Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 2. marta 2025. ljeta Gospodnjeg, u Nedjelju praštanja, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Cetinjskom manastiru, uz sasluženje NJegovog preosveštenstva Episkopa dioklijskog g. Pajsija, arhimandrita Varnave (Damjanovića), igumana manastira Treskavac iz Eparhije bihaćko-petrovačke i sveštenoslužitelja Mitropolije crnogorsko-primorske.
U toku Svete službe Božije Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je miropomazao novokrštenog Vuksana Kneževića, a besjedom nakon čitanja Jevanđelja poučio vjerni narod o predstojećem Vaskršnjem postu i pripremi za taj podvig:
„U ime Oca i Sina i Svetoga Duha.
Ova nedjelja prije početka Časnoga posta po mnogo čemu je jedna velika vododjelnica, jedna velika raskrsnica, jedan momenat od koga treba da hrabro iskoračimo naprijed u našem duhovnom životu, da bismo doživjeli promjenu na bolje. Da bismo ispravili naša djela i naše misli, da bi cio naš život krenuo u pravcu ispunjavanja Božijih zapovijesti, odnosno ispunjavanja smisla našega života.
Ova nedjelja već sada, iako je početak posta, jednom zlatnom niti vezuje nas za veliki praznik Vaskrsenja Hristovog. Započinjemo, draga braćo i sestre, Veliki i časni i spasonosni post, svijetli hrišćanski post, pripremajući tako svoje duše i svoja srca za praznik Vaskrsenja Hristovog. Praznik Hristove pobjede nad smrću u kojem je i naša pobjeda jer nas je Gospod udostojio Svojim vaskrsenjem da budemo saučesnici, sudionici, sapričasnici NJegovoga vaskrsenja, NJegove pobjede nad smrću i NJegove vječne slave.
Ali koji je način od pamtivijeka osveštan da svoje duše pripremimo za najveće događaje u našem životu, ali i u našoj vjeri? Za najveće praznike, koji je način da se popravimo, ispravimo, da se oblagorodimo?
Prije svega što ćemo povesti jednu oštriju borbu sa sobom, sa svojim lošim navikama, sa onim što nas vezuje i ponižava kao ljude, kao bogolike ličnosti. Čovjek ponekad čini takve grijehe, i vidi se da se ispunio takvih mana i pakosti, da ponekad može izgledati strašnije od bilo koje krvoločne zvjerke, koja zadavi drugu životinju, pojede je, najede se i onda, dokle opet ne ogladni, neće nikoga da dira. A čovjek može do te mjere da se izopači, da se nikada ne može nasititi ljudske krvi. To, nažalost, vidimo u cijelom svijetu, otkad traje ljudska istorija, da se proliva ljudska krv i da čovjek negdje u dubini duše je tome sklon, svako od nas. To su posledice prvorodnoga grijeha, zbog toga nas je Gospod, zbog toga prestupa prvobitnog, izagnao iz Raja.
