće u ovoj dolini plača i obasjavati korake tih ljudi koji budu ovim zemaljskim šarom prohodili i time, i svojim životom, i svojim hodom sveštenim kroz ovu zemlju i ovaj život privremeni i kratki, svjedočili istinu i pravdu Hristovu i neba i svjetlosti i Carstva nebeskog za koje nas je Gospod stvorio i koje nam je predoredio i zbog koga smo se rodili u ovom prolaznom životu da njega, trudeći se zadobijemo. U toj mjeri će nam se otkriti istina, u mjeri u kojoj se otvorimo za Hrista. Samo oni koji budu blizu Crkve i grijali se na tom duhovnom ognjištu, otkraviće svoja srca i duše, i krljušt s njihovih očiju će pasti i vidjeće pravi, istinski put i istinu. Neće moći da lažu sile ovog svijeta koje ne zna se ko više laže. S kraja na kraj vaseljene dograbili su sve medijske kuće i ustanove i kupili, ne da bi pronijeli vijesti i istinu, nego samo da bi još više uništavali ovo čovječanstvo lažima, obmanjivali, držali ga u tami da bi ga vodili po svojim njivama gladi, dok potpuno čovječanstvo ne propadne“, rekao je Vladika.
I mi smo, dodao je on, svjedoci toga u našem vremenu, da se to zbiva pred našim očima.
„Svi oni koji su tiho za Hristom hodili, nisu se odrekli NJega, nisu se odrekli onoga kome su se zakleli. Išli su sveštenim i tihim hodom, a taj tihi hod je postao najgromoglasniji glas u istoriji ljudskog roda. Od tihog hoda sveštenog Hristog ulicom stradanja na Golgotu preko svih onih koraka i hodova svih ljudi koji su NJemu kroz istoriju sljedovali.
Sjetili smo se danas na Treće obretenje glave Svetog Jovana Krstitelja, Kuma Božjeg i onoga koji je svojim životom potvrdio i svjedočio NJega kao Boga, Hrista Koga je krstio u Jordanu, a čija ruka se, po velikoj milosti Božjoj, neznano i neotkriveno, niti će nam ikad to biti jasno kako, nalazi među nama. u Cetinju u manastiru Cetinjskom u kivotu Svetog Petra Cetinjskog i blagosilja nas. Ovdje nam je vjerovatno najpotrebnija, jer smo među najsluženijim prostorima i narodima na ovoj zemlji. Ona treba da bude s nama da nam svjedoči istinski, pravi put i istinu“, naveo je Mitropolit Metodije.
Dodao je da su se na dan obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja okupili da bi se sjetili naših predaka i upokojenih, svih duša od pamtvijeka do današnjeg dana, i znanih i neznanih, koje smo zbog mnoštva imena zaboravili i vremena koje je prohujalo, a koje samo Bog zna i anđeli Božji i Svetitelji.
„Nebeska Crkva ima jedino, istinsko pravo pamćenje. NJih se sjećamo danas, pominjemo i molimo se za duše njihove, jer nema mrtvih pred Bogom. Svi su živi, ima usnulih i onih koji će kroz ta vrata smrti da prođu kao što smo prošli kroz rođenje i da opet ugledamo još svjetliji dan i prostor i lice Hrista Boga našeg Trojičnog Boga ljubavi Oca i Sina i Duha Svetog, ako Bog da. NJih smo se sjećali danas, a među njima posebno smo se danas sjetili onih, koje ste čuli zbog kojih smo se ovdje između ostalog, okupili onih velikih i najvećih vitezova i heroja II svjetskog rata koji, iako su bili u jednom trenutku od svih ostavljeni, istrajali su na tom krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta, i Ivana Ružića, i Nikolu i svih boraca, ratnika i vojnika koji su čista obraza branili najveću svetinju svoju dušu, svoju vjeru i svoju porodicu i narod od one pošasti mračne koja se nadvila i dalje je nadvijena, stoji nad našim glavama.
