Šesti jul 1973. godine duboko je ostao urezan u pamćenje Ulcinjanina Dušana Radinovića (84). Tog vrelog ljetnjeg dana, sa već bogatim pomorskim stažom iza sebe, počeo je kao sezonac da radi u još neotvorenom nudističkom naselju na Adi.
Završne pripreme bile su u toku, sve je moralo biti na svom mjestu i ništa se nije smjelo prepustiti slučaju – naredni dan, ispostaviće se vrlo brzo nakon toga, bio je istorijski za cijelu državu.
“Raspoređivali smo inventar, imali smo već zalihe robe i nove poručene i uređene sobe u tek izgrađenim bungalovima. Svako je žurno obavljao svoj posao, predočeno nam je a i znali smo da su prvi utisci najbitniji… Sedmog jula, odnosno samo dan kasnije, Ada je tačno u 12:13 časova otvorila svoje kapije i zvanično počela sa radom”, priča Radinović za “Vijesti” kako je počeo da radi nudistički kamp, koji će Adu u narednim godinama i decenijama lansirati u sam vrh elitnih turističkih destinacija Evrope i svijeta.
Prvi gosti na Adi iz Njemačke bili su očarani ljepotama netaknute prirode, duge pješčane plaže, kristalno čistog mora, nestvarnih zalazaka sunca… Sve ono za čim su žudjeli i žude svi naturisti svijeta, našli su oni na tada pustom ostrvu nadomak Ulcinja.
Radinović kaže da su do tada na ostrvu uglavnom bile domaće životinje na ispaši i da ih je čuvao jedan čovjek. Za Adu, uglavnom su znali samo mještani i vojska…
A onda je jedan od braće Halgat , vlasnika Turističke organizacije “Miramare” iz Njemačke, koji je, kako kaže Radinović, nerijetko boravio u hotelu “Jadran”, sa tadašnjim izvršnim direktorom HTP “Ulcinj” Miodragom Miškom Mirovićem gliserom pošao do Ade.
“Plavi li ovo, pitao je Halgat Mirovića”, prepričava Radinović.
“Miško je odgovorio odrečno i Njemac mu je rekao da je ostrvo blizu ušća desnog rukavca Bojane idealno za nudistički kamp”, priča Radinović.
Tako je rođena ideja o naturizmu na Adi i tako je točak istorije počeo da se okreće. Najveće zasluge za to, kaže Radinović, pripadaju Miroviću.
“I za otvaranje Ade i za kasniji razvoj turizma na Adi, ali i u cijelom gradu”, ističe Radinović.
Njemačka turistička agencija “Miramare”, koja se bavila isključivo naturističkim turizmom, uložila je tada oko pola miliona maraka za izgradnju takozvanih crnih vila sa oko 100 kreveta. Ubrzo je postalo jasno da to nije dovoljno, pa su izgrađene takozvane bijele vile i auto-kamp, pa je na Adi moglo da ljetuje i do hiljadu i po turista.
Na Adi se sve do 1987. godine, kada je izgrađen most, dolazilo skelama. Radinović tvrdi da bi bilo bolje da je tako i ostalo…
On je šezdesetih godina prošlog vijeka u tadašnjem Titogradu završio srednju školu za kuvara u klasi jednog od najvećih majstora kulinarstva u ondašnjoj Jugoslaviji Josipa Balenta .
“Mislim da je bio Zagorac i bio je takozvana četvrta varjača Jugoslavije. Mnogo sam naučio od njega. Pokojni Blažo Jovanović doveo ga je u hotel Crna Gora, spremao je jela i za Izvršno vijeće. Bio je zbilja veliki majstor”, priča Radinović.
Nakon toga, Radinović je praksu imao u hotelu “Republika” i Ekspres restoranu “Holegro” na Pristanu.
Odlazak u vojsku 1963. poremetio mu je planove jer se nakon povratka nije mogao zaposliti. Život ga je ponio na drugu stranu.
“Osam godina bio sam pomorac, naravno radio sam u svojoj struci kao kuvar i na brodovima. U Ulcinj sam se vratio 1972. godine, odlučio da se oženim i formiram porodicu”, priča Radinović.
