Ipak, njihov posao iz godine u godinu postaje složeniji, pred njima su novi izazovi i neophodna je obuka mladih. To je u razgovoru za “Vijesti” kazala Andrijana Jovanović , embriolog i inspektorka iz oblasti embriologije.
Kazala je i da se u Crnoj Gori primjenjuju skoro sve tehnike kao i u drugim evropskim centrima, ali i da se, kad je genetika u pitanju, ne radi preimplantaciona genetska dijagnostika embriona (PGD). Želi da Crna Gora bude regionalni centar za liječenje neplodnosti, ali kaže da za to treba vremena, svijesti i zrelosti, a ne samo finansijskih sredstava.
”Crna Gora trenutno ima 11 zaposlenih embriologa. Svi su zaposleni u centrima za vantjelesnu oplodnju. Od 11 embriologa, četiri su sertifikovana od ESHRE (European Society for Human Reproduction and Embryology, Evropsko udruženje za humanu reprodukciju i embriologiju). To znači da su ispunili uslove koje propisuje vrhovno evropsko udruženje iz te oblasti i položili ispit koji je vrlo zahtjevan. Posebno napominjem da navedeni ispiti mnogo znače u daljoj edukaciji svakog embriologa, ali nisu prepoznati u sistemu edukacije embriologa u Crnoj Gori i samim tim nisu uslov da bi embriolog radio u laboratoriji”, kazala je Jovanović “Vijestima”.
Prema riječima Jovanović, na oko 650 ciklusa, koliko se u Crnoj Gori prosječno obavi u godini dana, to je dovoljan broj embriologa.
”Međutim, posao embriologa iz godine u godinu se usložnjava i dodaju se novi zahtjevi i zadaci, tako da je obuka mladih embriologa neophodna. U svakom centru potrebno je da budu minimum dva embriologa od kojih jedan treba da bude iskusniji i koji može da radi i superviziju onog koji je mlađi. Za superviziju i kontrolu kvaliteta može da se angažuje i iskusniji embriolog iz drugog centra, a sve u cilju obezbjeđivanja standarda i sigurnosti procedura u laboratoriji. U Crnoj Gori embriolozi iz različitih centara imaju jako dobru saradnju, jer imamo jednu zajedničku misiju, a to je ostvarivanje potomstva jednog para”, rekla je Jovanović.
Uloge embriologa u procesu podrške pacijentu su brojne, kaže ona. Zahvaljujući dostupnosti stručnih radova na polju embriologije na internetu, pacijenti dolaze već u velikoj mjeri pripremljeni i, dodaje Jovanović, sve češće traže da razgovaraju sa embriologom i prije samog početka procedure vantjelesne oplodnje.
”Jako je važan taj prvi korak odnosa ljekar-embriolog-pacijent, kada se uspostavlja odnos i stvara povjerenje. Embriolog u tom smislu daje objašnjenja i stručna mišljenja u dijelu obavljanja vantjelesne oplodnje koji se vrše u laboratorijskim uslovima. Takođe, u toku samog postupka embriolog je taj koji prvi saopštava rezultate jednog postupka, bilo da su povoljni ili ne, embriolog pruža pacijentu profesionalno mišljenje, utjehu i podršku. Nekada podrška embriologa mnogo znači kada stvari ne idu kako treba. U smislu da se ponudi rješenje”, kaže ona.
Embriolog, dodaje Jovanović, učestvuje u dijagnostici problema infertiliteta kod para, obavlja postupke vantjelesne oplodnje (laboratorijska faza), komunicira sa pacijentima svakodnevno u toku postupka, upravlja kontrolom i kvalitetom postupka, kontinuirano prati tehnologiju razvoja embriologije, edukuju se u zemlji i inostranstvu i mora da posjeduje vještine ključnog igrača jednog velikog tima.
”Embriolozi moraju da sarađuju sa svim stručnjacima koji su uključeni u liječenje infertiliteta i uglavnom su embriolozi proaktivni u tom pogledu i traže mišljenja drugih stručnjaka (ginekologa, urologa, genetičara, psihologa)”, pojasnila je sagovornica “Vijesti”.
Radni dan embriologa je, dodaje ona, vrlo zahtjevan i ne počinje i ne završava se u određeno vrijeme, već zavisi od potreba pacijenta i samog postupka.
”Dan u laboratoriji počinje mjerenjem svih parametara opreme koja se koristi u jednom postupku kako bi obezbijedili sigurni tok procesa rada. Upišemo sve podatake u kontrolne liste. Ocijenimo oplodnju od prethodnog dana. Pregledamo embrione koje ćemo tog dana prenijeti u matericu majke i pripremimo za embriotransfer. Obično ujutro imamo aspiracije jajnih ćelija. Kada se završi operativni dio, slijedi laboratorijska obrada ćelija i njihovo spajanje različitim metodama. Svakodnevno imamo dijagnostičke spermograme i druge metode krioprezeravcije preostalih embriona. Sve što radimo moramo da zapišemo i elektronski skladištimo, i to je dodatni administrativni posao, ali je važan za dalju procjenu toka postupka”, pojašnjava Jovanović.