To su prvi gerilci u porobljenoj Evropi. Prvi je Dragoljub protiv fašista i nacista ustao, posle su lažima zapretane sve te istine o njima i njihovom životu, podvigu, njihovoj tragediji, drami kroz koju su prolazili, a zajedno s njima cjelokupni naš narod. I šta na kraju imamo? Nisu nam, iako su svetinja grobovi nisu nam najpotrebniji. To nam je istorija pokazala. Najveći iz našeg roda nemamo im grobova. Nema groba Sveti Sava, spalili su ga oni čiji nasljednici su posle njega spaljivali i Dragoljuba, ni njemu groba nema. NJegošu su sedam puta grob preturali i danas nad njegovim grobom to što stoji nije grob, to je sramota, to je mauzolej paganski pravoslavnom Mitropolitu i Vladici i Svetitelju stoji kao znak našeg poniženja i ropstva koje je još uvijek aktuelno i traje. Nemojte se zavaravati ako vam budu malo veće plate, nećete biti slobodniji. Nemojte da vas zalaguju sa prolaznim stvarima s kojima i bez kojih možemo, ali bez duše ne možemo, jer je Hristos rekao: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, koji vas muče ali vam duši ne mogu nauditi. NJih se ne bojte, a bojte se Boga Koji je stvorio dušu i za čiji susret se spremamo, hodeći ovom zemljom“, besjedio je NJegovo Visokopreosveštenstvo.
Po njegovim riječima nemamo groba Svetog Save, ni NJegoševog, ni Dragoljubovog, a borimo se još uvijek za NJegošev, da osveštamo i da se vrati crkva.
„To će biti znak našeg oslobođenja. A ja sam vas, ne slučajno, pozdravio sa Hristos vaskrse ovdje, jer vaskrsava to pamćenje, vaskrsava prisustvo i život i duh tih heroja koje smo pominjali danas. U onoj mjeri u kojoj se vratimo sebi i Bogu, vratićemo se istini i njima. A onda, od tih saveznika 1944. godine više su nas pobili nego nacisti i fašisti protiv kojih smo se borili i u Podgorici, i u Nikšiću, i u Nišu i u Leskovcu, i u Beogradu i u svim mjestima i krajevima gdje srpski narod živi. Nisu dirali (fašistički) Zagreb koji je oslobođen kad i Berlin isti dan. A znate kako? Kad su ustaše izlazile, kažu, samo 200 metara iza njih ulazile su partizanske jedinice, niko nije zuba obijelio, a ne izašao iz stroja. Otišli su i od tada caruje ta titoističko-ustaška koalicija koja gazi i ubija i najveći genocid pravi nad srpskim narodom“.
A one koji su im komandanti i naređivali im, po čijem diktatu su radili, sproveli su ih pacovskim kanalima sve do jednog žive, preko Vatikana i zapada do Latinske Amerike gdje su skoro svi duboku starost dočekali. Pojedini nisu, koga je stigla ruka Blagoja Jovovića i još ponekog viteza da osveti rane srpske. Na kraju se pitamo ko je pobijedio, pobijedili nacisti i fašisti koji danas hoće da vladaju svijetom i hoće to da nam opet instaliraju ovdje na silu, postavljajući svoje pulene i režime, koji će da nas oni uče šta je istina, istorija, a ne znaju do prađeda imena, a ne dalje i ko su im bili. Zato, ono što sam vam na početku rekao, odmaknete li se od svetinje i od oltara, od crkve izgubićete pamćenje, zalutaćete, tumaraćete po mraku i njivama gladi, krepavajući od gladi duhovne i naći ćete smrt vječnu i nećete nikad znati istinu“, rekao je Mitropolit Metodije.
Zato su, smatra on, kad su god htjeli da zatru srpski narod, zatirali Srpsku pravoslavnu Crkvu.
„Zbog toga, i zapamtite, biće narodno, nema nacije srpske bez Crkve, ljudi. Tu se rodila, ko je god izašao iz Crkve postao je neko drugi, ali ne samo neko drugi, nego mrzitelj onoga što su njegovi preci bili, i glavni krvnik, i oruđe i oružje u rukama dželata i naših vjekovnih dušmana, svjedoci smo kroz istoriju do današnjeg dana, ali, nije sila u broju, i u oružju, i u konjici, kako kaže psalmopojac David, i u kolima, i u dvokolicama, i u bojnom oružju, nego u istini i pravdi, je sila. To je govorio i Sveti Petar Cetinjski kad je narod i tada raspolućen bio, međusobno se ubijajući u krvnim osvetama, turčeći se da bi živio lagodnije i lakše, kumio i molio, pa i proklinjao da ostanu na putu svojih predaka jer proći će ovaj za malena život, ali gdje ćemo s dušom svojom kad izađemo pred pretke, vitezove duha slavne?
