Njihove oštre i glasne reakcije tada su odjeknule širom javnosti, ali ono što zabrinjava jeste potpuna i gotovo uporna tišina koju isti zvaničnici održavaju skoro mjesec dana kada je u pitanju afera „Telekom“ – jedna od najvećih i najtežih afera u novijoj crnogorskoj istoriji.
Dok su po pitanju spomenika bili beskompromisni i odlučni, povodom afere u kojoj su glavne ličnosti povezane sa imenima iz vrha bivše vlasti, pa i samim Milom Đukanovićem, Milatović i Spajić ne samo da ne pronalaze riječi za javnu osudu, već ni ne žele ni da pomenu bivšeg predsjednika Crne Gore. Ovakva selektivnost i ćutanje ne samo da vrijeđaju zdrav razum građana već jasno ukazuju na duboku političku nemoć, i možda još gore – na pritiske kojima su izloženi.
Da su predsjednik i premijer bili makar upola tako agilni i dosljedni kao u slučaju spomenika, danas bi optuženi u aferi „Telekom“ već bili pred sudom, a pravda bi konačno počela da se ostvaruje. Umjesto toga, od sedam dana šutnje, iz vrha vlasti stižu samo prazne riječi i izbjegavanja odgovornosti.
Istovremeno, građanisti iz NVO sektora, koji se rado predstavljaju kao branioci prava, pravde i građanskih vrijednosti, pokazuju identičnu selektivnost. Njihova javna aktivnost i reagovanje svode se gotovo isključivo na osuđivanje spomenika Pavlu Đurišiću, dok su u aferi „Telekom“ i drugim korupcijskim skandalima povezanim sa bivšim režimom odabrali muk. Njihov „građanski aktivizam“ i borba za pravdu, kako se pokazalo, nažalost ne obuhvataju sve slučajeve i sve aktere.
Opozicija predvođena DPS-om i njihovim satelitima takođe koristi postavljanje spomenika za svoje dnevnopolitičke obračune i političke poene, ali kada je riječ o ozbiljnim aferama i zloupotrebama moći, često su tiši od vode, čime dodatno potvrđuju da se u toj borbi ne radi o pravdi i istini, već o borbi za kontrolu vlasti.
Dok se političke elite svađaju oko spomenika i dižu tenzije zbog istorijskih simbola, najveći problemi Crne Gore – sistemska korupcija, kriminal i zloupotrebe moći koje potresaju državu – ostaju neriješeni i potisnuti u drugi plan. Građani sve jasnije shvataju da se iza blještavila političkih prepucavanja krije nevoljkost da se obračunaju sa pravim problemima.
Uzevši u obzir kako su Milatović, Spajić i njihovi saradnici došli na vlast, s pravom se može pretpostaviti da će i njihova politička sudbina biti slična onoj koju su doživjeli njihovi prethodnici. Sve dok se tako bude nastavilo, Crna Gora neće imati priliku za pravi zaokret ka transparentnosti, pravdi i izgradnji istinske pravne države.
Građani, međutim, zaslužuju više od toga – zaslužuju da njihova država bude mjesto u kojem pravda važi jednako za sve, bez obzira na poziciju ili moć. Zato nije dovoljno reagovati samo na ono što je politički „popularno“ ili zgodno. Potrebna je dosljednost, hrabrost i istinska posvećenost borbi protiv kriminala i korupcije. Sve drugo je samo još jedna prazna fraza.
