Doc. dr Mehmed Đečević sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, podržao je za predstojeće lokalne izbore u Podgorici listu „Evropski savez – Boris Mugoša (SDP, SD, LP i građani) – Podgorica za primjer”.
Đečević je naveo razloge zbog kojih Boris Mugoša i lista Evropskog saveza treba da budu pobjednici predstojećih izbora u Podgorici.
Đečevićev tekst podrške prenosimo u cjelosti:
Za Borisa Mugošu, čovjeka koji će biti nosilac liste Evropskog saveza na lokalnim izborima u Podgorici, znam još od djetinjstva. S obzirom na to da je Boris od mene stariji par godina, koje u ranom uzrastu toliko i tako višestruko znače, o njemu sam uvijek znao više nego što je njega moglo interesovati da sazna o meni. Moja percepcija Borisa dodatno je oblikovana jednom slučajnošću, koja je učinila da u mojim očima, dok sam bio klinac, Boris bude jedan od uzora (mogao bih dodati – srećom).
Naime, tokom devedesetih godina, koje su u okolnim republikama/državama bile obilježene masovnim zločinima, počinjenim velikim dijelom u ime velikodržavnog nacionalizma, a u Crnoj Gori opštom društvenom regresijom koja je zahvatila sve pore društva, Boris i ja smo dijelili jedno zdravo interesovanje – obojica smo pasionirano trenirali i igrali tenis.
Sa već višedecenijske distance, i sa izvjesnim stručnim znanjem iz oblasti psihologije, mogao bih tvrditi i da je bavljenje sportom, i njemu pripadajuća identifikacija sa poznatim pojedincima koji su se u ovoj djelatnosti dokazali, sačuvala nas koji smo tu vrstu interesovanja i identifikacije bili srećni da ostvarimo od preuzimanja onog što je veliki psiholog Erik Erikson nazvao „negativnim identitetom.“ Erikson je, naime, smatrao da se u nasušnoj potrebi za identitetom i identifikacijom, mladi čovjek kome društvo iz bilo kog razloga (klasna pripadnost, seksualna orijentacija, etno – kulturno porijeklo, društvene turbulencije…) ne dozvoli da razvije svoj potencijal i da bude socijalno integrisan na temelju jedinstvenih kapaciteta koje posjeduje, okreće jednom od „negativnih identiteta“ koji mu, kao alternativa, stoje na raspolaganju. Ova lepeza „negativnih identiteta“ je, po Eriksonu, tako satkana da bismo, sociološkom terminologijom, mogli reći da se ona uglavnom kreće kroz oblast socijalne patologije.
Primjera radi, Eriksonova analiza pokazuje da je Malkolm X, kao Afro – Amerikanac u društveno restriktivnom ambijentu, tokom dijela svog života (kada se, kao mlad čovjek, a ponukan nekim socijalnim odbijanjima, našao „s one strane zakona“) bio žrtva zamke „negativnog identiteta.“
U ambijentu društvene erozije, za Borisa i mene je ponuđenih negativnih identiteta bilo napretek, štaviše – tih godina su se pojavljivale njihove bizarne, groteskne forme, koje su čak bile dobro primljene.
Možda sam, odrastajući kao pripadnik „manje brojnog naroda“ u društvu koje je tih godina bilo ideološki prožeto nacional – šovinizmom, bio u većem riziku od upadanja u zamku „negativnog identiteta“ od Borisa. I možda su otud uzori koje smo Boris i ja dijelili za mene bili važniji nego za njega. Zapravo, dijelili smo ih samo donekle, jer za mene je i Boris bio jedan od takvih uzora. I to nije bilo slučajno: čak i u grupi od nekoliko starijih momaka koji su ozbiljno igrali tenis, i koje sam inače zapamtio kao veoma pristojne, Boris, šampion, se izdvajao svojom skromnošću, pameću, jednostavnošću, kulturom i uopšte držanjem. Bio je tihi, nenametljivi pobjednik – nešto poput domaćeg Stefana Edberga. Oni koji su tih godina pratili tenis znaće šta to sve znači. I znaće da je to najotmeniji, najdostojanstveniji način da se pobjeda nosi.
Tako će i lista koju Boris predvodi biti tihi pobjednik izbora u Podgorici. Ova lista neće ostvariti najveći broj glasova. Ali, u smislu vrijednosti koje ova lista nosi, ultimativna pobjeda mora biti njena. Ovo „mora“ iz prethodne rečenice nema imperativno značenje: ono je više način da se konstatuje jedna istorijska neumitnost.