Sjeća se ta je te godine bila epidemija velikih boginja i da je to bilo teško vrijeme za turizam i zaposlenje. Odlučio je, ipak, da ode do direkcije i makar se raspita za posao.
“Prvi kog sam sreo bio je sada pokojni Živko Mihailović , vrsni znalac i ništa manje ljudina. Bio je tada direktor u hotelu ‘Jadran’. Zajedno smo svojevremeno bili u ‘Republici’ i Ekspres restoranu. Pitao me da li sam konačno odlučio da se skrasim u Ulcinju. Odgovorio sam potvrdno, a on mi je obećao da će pitati Mirovića”, priča Radinović.
Mihailović se brzo vratio sa lijepim vijestima.
“Miško mi je rekao da te zaposlimo u nekom objektu sad, kao sezonca, epidemija je boginja i ne možemo garantovati stalno zaposlenje. Ali, eto, za ovu godinu tako, pa ćemo vidjeti za narednu”, kazao mu je Mihailović.
Tako je Radinović karijeru u ulcinjskom HTP počeo u hotelu “Lido” na Velikoj plaži 1972. U “Lidu” je te godine radio dva mjeseca, a kada je naredne došao na posao, imao je nesporazum sa rukovodstvom hotela. Otišao je i sve ispričao Mihailoviću.
“Bio je 5. jul 1973. kada sam mu ispričao za ‘Lido’, Živko mi je rekao da sjutra počinjem da radim na Adi. Narednog dana već sam služio prve goste. Godinu kasnije, na radničkom savjetu u aprilu, ja i još 11 radnika primljeni smo za stalno”.
Radinović se rado sjeća tog vremena kada je na Adi boravilo i po pet stotina gostiju uživajući u prirodnim ljepotama, gostoprimstvu, autentičnim jelima i dobroj zabavi…
Trajekti su prevozili goste, njihove automobile i kamperice sa jedne na drugu obalu. Ostrvo je bilo u potpunosti zaštićeno i daleko od očiju javnosti, gosti su imali priliku da uživaju u ambijentu za kojim naturisti tragaju širom planete.
“Trajekti za prevoz putnika i automobila nijesu imali odgovarajuće platforme za ulazak i izlazak. To je bio problem, ali ne i nerješiv, moglo se napraviti uz malo dobre volje. I svakako, ti trajekti bili su mnogo bolje rješenje od mosta”, kaže Radinović.
Izgradnja mosta na Bojani osamdesetih godina prošlog vijeka, tvrdi, bila je potpuno pogrešan potez uprave.
“Most nikako nije išao uz nudizam. To se brzo i vidjelo, a danas i još više. Trebalo je uložiti u trajekte jer nam se izgradnjom mosta desilo da smo izgubili dobar dio van pansiona. Jer Ada je imala sadržaja da zadrži gosta – otvoreni šank, restoran Disko na obali, Barbanu, muziku u restoranu, riblje večeri, bikove na ražnju… A onda su, kad je otvoren most, gosti prešli na polupansion, a ručali i večerali u okolnim restoranima i u gradu. Zbog mosta, neki naši vjerni posjetioci nikad više nijesu ni došli”, sjeća se Radinović.
Na Adi se od početka radilo punom parom, Radinović je bio predsjednik zbora radnika, a 1975. godine imenovan je za šefa smjene. Šef kuhinje bio je vrsni majstor Meho Ceković . Njihova radna mjesta iziskivala su višu kvalifikaciju. Ceković je na dodatno školovanje u Opatiju pošao 1975. godine, a Radinović, zbog porodične tragedije, godinu kasnije.
Nakon njega, kako kaže, u Opatiji su otišli i Šefko Dželjo Molabećirović , Šaban Bućo Kolari , Husein Ceno Nimanbegović i Sabro Ljuković – plejada vrhunskih kuvara od kojih su mlađi imali šta da nauče…
Profesori su, priča dalje, bili svi sa fakulteta u Opatiji, koji je u to vrijeme, kako kaže, bio najstariji i najjači fakultet te vrste u Jugoslaviji.
