Svako od nas može prstom da uperi na nekog nastavnika, učitelja koji mu je bio inspiracija tokom odrastanja. I to ne mora da bude učitelj, to može da bude trener, vaspitač, to može da bude bilo koja osoba koja je na vas uticala da postanete čovjek, rekao je prof. dr Aleksandar Kavčić u intervjuu za portal Univerziteta Crne Gore. Poznat po svom patentu koji je donio 750 miliona dolara sudske odštete Univerzitetu Karnegi Melon, Kavčić je nedavno održao predavanje na Univerzitetu Crne Gore.
Još kao student doktorskih studija, u okviru izrade doktorske disertacije na Karnegi Melonu, on je došao do rješenja problema čitanja signala sa magnetskih memorija koji se koristi u milijardama računara i diskova širom svijeta.
Patent je uveliko koristila američka kompanija Marvel, ali je to prećutala kad se kod Kavčića raspitivala o vlasništvu patenta, nad kojim je pravo polagao Univerzitet Karnegi Melon. Uslijedila je pravna bitka u kojoj je kompanija Marvel završila kao gubitnik.
Danas se Kavčić, kako sam kaže, više ne bavi aktivno naučnim radom koliko promocijom obrazovanja i nauke kroz Fondaciju Alek Kavčić. Osnovana u Americi, funkcioniše i u Srbiji, sa neskrivenom ambicijom da se proširi i na ostale zemlje bivše Jugoslavije.
UCG: Kada planirate da aktivnosti Fondacije Kavčić proširite i na Crnu Goru?
PROF. DR KAVČIĆ : U Crnoj Gori, započeli smo inicijativu za promociju nastavničke profesije prije nekoliko godina, uz podršku prof. dr Veljka Milutinovića. Iako je pandemija korone usporila proces, uspjeli smo posijati sjeme te ideje. Sada, u Srbiji uvodimo nagradu « Prosvjetitelj » za najbolje nastavnike, što je prvi put da se ovakvo priznanje novčano nagrađuje.
Ta profesija je doživjela jednu nevjerovatnu degradaciju kroz decenije. Kako u Srbiji, tako i ovdje, pretpostavljam da ste svjesni toga, i da je potrebno pokazati primjerom kako nastavnike treba nagraditi i novčano. Jer, nagrade podižu ugled, podižu vidljivost. Poradićemo na tome da Prosvjetitelj dobije odjek i u Crnoj Gori. Zaista tu profesiju treba promovisati jer sve počinje odatle.
UCG: Kako će nagraditi nastavnike i kada će se realizovati nagrada Prosvjetitelj u organizaciji Fondacije Alek Kavčić?
PROF. DR KAVČIĆ: Prva dodjela nagrade Prosvetitelj održaće se ove godine u oktobru. Pet nastavnika koji budu nagrađeni automatski će biti nominovani za globalnu nagradu za najbolje nastavnike, čiji troškovi putovanja će biti pokriveni. Ovu svjetsku nagradu podržava britanska fondacija Varki, osnovana od strane jednog Indijca, i postoji već godinama kao prestižno priznanje u obrazovanju. Svjetska nagrada je po svojoj važnosti uporediva sa Oskarom ili Nobelovom nagradom, s nagradom od milion dolara za najboljeg nastavnika na svijetu.
U suštini, ono što mi radimo u Srbiji može se smatrati svojevrsnim polufinalom za tu globalnu nagradu. U Srbiji, nagrada Prosvetitelj iznosi 10.000 dolara za najboljeg nastavnika, pored nekoliko manjih nagrada.
Naša neskrivena ambicija je da nešto slično pokrenemo i u svim državama ili teritorijama bivše Jugoslavije. Mislim da je to neophodno svima. Ja sam odrastao u Jugoslaviji, ja sam tu zemlju volio i ne vidim nikakve prepreke da radimo i preko sadašnjih granica.
Ne znam na koji će to odziv naići, bilo ovdje ili u Makedoniji, ali smo spremni da pokušamo. Prvo ćemo sačekati da vidimo ishod prve godine našeg projekta u Srbiji, da i mi steknemo iskustva. Organizovanje nečeg ovakvog nije jednostavno. Kad nešto novo radite, na svakom koraku se susrijećete sa nečim što je neočekivano. I onda vas to zaustavi i skrene u neku stranputicu pa morate rješavati pravne probleme, međuljudske probleme… Čovjek s iskustvom zna da ne kreće u sve bitke odmah.
UCG: Vi ste primjer dijaspore koja se vraća svojoj zemlji. Na Univerzitetu Crne Gore sada se već tradicionalno u oktobru okuplja naučna dijaspora. Kako vidite značaj dijaspore u naučnom kontekstu ?