„Najveća šizofrenija ovog prostora i ovog podneblja da prije neku godinu, najvećem monstrumu ponovo dižu spomenik i to u Podgorici, koja je nekad nosila, nažalost, njegovo ime, a da ironija bude najveća u Bulevaru „Svetog Petra Cetinjskog“, onoga kome je taj monstrum srušio crkvu na Lovćenu i skrnavio grob njegovog sinovca Vladike Rada. Kolika je to šizofrenija dati bulevaru ime Svetog Petra Cetinjskog, a u njemu postaviti spomenik monstruma. To je stanje i slika našeg stanja u kome prebivamo. Zato, ne bojte se, ljulja se taj mračni vilajet iz koga ti vjetrovi crni guraju te oblake koji su se nadvili nad nama. Svi ti koji su ginuli, čak i na ovoj drugoj strani, a nema druge, jedna je bila oslobodilačka, oni su bili izdani od toga monstruma kome su digli spomenik u glavnom gradu Crne Gore. Izdani, poslani na najmonstruozniji način na Goli otok da ih muče, d aubiju u njima ono ljudsko dostojanstvo na najsvirepiji, životinjski način uništavani ljudi koji su se s njima u istim redovima borili“, konstatovao je Mitropolit budimljansko-nikšićki.
Kazao je da je njegov prađed, koji je rođen ispod Durmitora, bio pod komandom Jevta Ružića na Mojkovcu i dobio Obilića medalju.
„Moj brat njegovo ime nosi, evo ga tu, Rade Ostojić, a imao je šest sinova: Jovan, Mihailo, Milivoje, Milun, Blagoje i Dragoje. Svi bili u Durmitorskoj četničkoj brigadi, dvojica maloljetnih. Prvi Milivoje, kad je kretalo na Pljevljima, tada nije bilo ni četnika, ni partizana, on je poginuo i sedam Ostojića, mladića s njim na Pljevljima, 1941. u decembru. A ovi ostali, na putu do Zidanog Mosta bez povratka, dvojica se, moj se đed spasio kao četnik zarobljen od NJemaca, kakav je to kolaborant sa okupatorima koga su fašisti zarobili i u logor stavili Jugoslovenske vojske u otadžbini i ratnih vojnik zarobljenika u Osnabriku, samo njihov logor bio. Jedan je uspio da se prebaci čudom i spasi van Jugoslavije da izmakne presudi, kobnoj sudbini titoističkoj, a dvojica maloljetnih vraćeni sa Zidanog Mosta, vratio ih je jedan Milićević u svojoj jedinici, od kojih se moj otac posle oženio i ja sam pola od tih Milićevića, pola od Ostojića“.
U meni su se sjedinili obje strane koji su se borile protiv fašista i na jednoj i na drugoj strani, a oni koji nisu htjeli da saviju glavu pod Brozom i njegovom izdajom, oni su završili kako su završili i ovi na Golom otoku. To je dvojedna sudbina Srba koji su krenuli tim putevima, jednim i drugim, jednaka, ostavljeni od svih. Zapamtite, i Hristos je na Golgoti bio ostavljen od svih, ali nije odstupio od istine, pravde i volje Oca svoga nebeskog. Nikad ne možemo, koliko god stradali ovdje, nestati, niti nam se trag utrijeti ako budemo ostali na putu naših predaka. Ništa nas drugo ne može utrijeti, osim mi sami sebe kad skrenemo sa tog puta. Zato, radujte se i veselite se, volite jedni druge, primajte u zagrljaj, radujte se jedni drugima, praštajte jedni drugima, vidite malo i širu sliku ne samo ovu užu lokalnu, plemensku. Postoji malo i šira do neba, gledajte očima Hristovim, na to smo pozvani. Iz te nebeske perspektive sve će nam biti jasnije u ovom vremenu smutnom i sluđenom“.
„Bog vas blagoslovio i hvala vam što ste došli u ovu veliku svetinju da se zajedno sjetimo i naših predaka i Bogu pomolimo i još jednom posvjedočimo da ćemo ostati vjerni Hristovom putu krstovaskrsnom srpskog naroda“, poručio je Mitropolit Metodije.