Ada je 1973. imala 96 postelja i 300 kreveta u naselju Safari i zapošljavala oko 40 stalnih i 60 sezonskih radnika. Sledeće godine sagrađeno je još 320 kreveta. Od 1975. do 1980. izgrađeno je naselje “Bojana Lux” kapaciteta 600 kreveta, moderan objekat sa velikim restoranom i drugim sadržajima površine 2.500 m2.
Broj radnika 1982. bio je 300, sedam i po puta više nego prilikom otvaranja.
Početak krvavih ratova na prostorima bivše Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka, označio je i kraj elitnog turizma na Adi – u predvečerje sukoba kamp je napustila posljednja grupa njemačkih nudista po nalogu svoje ambasade…
Izgradnja novih smještajnih jedinica na Adi, ali i u Češkom kampu, iziskivala je i česte promjene na najznačajnijim pozicijama. Tako je Radinović 1981. završio kao šef kuhinje u Češkom kampu. I za taj kamp, koji je poslovao u sklopu Ade, vežu ga lijepe uspomene.
“Na raskrsnici gde se skreće prema tom bivšem kampu i moru, bila je slamom prekrivena improvizovana kafana. I tu su gosti, koji su stizali autobusima, čekali da budu smješteni. Ali, nijesu žurili, uživali su, jer je bilo lijepa muzika. Mnogi su dolazili i da vide tu atmosferu, uvijek se tražila stolica više”, priča Radinović.
Tu je ostao do 1986. godine, kada se vratio na Adu, a šef kuhinje sa ostrva zamijenio ga u Češkom.
“Za mene je to bila čast – biti šef kuhinje na Adi u to vrijeme koja je po svemu bila u rangu sa Svetim Stefanom. Tako su smatrali i u Montengroturistu”, priča Radinović.
Nakon dvije godine na Adi Lux, premješten je za šefa kuhinje u hotelu “Lido”. Sjeća se da je na doručku imao i po 736 gostiju. Ipak, nijesu mu svi u hotelu poželjeli dobrodošlicu.
Jednom prilikom je, priča, poručio 20 kilograma kvalitetne ribe. Poslali su mu jednu korbu od 10,5 kilograma i jedan brancin od 10.
“Uprkos našem trudu, besprekornom aranžiranju i činjenici da se radi o ribama vrhunskog kvaliteta, nijesmo je mogli prodati jedno vrijeme. Iz razloga što je u hotelu tada radio i jedan čovjek, koga neću imenovati, koji nas je cijelo vrijeme opstruirao i govorio gostima da to ne uzimaju jer ne valja. Ipak, neko je na kraju prepoznao kvalitet”, sjeća se Radinović neobične storije iz “Lida”.
Tamo je ostao do 1996. godine, kada se opet vratio na Adu i tu ostao do odlaska u penziju 2002. godine…
Radinović se sjeća da je na Adi svojevremno organizovan veliki broj ribljih večeri svake sezone. On ih je, kaže, pravio tri puta sedmično.
“To je bilo obično na proplanku u šumi. Nakupimo gomilu drva u dobro ograđenom prostoru i zapalimo. Tada se oko vatre počnu okupljati gosti. Imali smo poseban ritual – prvo ide jedan konobar koji gostima daje prazne paprike babure, drugi za njim nosi na tacni lozu, šljivu, vinjak i konjak i gosti po izboru sipaju u papriku, zatim ide riblja čorba i na kraju riba sa krompir salatom. Imali smo i po 250 ljudi, a često i goste koji su dolazili autobusima Montenegroturista”, priča Radinović.
Na kraju tih večeri, svaki gost dobijao je, po izboru, bocu crnog ili bijelog vina, i to je bilo uračunato u cijenu večere.
Na Adi, kaže, često su imali i do sedam banketa dnevno za spoljne saradnike, uz 500 gostiju na pansionu.
Samo kompleks Ada, u okviru koje je poslovao Češki kamp i kamp Milena kod Port Milene, koji danas ne postoji, raspolagao je sa pet autobusa.
