Suprotnost ljubavi nije mržnja, već indiferentnost. Mržnja je sastavni deo ljubavi, njena druga strana. One koegzistiraju i čista, idealizovana ljubav, bez prisutnosti agresivnosti ili besa, u stvarnom životu praktično ne postoji.
Ljudi koje volimo izazivaju ambivalentna osećanja – i ljubav i mržnju, ponekad u istom trenutku. Što nam je neko bliži, to su osećanja intenzivnija. Ako ne prepoznamo tu ambivalenciju ili ne naučimo da je tolerišemo, skloni smo idealizaciji ili demonizaciji naših bližnjih, u zavisnosti od trenutka i okolnosti. Sposobnost da prepoznamo i prihvatimo ambivalentna osećanja omogućava realniji doživljaj odnosa i stvarnosti.
Dozvola da se prizna mržnja oslobađa i smanjuje simptome koji nastaju kada se ta osećanja potiskuju. Majke novorođenčadi često doživljavaju olakšanje kada shvate da nije neobično ponekad ne podnositi sopstveno dete. Partneri koji razmišljaju o prekidu veze osećaju smirenje kada priznaju sebi da je normalno ponekad mrzeti partnera. Deca, pa i odrasla, često skidaju teret krivice kada u sigurnom okruženju priznaju da ponekad osećaju mržnju prema roditeljima.
Priznavanje mržnje ne znači da će ona dominirati ili da ljubav nestaje. Naprotiv, omogućava da ljubav prevlada na realniji način. Potiskivanje, negiranje ili cepanje osećanja vodi ka brojnim psihičkim simptomima. Partneri koji ne mogu da priznaju svoj bes ponekad postaju kontrolišući i preokupirani odnosom, što vodi destruktivnim konfliktima i udaljavanju.
Odrasla deca često osećaju ljutnju zbog stvari koje su im roditelji činili u detinjstvu, a koje su bile bolne i nepravedne. Ako takva osećanja ostanu neizražena, javlja se nezadovoljstvo koje se projektuje na partnera ili druge bliske osobe. Kada se ta osećanja prepoznaju, mogu se razložiti, razumeti i sublimirati u nešto konstruktivno.
Mržnja je destruktivna kada se negira. Kada se prizna, sve je lakše. Partner koji ponekad oseća bes ne prestaje da bude privržen. Važno je omogućiti sebi da osećanja budu prepoznata, imenovana i obrađena. Tek tada mogu da se integrišu i postanu deo emocionalne zrelosti i ravnoteže.
Zrela percepcija ambivalentnih osećanja vodi do toga da ne reagujemo impulsivno, ne kažnjavamo i ne povređujemo, već razumemo sebe i druge. Omogućava da ljubav bude stabilna, realna i autentična. Saznanje da je mržnja normalna i ljudska oslobađa od stida i krivice, a roditeljima, partnerima i deci pruža prostor da njihovi odnosi funkcionišu zdravije, sa manje napetosti i više međusobnog razumevanja.
Priznavanje da ponekad mrzimo bližnje ne znači da smo loši ljudi, već da smo svesni svojih osećanja. To je temelj emocionalne zrelosti i sposobnosti da ljubav i mržnja koegzistiraju. Ako zanemarimo ovu realnost, osećanja će se ispoljiti na neadekvatan način – kroz napade panike, depresiju, preteranu kontrolu ili izbegavanje odnosa. Tek kada prihvatimo mržnju kao deo iskustva, možemo je prevazilaziti, a ljubav, zahvalnost i uživanje u odnosima s bližnjima postaju realni i autentični.
