Prije početka Liturgije, Mitropolit Joanikije je rukoproizveo u čin čteca Pavla Kapičića sa Cetinja i svršenog bogoslova Cetinjske bogoslovije Vasilija Šćepanovića, a monaha Teofana za ipođakona.
U toku Liturgije Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je rukopoložio u čin jeromonaha dosadašnjeg jerođakona Teodora, a u čin jerođakona, monaha Teofana.
Jevanđelskom besjedom sabranima se obratio Preosvećeni Episkop dioklijski gospodin Pajsije.
Vladika je poučio da je Bog, sažalivši se na ljudski rod, sišao sa nebesa i uzeo na sebe ljudsko tijelo i ljudsku prirodu, sa željom i ciljem da je od toga oslobodi i vrati u Rajsko naselje.
On je dodao da se današnja jevanđelska priča odnosi na vrijeme Hristovog silaska sa gore Tavor nakon Preobraženja, i NJegovih susreta sa mnogim ljudima, te o tome da svi ti susreti, bez obzira na spoljašnje forme, nose obilježje unutrašnjeg osjećaja i nastrojenja svakog čovjeka koji je prišao Hristu.
”Ako ovu priču uporedimo sa pričom o iscjeljenju kapetanovog sluge, upravo ta spoljašnja forma izgledaće prilično isto. Prilazi Hristu čovjek koji opet ne traže iscjeljenje za sebe, nego za svoga slugu, ali ono unutrašnje nastrojenje ovoga kapetana i ovoga oca mnogo se razlikuje. Onaj kapetan prilazi Hristu sa puno vjere, sa nesumnjivom vjerom da će On iscijeliti njegovog slugu, i sa druge strane sa velikom ljubavlju prema istom tom sluzi. I on kaže: ’Gospode, nema potrebe da dolaziš u dom moj, samo reci riječ i ozdraviće sluga moj, jer i ja sam čovjek po vlasti, pa kažem jednome sluzi – idi i on ide, i – učini to, i on učini.‘ A kod oca ovoga mladića koji traži da mu iscijeli sina, prvo što možemo primjetiti da ima vrlo malo vjere, možda i nimalo, i da on više kuša Hrista, nego što stvarno traži da on iscijeli njegovog sina. A onda i o njegovom odnosu prema sinu možemo vidjeti da nema on ni toliko ljubavi prema sinu. On više žali sebe što mora oko njega da brine, nego što se njegov sin muči kada ga demon napadne.”
Vladika Pajsije je naglasio da je suštinska razlika između ova dva čovjeka – u vjeri.
”Tako i danas, Hristos i dalje, iako je Vaskrsao i Vaznio se na nebesa, On i dalje prebiva sa nama. Prebiva u Crkvi Svojoj i dalje iscjeljuje i nosi bremena onih, koji naravno traže od NJega da to učini. I naravno, isto kao i tada, tako i danas, mnogi uopšte i ne žele NJegovu pomoć, niti u bilo čemu da mu zatraže tu pomoć. Mi iz toga primjera, iz primjera ove dvojice, draga braćo i sestre, treba da se poučimo da sve ono što nas muči i sve ono što nam stvara breme, čiji teret osjećamo, da ne možemo sami sebe toga osloboditi, nego može nas samo Hristos osloboditi, ukoliko mu pristupimo sa vjerom da On može to učiniti i naravno sa ljubavlju”, zaključio je Vladika Pajsije.
Na kraju Svete službe Božije, sabranima se besjedom obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije.
Mitropolit je rekao da su se novorukopoloženi jeromonah Teodor i jerođakon Teofan, sabraća Cetinjske sveštene obitelji, lijepo pripremali za primanje sveštenih činova, prije svega odlučivši se veoma mladi, kao što su to učinili i Sveti Sava, Sveti Vasilije Ostroški i Sveti Petar Cetinjski – da služe Gospodu.
”A kad se neko u svojoj najranijoj mladosti odrekne ovoga svijeta i svega što je u njemu, onda hoće Gospod da pritekne brzo u pomoć i da takve obuče u svoju blagodat. Samo ako budu istrajni na tome Božijem putu”, rekao je Mitropolit.
Vladike je dodao da se blagodat sveštenosluženja ne daje samo za jedan dan, nego za cijeli život i vječnost.
”I ona uvijek ukrepljuje volju služitelja Gospodnjih. Podiže ih iz običnih ljudskih slabosti. Iako su i sveštenici ljudi, i monasi su ljudi i podložni su ljudskim slabostima i manama, i moraju da se bore sa njima, ali ako iskreno služe Gospodu, Božija blagodat će im ustrojavati sve pobjedu za pobjedom i prosvjetljivati njihove darove sa kojima ih je Bog poslao u ovaj svijet, tako da će se zasvjetliti njihovi darovi, da bi ispunili milošću Božijom i pomoću Božijom i silom Božijom jevanđelsku zapovijest: – Tako da se svjetli svjetlost vaša pred ljudima da vide vaša dobra djela i da proslave Oca našega koji je na nebesima.”
On je naglasio da sveštenosužitelj mora biti spreman i na teške momente u svome životu, iako je, kako je rekao – to služba koja donosi mnogo duhovne radosti i ukrepljenja.
”Lako je kada nam sve ide lijepo, ali kad dođu teški momenti, tada se treba održati, tada se provjerava karakter, a ne treba im nikakav drugi uzor, mada ih ima toliko mnogo, od Svetoga Petra Cetinjskoga. Neka pogledaju na njegov život – trnoviti i uski put kojim je on prošao u toku svoga mukotrpnoga života. Služeći Gospodu i pobjeđujući svako iskušenje, raskidajući mreže demonske koje su mu se plele cijelog njegovog života, ali budući na putu Gospodnjem, Gospod ga je krijepio njegovom silom i obdarivao čudesima i milošću svojom.”
Mitrpolit Joanikije je na kraju svog obraćanja poželio novorukopoloženim sveštenomonasima da se postom, molitvom, dobrim djelima ukrepljuju.
”I da se tako spremaju i za sve ono što ih dobro očekuje, jer u dobru se ne ponesi; a i za sve ono što ih u ovome svijetu očekuje, a što neće biti prijatno, a kazano je u zlu se ne pokolebaj, u zlu se ne ponizi, nego se ohrabri i Bog će te ohrabriti. Tako će, uvjeren sam i biti, gledajući na njihovu dobru želju i iskrenu namjeru i odlučnost da služe Gospodu”, zaključio je Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.