PROF. DR KAVČIĆ: Prvo i osnovno, treba shvatiti da naučna dijaspora, po svojim dostignućima, nadmašuje domaću naučnu scenu u bilo kojoj od zemalja ovih prostora. Stoga je važno povezati je. Mnogo je lakše onima u dijaspori čiji su supržnici takođe sa ovih prostora. Veću vezanost imamo nego neko ko se tamo vjenča, al to su životne okolnosti. Na primjer, moja supruga je iz Beograda, tako da imamo zajednički interes da ovdje budemo investirani. Kad kažem ovdje, još uvijek vidim ovaj prostor kao naš, jer sam tako odrastao.
Neizvjesno je koliko će dijaspora moći da pokrene naučne inicijative ovdje, jer nauka zahtijeva finansiranje, koje moraju obezbediti lokalne institucije. Međutim, dijaspora može pružiti neprocjenjive savjete i iskustva, a mnogi su spremni to učiniti čak i bez naknade.
Postoji mantra ovdje da mi iz dijaspore nećemo da radimo zato što tražimo puno novca i treba nas platiti i da, dok nas ne plate, nećemo raditi. To nije istina, hoćemo. Spremni smo uložiti svoje vrijeme, trud i emocije – jedino što tražimo je da naša doprinos naiđe na odgovarajući odjek i priznanje.
UCG: Na koji način može univerzitet male zemlje da napreduje, možda da dođe do nekih većih visina, da iznjedri možda nekog budućeg Nobelovca?
PROF. DR KAVČIĆ: Jako ste teško pitanje postavili. Prvo: Crna Gora ima koliko stanovnika? Par stotina hiljada, petsto, šesto hiljada, je li tako? To je na nivou jednog osrednjeg grada. Novi Sad možda ima toliko stanovnika, cijeli grad. Dakle, kao što Novi Sad treba da ima univerzitet, tako i Crna Gora treba da ima univerzitet i osnovno pitanje je: Zašto univerzitet postoji? Ne možete u ovako maloj zemlji stvarati univerzitet sa ciljem da ćete u nauci dostići Nobelovu nagradu. Univerzitet mora tu da postoji da bi se školovali kadrovi koji su neophodni. Stručnjaci ekonomije, biznisa, prava, elektrotehnike, fizike, medicine…
Da li će neko od njih da dođe do nivoa naučno-svjetski prepoznatljivog? Pa znate kako, sa 500.000 ljudi baza je vrlo mala. U Americi nije 500.000 nego 300.000.000, od kojih sama baza u Americi proizvede mnogo sopstvenih naučnika, a onda dovode i naučnici sa strane. Neminovno, neki od tih kadrova će pokazati afinitet ka naučnom radu i doći u situaciju da proizvedu neka naučna dostignuća, ali da bazirate koncept univerziteta u Crnoj Gori sa idejom da će ovdje biti pregršt Nobelovaca, to ne može biti model.
Citiraću profesora Zeca. U Srbiji postoji jedan kuriozitet – inicijativa da se grade tehnološki parkovi. Nedavno je profesor Zec rekao – Čekajte, mi gradimo tehnološke parkove, a fiziku nam upisuje jedan student godišnje. Ko će vam popuniti te zgrade i te parkove? Nije suština u tehnologiji u parkovima, nego u kadrovima, u ljudima. Kad imaš ljude, neko od tih ljudi će se samonicijativno baviti naukom. Može ovaj prostor, iako deset puta manji od Srbije, iznjedriti naučnike. Ima među nama jako dobrih, ostvarenih naučnika, ali opet moramo biti i realni.
UCG: Dakle, ključ je u edukaciji i promociji nauke i nastavničke profesije?
PROF. DR KAVČIĆ: Mislim da je tu ključ, i to kad kažem nastavnički, obuhvatam sve, od vrtića do završetka srednje škole, mislim da tu gubimo. Gubi cijeli Balkan, ne samo Srbija, ne samo Crna Gora, već i Makedonija i Bosna. Nastavnici su nemotivisani lošim platama, uslovima, degradacijom svog položaja. I tu gubimo ne samo nastavnike već i buduće kadrove. Ako padnemo u tu klopku sljedećih 30 godina će obrazovanje biti u jako teškom položaju. To se već vidi kroz pregršt privatnih univerziteta. U Srbiji ih ima sad već mali million i vjerujte, nisu dobri.
Prodaju nam privatne univerzitete kao nešto što postoji u Americi, ali to nije isto. Ljudi ovdje ne shvataju koja je funkcija privatnog univerziteta u Americi. Harvard je zadužbina Džona Harvarda. Jedini interes je stvaranje kadrova. Svršeni studenti koji nešto ostvare u životu dio svojih prihoda poklone tom univerzitetu. Tako je Harvard postao toliko bogat. Ali i Jejl, Prinston i Stanford je takav. To su jaki univerziteti koji nisu bili pokrenuti idejom da se tu stvara profit već da bude neka “meka” za obrazovanje. Čak i ako dođe do prihoda, taj prihod se mora potrošiti u svrhe novog obrazovanja, novih instituta, novih laboratorija i tako dalje. Znači mi potpuno ovdje mašimo koncept privatnog univerziteta.
