Na desetine filmskih, televizijskih i pozorišnih uloga ostvario je dosad Milivoje Mišo Obradović, ali osvrnemo li se samo na najnovije, možemo da zaključimo da je zaredao s onima svakom punokrvnom glumcu najprimamljivijima – karakternima. Biti „varalica i ubica“, „heroj u paklu logora“ i „crveni zmaj koji pokušava da poleti“ u kratkom roku složen je zadatak, ali uz realizaciju na kakvu smo kod njega već kao po pravilu navikli, ostavlja najjači utisak kod nepredvidljive publike i vazda stroge kritike (a „vole“ takve role i nagrade, ali to tek preostaje da vidimo).
Krajem prošle godine gledali smo ga na daskama matičnog mu Crnogorskog narodnog pozorišta, u Krležinim „Gospodi Glembajevima“, reditelja Danila Marunovića i dramaturga Boža Koprivice. Premijera je popraćena ovacijama, a za svaku daljnju predstavu i dalje se traži karta više, za što su uveliko zaslužni bračni par Obradović; Mišo u ulozi Leonea Glembaja i supruga mu Kristina kao Barunica Kasteli.
U međuvremenu ga je jedan od najvećih sineasta današnjice, Martin Skorseze, odabrao da zaigra jednu od glavnih uloga u tv seriji „Sveci“. Specifična fizionomija i ekspresija lica donijeli su crnogorskom glumcu respektabilan, ali i težak zadatak da ostvari lik poljskog sveštenika Maksimilijana Kolbea, poznatog po žrtvi u nacističkom logoru Aušvic, kada je svoj život dao za tuđi. Prikazivanje se očekuje najesen, nadamo se i na našim malim ekranima. Uz to, tu je njegov rediteljski prvijenac, cjelovečernji igrani film „15 i po“, koji će premijerno biti prikazan na predstojećem Filmskom festivalu Herceg Novi. Autorsko intimističko djelo s naznakama egzistencijalnog preispitivanja debi je koji s nestrpljenjem iščekujemo. Od „dasaka koje život znače“, preko televizije do bioskopa, rekli bismo da Mišo Obradović doživljava još jedan, novi uzlet u karijeri, ali kako on taj izraz ne voli, neka ostane zapisano da ostavlja vidljiv i značajan trag kompleksnim ostvarenjima koji svakom profesionalcu u filmskoj, TV i pozorišnoj umjetnosti mogu donijeti laskava priznanja.
No, spavanje „na lovorikama“ kao da ne poznaje; s neumornim Obradovićem razgovarali smo između predavanja i radionica na „Slano Film Days“ te pozorišnih komada u Budvi.
Između ljetnih filmskih festivala, predstava na otvorenom i novih projekata, što vam je sada najviše u fokusu?
U mom fokusu je trenutno jedna sjajna ideja za dugometražni dokumentarni film. Potpuno me obuzela. I kao na svakom početku „veze“, ta zaljubljenost me čini radosnim, poletnim, otpornim na banalnu stvarnost iz koje dopiru samo loše radio vijesti.
Jeste li zadovoljni profesionalnom godinom iza sebe?
Vrlo. Kad pogledam sa kim sam se sve „družio“ od likova koje sam tumačio – imam potpuni osjećaj zadovoljstva zbog svih uzbudljivih „staza“ kojima sam morao da prođem. Tu je svakako i posebno osjećanje zbog realizacije mog igranog dugometražnog filma „15 i po“.
Što biste od svega toga izdvojili kao najdraži događaj u smislu ličnog razvoja i ispunjenja?
Glembajevi su mi značili jako mnogo. Takva uloga nije još samo jedan novi zadatak. Ona je najprije potvrda svega urađenog do sada. A onda i ogroman izazov. Igrati takvu ulogu, to je trčanje sa bikovima u Pamploni. Opasno i uzbudljivo. Takođe i režiranje mog prvog igranog filma. Taj osjećaj da ste uspjeli da jednu ideju prvo odsanjate, a onda taj san oživite kamerom, dovedete do kraja. Kad se osvrnete, shvatite na kakvom ste hodočašću bili.
Kao veliki uspjeh doživljeno je u javnosti vaše pojavljivanje u jednoj od epizoda dokumentarno-igrane dramske serije „Sveci“ („The Saints“), čiji je izvršni producent slavni filmadžija Martin Skorseze. Štoviše, tu igrate glavnu ulogu, poljskog katoličkog sveštenika Maksimilijana Kolbea, sveca u užasu koncentracionog logora. Je li vam to bilo iscrpljujuće iskustvo? Što biste poručili mlađim kolegama, kako do takvih uloga u „holivudskoj fabrici snova“? Premijera je najavljena za novembar na kanalu Foks Nejšn; kada se može očekivati kod nas?