Svaki višećelijski oblik života, svaki iskreni prijateljski ili romantični odnos, svaka etnički pluralna država, svaka nadnacionalna organizacija, bilo koja forma udruživanja za koju su ljudi kadri, a koja može da traje – opstaje zahvaljujući silama povezivanja: bilo da te sile nazovemo libidinalnim ili erotskim (u širem značenju – onako kako je to radio Frojd) ili da ih označimo kao naklonost, simpatiju – sve do ljubavi – onako kako bi to učinili laici.
U svijetu koji je ireverzibilno postao „globalno selo“ i u kojem više nema daljina, u kojem su države i narodi nepovratno upućeni jedni na druge, u kome su migracije velikih razmjera, jednako trajne, postale stvarnost i učinile veći dio planete kulturološki heterogenim – pred ljudskim rodom stoje dva puta. Jedan je reakcionaran i putem ksenofobije i podsticanja različitih oblika isključivosti i partikularizama vodi u ambis, o čemu već imamo barem dva proročanska teksta, napisana u različitim formama, ali jednako zlokobna: Hantingtonov Sukob Civilizacija i Orvelovu 1984.
Dok Hantingtonova teza govori o kulturološkim (i u njihovom krajnjem stepenu – civilizacijskim) razlikama kao neuralgičnim tačkama duž kojih će se odvijati veliki i razorni konflikti, Orvel nudi distopijsku sliku u kojoj je svijet „isparcelisan“ na nekoliko velikih totalitarnih blokova koji su u permanentnom konfliktu i riziku da eskalacijom ovih sukoba unište ljudski rod.
Uz svu autorsku slobodu, mogli bismo ratna žarišta koja su otvorena posljednjih godina – ono u Palestini i ono u Ukrajini – tretirati kao indikatore da od ovako zloslutnih scenarija više i nismo daleko: prvo žarište podsjeća na sukob civilizacija, a drugo – na mogućnost velikog blokovskog okršaja.
Drugi put je put nade. To što se događaji ubrzano kondenzuju u prijetećem pravcu znači da više nemamo luksuz da pasivno posmatramo kako istorijski i društveni procesi upravljaju nama. U finoj dijalektici koja se odvija između objektivne stvarnosti (političkih procesa, društvenih činjenica, itd.) i ljudske subjektivnosti (onog kako te procese shvatamo, interpretiramo, i kako u okviru tih interpretacija nastojimo da djelujemo i artikulišemo svoje interese), onima koji pretenduju da se bave politikom pripada odgovornost da najvećim dijelom pokušaju da zauzdaju društveno – političke procese i da ih usmjeravaju.
Naravno, postavlja se pitanje: kojim političarima ćemo ukazati povjerenje da takvim procesima upravljaju, odnosno: kome ćemo na izborima dati povjerenje?
To je i suština ovog obraćanja, ali i moje odluke da na izborima dam povjerenje listi Evropskog saveza, koju na lokalnim izborima u Podgorici predvodi Boris Mugoša. Hajnc Hartman, veliki psihoanalitičar, je govorio o čovjekovom kapacitetu za neutralizaciju sirove nagonske energije kao o jednom od vitalnih kvaliteta dobro integrisane ličnosti. Ono što je značajno za ovu političku priču je činjenica da je neutralizacija „zaslužna“ i za čovjekov kapacitet da odgodi neposredno zadovoljenje bazičnih potreba onda kada bi to bilo socijalno proskribovano ili se kosilo sa moralnim imperativom, da kvalitetno organizuje i dugoročno planira svoje postupke, da stekne predstavu o sebi – i posebno važno – o Drugom u kontekstu u kojem djeluje.
Lista na čijem je čelu Boris, zajedno sa ostalim listama koje se nalaze na istom dijelu političkog spektra, ne samo da djeluje iz pozicije ranije spomenutih „vezivnih“ supstrata ljudske psihe, nego, onako kako sam i njenog nosioca doživio i opisao, uliva povjerenje da se zaista radi o ljudima koji jesu u stanju da rade ono što bi političari i trebalo da rade – da maksimaliziraju dobro i da pritom djeluju odgovorno. Kvalitet liste Evropskog saveza je i u tome što ona prevazilazi partikularizme: prostor „dobra“ koji su ovi politički akteri odabrali da šire kao rezultat svog djelovanja nadilazi jednu etničku zajednicu, jednu religijsku grupu, jednu seksualnu orijentaciju, jednu mahalu, pleme ili selo.
Sve su ovo razlozi iz kojih Boris Mugoša i lista Evropskog saveza moraju biti pobjednici predstojećih izbora. To što će biti tihi pobjednici – dio je njihovog dostojanstva i ljudskog kvaliteta.