UCG: Kako vidite uticaj industrije na visoko obrazovanje?
PROF. DR KAVČIĆ: Nikako. Industrija ima svoju ulogu, ali ne treba graditi obrazovni sistem da bi se industriji davali kadrovi. Ako industrija ima potrebu za kadrovima, izvolite pa ih doškolujte vi, to je vaš posao. Ne možete očekivati da student teorijske fizike odmah zna da uđe u fabriku automobila i napravi pneumatike. Pa ne ide to tako, to je apsurd. Taj čovjek je tu na fizici da bi naučio nešto, što je opšte, što je primjenljivo u svim granama fizike. Nije posao univerziteta da vam školuje tehničare koji će odmah doći i raditi za vas. Dakle, tu je moja kritika industrije.
UCG: Na Univerzitetu Crne Gore je sličnu tematiku tretirala tribina O(srednje obrazovanje)…
PROF. DR KAVČIĆ : To i dovodi do osrednjeg obrazovanja. Ako vam šrafciger industrija diktira šta ćete vi učiti studente, pa šta će vam onda studenti, trebaju vam tehničari. Univerzitet mora da bude malo elitniji od toga što traži šrafcijer industrija.
Primijenjeno znanje je važno, i univerziteti bi trebali nuditi obrazovanje koje ima praktičnu primjenu, ali s određenom mjerom. Na univerzitetima ne učimo samo za industrijski kontekst.
Naš primarni cilj nije bio profit ili proizvodnja konkretnih proizvoda za tržište, već razvijanje koncepta i pokazivanje praktične primjene teoretskih principa. Postoji određeni disparitet između industrije i akademije, ali je važno da sarađuju. Međutim, industrija ne bi trebala diktirati univerzitetima šta da podučavaju svoje studente.
UCG: Šta želite da poručite mladim inovatorima i istraživačima, kada je riječ o patentiranju izuma, temu na koju govorite na UCG?
PROF. DR KAVČIĆ: Moraju biti svjesni, prije svega, da jako mali broj patenata uspije finansijski. Ima već deseta godina kako smo dobili tu tužbu, ima 30 godina kako sam ja počeo da radim na tom izumu, to je velika vremenska distanca. I sa ove vremenske distance imam i neko iskustvo i vidim šta se dešava. Jako mali broj izuma dođe do tog stadijuma, da budu profitabili.
Izum treba patentirati, al morate se zapitati zašto? Postoji nekoliko razloga. Industrija patentira da bi zaštitila sebe. Industriji je nekada samo bitno da ima broj patenata, jer kad se Siemens i Samsung svađaju onda gledaju ko ima više patenata, a ne čiji je patent vredniji.
Ako ne radite u industriji, postavlja se pitanje: Zašto onda patentirate? Da li želite taj patent da uđe u neki proizvod? Ako želite da uđete u proizvod, na koje tržište? Praktično je nerentabilno patentirati bilo što u Crnoj Gori, u Srbiji, u Makedoniji, na Balkanu. Postoji pet zemalja na svijetu gdje vi imate interes da nešto patentirate. To su Amerika, Evropska unija, Koreja, Japan, Kina. Dakle, zašto se patentira tamo? Ili je tržište tamo najveće, ili je proizvodnja tamo. Vi patentirate tamo gdje ne želite niko da vam proizvodnju ukrade, gdje ne želite neko da neko prodaje umjesto vas.
UCG: Koje su to poluge koje utiču na patentiranje?
PROF. DR KAVČIĆ: Finansijer patenata želi da zaradi, ali da bi zaradio ne smije da finansira samo jedan patent. Nemojte doći kod mene, zato što ste čuli da sam ja negdje zaradio neki novac i da tražite da se patentira vaš izum, da ja finansiram, jer se to tako ne radi. To rade koncerni, udruženja, tzv. venture kapitaliste, koji se dogovore da zajedno finansiraju sto ili hiljadu patenata, u nadi da će jedan ili dva od tih hiljad postići financijski uspjeh. Znači, morate shvatiti kao izumite da ste vi jedan šraf u tom mehanizmu globalnog patentiranja. I to tako prihvatite. Nemojte misliti da je vaš patent Bogom dan, jer jednostavno to tako ne funkcioniše. I kada shvatite da treba patentirati samo u pet zemalja, sve vas opućuje na to da prvo nađete finansijera, a potom da nađete odlične advokate. Jer, džaba vam patent ako ga nije napisao dobar advokat koji će to sjutradan moći da odbrani na sudu. I to su poruke.
Jedan od hiljadu patenata postiže uspjeh. To znači da je potrebno osnovati tijelo koje će biti spremno finansirati hiljadu patenata, postupajući vrlo škrto. Ne finansirajte svakog na osnovu površnih kriterija. Potrebno je vrlo pažljivo i sistematski birati one patente koji imaju realne šanse za uspjeh na tržištima Amerike, EU, Kine i slično.