To je bilo preuzbudljivo i jako emotivno iskustvo. Sa jedne strane, oduševljeni ste idejom da radite sa nekim ko je Martin Skorseze. A sa druge strane, tema kojom se bavi Skorseze vas očara; u vremenu u kojem su vrlina i ostale prave ljudske vrijednosti potpuno zaboravljene, u svijetu u kojem vlada zakon svakodnevnog globalnog rata i politike, šerova i lajkova, on na površinu izvlači ponajbolje primjere ljudskog roda kroz istoriju, zapravo njihove hrabre i vrle moralne i etičke trijumfe i podsjeća nas na njih. Ali i u takvoj situaciji, bojim se, da se ovaj i ovakav svijet osvrne tek onoliko vremena koliko je dovoljno za jedan story od 15 sekundi. Nakon toga, gutamo nove „sadržaje“. Ne postoji vrijeme u kojem jedna ideja, plasirana kroz neki smislen sadržaj, može da odleži, da se izvaja i artikuliše u jednu misao koja bi mogla da zasvijetli u nama kao ljudskost. Kako god bilo, za mene je ta tema bila jako važna. Bivajući samo u scenografiji koncetracionog logora, ne možete da ne kriknete od bola pri spoznaji koliko su besmisleni ratovi, logori, mučenja… Išao sam svaki čas iza kulisa da plačem jer sam bio neutješan pred činjenicom da u isto vrijeme dok mi to snimamo, ljudi ginu na raznim frontovima širom svijeta, neka djeca drhte od straha ili ginu pod bombama, odrastaće bez oca, bez majke, bez ljubavi… Ne mogu da ne pomislim na naše ratove, na prostoru Jugoslavije, koliko su besmileni bili, i koliko su za to odgovorni neki glupi ljudi, najgori među nama, političke elite i vođstva tog vremena. To treba da bude veliko upozorenje za današnje političke elite. Glumačko iskustvo je bilo fantastično. Oni to rade na vrhunskom nivou. Zadivljen sam njihovim cjelokupnim sistemom rada. Mlađim kolegama bih poručio da ne jure nikakve „holivudske fabrike snova“, jer to je mjehur od sapunice, dobro upakovana iluzija. Umjesto toga, neka strpljivo grade svoj put. Neka ne očajavaju kad dobiju „ciglu“ od uloge. Jer je svaka ta „cigla“ važna. Ko bude znao da jednu ciglu složi na drugu, drugu na treću i tako dalje, taj će sagraditi glumačko zdanje koje će vremenom prerasti u veličanstvenu glumačku tvrđavu, koju ni uspjeh ni neuspjeh neće moći da sruše.
Od kraja prošle godine gledamo smo vas i na daskama Crnogorskog narodnog pozorišta u svevremenskoj Krležinoj drami „Gospoda Glembajevi“. Klasik je to i želja u biografiji gotovo svakog glumca s ovih prostora. Predstava je malo koga ostavila hladnim, požnjela je ovacije u Podgorici (gdje je postavljena nakon 77 godina), pa na gostovanjima u Skoplju i Beogradu… Šta vi mislite, zašto je tako? Da li zaista svako od nas nosi u sebi svog Glembaja (ako ne baš varalicu i ubicu, onda roba vlastite krvi, gena i kože iz koje se ne može)?
Prije svega, Krležina drama je briljantna. Velika literatura! A onda vjerujem da je kompletan tim, sa Danilom kao rediteljem na čelu, uspio da ponudi nešto što komunicira sa ljudima, sa potrebama njihovog duha… I pravo je zadovoljstvo vidjeti ljude na kraju kako stoje i aplaudiraju, zadovoljstvo ih je vidjeti u toj maloj vrsti ekstaze. Zapravo, uvijek me ispuni radošću kad vidim da jedan umjetnički čin izazove oduševljenje kod onoga koji ga posmatra. Jer tada, čovjek ima dodir sa duhom. Čovjek napravi mali otklon od svijeta u kojem većinski sve vonja na politiku, duhovnu bijedu i borbu za moć. Svako od nas nosi i Glembaja i Gandija u sebi. Samo je pitanje šta bira da bude. Da se razumijemo, te odluke se donose svakog jutra, brane čitavog dana, a uveče svako može da sagleda šta je postigao na polju na kojem je odabrao da bude.