Radinović priča da se u vrijeme ekspanzije turizma u Ulcinju, naročito na Adi, živjelo više nego dobro – radnici su godišnje imali i po 15 plata, dobijali su ogrjev, zimnicu, takozvani K-15 za godišnje odmore…
“Imali smo niz povlastica da bi dvije godine prije penzionisanja počeo da primam minimalac od 50 maraka. Bio sam prinuđen da radim i druge poslove zimi do penzionisanja u maju 2002. Mogu danas, ono što se kaže, samo suze da lijem za onim što je bilo i što je danas. Kad sam bio šef kuhinje u Bojani Lux, dva autobusa puna radnika polazila su za Adu u pola šest ujutro, da bi u pola sedam dovozili drugu smjenu, a nas vraćali. Danas radnike na Adu vozi samo jedan kombi”, kaže Radinović.
Ada je, uprkos mostu, pogrešnim potezima, svim nedaćama u tranziciji, nesrećnim privatizacijama i gubitkom kampova na kopnu, ipak opstala. U većinskom je državnom vlasništvu i uz malo dobre volje države, uz ambiciozan novi menadžment, mogla bi ponovo zasijati na mapi planetarno poznatih naturističkih ljetovališta.
Za početak, kao što kaže Radinović, mogli bismo vratiti trajekte…
Radinović se sjeća zgode iz zimskog perioda u vrijeme lovne sezone, kada je u grupi bio i Momčilo Momo Cemović. Tada je u toku bila gradnja Ade Lux. Druženje je organizovao pokojni Marko Kaluđerović, tadašnji predsjednik Opštine.
“Mene je, zbog korpulentnosti, tadašnji direktor Ade Sulejman Lika zvao momčino. Moje pravilo je bilo da negdje usred služenja pođem među goste da pitam da li je sve u redu i ima li nešto da ne valja. Kasnije mi je predsjednik lovačkog udruženja, inače moj dobar prijatelj, kazao kako mu je Cemović šapnuo na uvo: ‘A đe ovoj mrgi da kažeš da nešto ne valja’”.
Nekadašnji direktor “Jadrana” Živko Mihailović ostavio je poseban utisak na Radinovića. Smatra da je Mihailović jedan od ključnih ljudi koji su doprinijeli razvoju “Ulcinjske rivijere”.
“Svi fakultetski obrazovani ljudi, prije nego bi ušli u posao, morali su dvije godine da uče od njega kako se radi. Direktor koji izuje cipele i čarape i krene prvi sa ašovom, pa ko od radnika ne bio pošao za njim. Takav je bio”.
Radinović ističe da je njegov kolega Mehmed Meho Ceković bio kuvar bez premca na ovim prostorima.
“Mnogo sam naučio od njega. Znao je sve da pripremi na savršen način, od ribe do mesa. Bio je nesebičan u tome da pokaže svoje znanje. On je, na primjer, od 1983. do 1988. godine, u restoranu Disko na Adi ni manje ni više nego 29 volova okrenuo na ražnju”, priča Radinović.
Ceković je često bio radno angažovan u Švajcarskoj i Francuskoj, gdje je pekao zanat i učio jezike. Radinović kaže da je tečno pričao francuski.
Rado se sjeća i Gana Katane, koga su, kako kaže, zvali Gano Pica jer je bio nenadmašan u pripremanju tog jela.
“Gano je bio u Italiji i tamo je naučio da pravi najbolje pice. Znanje je prenosio svim ugostiteljima koje je znao. Mnogo Ulcinjana naučilo je od njega da pravi taj italijanski specijalitet”, priča Radinović.
Radinović se sjeća i kako je bračni par Rajnold iz Minhena dobio zlatnu plaketu za desetogodišnju vjernost Adi.
“Ja sam ih znao od početka, a to je znao i direktor Mihailović. Kaže mi da im napravim dobru večeru u čast toga, ali ne samo za njih nego za cijelo društvo. Bili su oduševljeni i na kraju mi kažu da insistiraju da oni nas negdje izvedu na večeru, gdje god mi hoćemo. Pristanemo i odemo u Tri ribara na Maloj plaži. Cijeli ceh platili su oni, niko od nas nije ni piće platio iako smo htjeli”, priča Radinović.
Kaže i da od tada više nikad nijesu došli na Adu.