Supruga vam je glumica; uspijevate li izvući najbolje iz partnerstva sa osobom iz iste branše? Koji vam je najdraži zajednički projekat? Kako žonglirate obaveze uzevši u obzir i da imate malu djecu? Pate li vam ponekad karijere ili sinergetski jedno drugo u tom smislu jačate, pa se sve nadoknadi? Pokazuju li vaši mališani, Lav i Luča, interes i talenat da krenu putem roditelja (biste li time bili zadovoljni)?
Samo ljubav sa njom je varanje smrti (da parafraziram jedan stih Marka Tomaša). Puno puta smo se sreli na sceni i ispred kamere kao direktni partneri, tako smo se i upoznali. I svaki naš novi scenski ili filmski susret otkrivao je nijanse o onom drugom koje su u „civilnom“ životu možda manje vidljive, teže dohvatljive. Te nove odaje onog Drugog, uvijek otkrivaju nove tajantsvenosti. I eto poziva na Igru (zavođenja) – a to je osnov naše profesije. Ali I svake uzbudljive ljubavi. Biti Leone Glembaj, a preko puta sebe imati svoju ženu kao barunicu Kasteli. To je istovremeno i zavodljivo i opasno. Uživam u tome. Moja karijera ne postoji, tako da ne može ni da pati. Karijere ostavljam karijeristima. Ne volim tu riječ u umjetnosti. Ali ste u pravu kad kažete da nije lako sve postići. Tu dolazimo do toga da život od vas traži da se učite balansu. I to je „igrica“. Naša djeca rastu sa nama, kao i mi sa njima. Nekad smo na igralištu, a nekad u pozorištu. Prirodno je da pokazuju interes za ono čime se bavimo, ali vidjećemo gdje će ih život odvesti. Bergman je imao jedanestoro djece, njih devetoro su postali reditelji ili producenti.
Na Filmskom festivalu Herceg Novi imaćete premijeru svog debitantskog rediteljskog igranog filma, „15 i po“. Jeste li uzbuđeni, s obzirom da je film niskobudžetni, ekipa je cijela iz Crne Gore i sve to treba predstaviti pred domaćom publikom koja može biti najstroža ili vam dati najveći aplauz? Ima li u vašem „prvijencu“ biografskih elemenata? Kako biste ga gledaocima najavili?
Film „15 i po“ je priča o čovjekovoj potrebi za promjenom, ali isto tako i o strahu koji ta promjena nosi. Uvijek se postavlja pitanje koliko ima autobiografskog… Međutim, sve što jedan umjetnik stvara, vrlo često i nesvjesno, jeste autobiografsko, ali u jednom širem smislu od onog senzacionalističkog, banalnog u kojem svijest malograđana može da namiri svoju voajersku glad nečijim „prljavim vešom“. Jer stvaralac u svoje djelo, svjesno ili nesvjesno, utka iskustva i slike koje su od najranijeg djetinjstva pohranjivane u njegovoj svijesti, podsvijesti itd. U svakom od likova koje sam napisao ima i mog ličnog utiska o životu i svijetu, ima mene; i u ženskim likovima, ponekad i u likovima konzervativnih roditelja, ili u liku slobodnog dječaka, ali isto tako i u liku uplašenog zrelog čovjeka, ili žene koja je samu sebe sputala pod uticajem sredine. Kroz sve provijava lik autora. Možda me najviše ima u jednom crvenom zmaju koji pokušava da (po)leti.
Kakva je inače vaša saradnja sa Filmskim centrom Crne Gore (koliko ste zadovoljni do sada i kako biste voljeli da se razvija u budućnosti)?
Nisam imao puno prilika da direktno sarađujem sa njima, ali neka dosadašnja iskustva su vrlo pozitivna. Cijenim njihov trud i rezultate. Filmski centar je mlada institucija i nije lako krčiti decenijski zapuštene filmske staze u Crnoj Gori.
Režija ili gluma? Film ili pozorište? Ispred ili iza kamere?
I jedno i drugo. Sve je to potreba za Igrom.
Kakvi su vam radni planovi za predstojeći period (ima li nešto što ne znamo)? Hoćete li se malo i odmoriti (kako se najbolje opuštate od posla – novim ulogama ili nečim sasvim suprotnim)?
Vrlo brzo ulazim u pripreme za film sa mojim omiljenim rediteljem Mišom Radivojevićem. I tome se radujem kao dijete. Biće mi velika čast da budem dio njegove filmske priče. Uloga u tom filmu će biti jedna od najzahtjevnijih filmskih uloga koju sam do sad dobio. Ali još je rano za detalje. A odmor, i kad se desi neki prostor za odmor, u meni varniče nove ideje, tako da se taj odmor pretvori u neku vrstu novog zanosa i poleta, posle mi fali taj odmor, ali izgleda da ne umijem drugačije.