Sa pacijentima, dodaje, komuniciraju svakodnevno, a tu su i sastanci i dogovori sa drugim članovima tima i konsultacije sa kolegama.
”Radni dan je i lijep i izazovan, ali na kraju dana je važno da ponesete kući osjećaj da ste uradili sve što ste najbolje znali. Često embriolozi misle da je moglo još bolje, upravo iz te potrebe da se uspije u postupku”.
Na pitanje koje su najčešće tehnike koje se koriste u laboratoriji embriologije i da li Crna Gora prati savremene tretmane u liječenju neplodnosti, odgovara – skoro da, da.
”U Crnoj Gori se primjenjuju skoro sve tehnike kao i u drugim evropskim centrima”, kaže.
Tako kada nema posebnih ni ženskih ni muških indikacija, tj. kada je uzrok infertiliteta nepoznat, a dobar je nalaz spermograma, radi se klasični IVF. Kada je muški faktor u pitanju – kada zbog nedovoljnog broja spermatozoida nema drugog načina, dodaje ona, primjenjuje se metoda mikrofertilizacije ili ICSI. Kod azospermije, odnosno odsustva spermatozoida u ejakulatu, radi se metoda TESA, tehnike krioprezervacije (vitrifikacije) embriona primjenjuju se kada se embrioni zbog medicinskih razloga moraju krioprezervirati (zamrzavati). Ista metoda primjenjuje se i kada u jednom svježem ciklusu ostane višak embriona.
”U Crnoj Gori se kod očuvanja fertiliteta muškog i ženskog, bilo iz socijalnih, bilo iz medicinskih razloga, primjenjuju tehnike vitrifikacije oocita i zamrzavanje sperme. Posljednjih osam godina smo usavršili kultivaciju embriona i do blastociste, jer smo kvalitetnim medijumima, dobrom opremom i protokolima vezanim za kultivaciju, uspjeli da napredujemo i uglavnom imamo transfer blastocista. To je rezultiralo boljim uspjehom postupaka”, pojasnila je Jovanović.
Kada postoji potreba da se uradi genetsko testiranje embriona, tada pacijente upućuju u neki od centara u regionu, jer se ta dijagnostika ne radi u Crnoj Gori.
”PGT ili preimplantaciono genetsko testiranje se radi na embrionima (blastocistama) koje su nastale u IVF laboratoriji. Uglavnom se radi kod parova koji su nosioci nekih nasljednih bolesti, kako bi se smanjila šansa da se prenesu na potomstvo. PGT se takođe radi kada se želi ispitati genetska ispravnost embriona, kako bi se povećala šansa za uspješnom trudnoćom. Pacijenti moraju proći savjetovanje prije nego se odluče za PGT. Uspješnost trudnoće u postupcima vantjelesne oplodnje se povećava za nekoliko procenata, ali se najviše smanjuje stopa ranih pobačaja. U Crnoj Gori se ne radi PGT i pacijenti se nakon savjetovanja upućuju na neki od centara u regionu u kojima se radi ovo ispitivanje”, kazala je Jovanović.
Na pitanje da li Crna Gora može da bude regionalni, ili i šire, centar za liječenje neplodnosti, ona je rekla da vjeruje da je to moguće u budućnosti.
”Imam želju da se u Crnoj Gori napravi jedan takav regionalni centar u kome će dijagnostika i liječenje biti sveobuhvatni. To zahtijeva ne samo prostor i opremu, nego i kadar, koji je jedan od ključnih faktora da se jedan takav centar postavi i funkcioniše. Za takav centar je potreban veliki tim ginekologa, embriologa, urologa, endokrinologa, psihologa, genetičara i molekularnih biologa, menadžera koji imaju medicinsko obrazovanje. Želim da vjerujem da će se nekada u budućnosti napraviti jedan takav centar, koji će da ujedini najbolje iz ove oblasti, ali mislim da za to treba i vremena, svijesti i zrelosti, a ne samo finansijskih sredstava. Mislim da Crnoj Gori fali kadra iz oblasti liječenja infertiliteta”, rekla je ona.
Crna Gora ima 11 embriologa i to je, za preko 600 ciklusa medicinski potpomognute oplodnje, koliko ih se tokom godine prosječno uradi u zdravstvenim ustanovama za liječenje steriliteta, dovoljno.
Ipak, njihov posao iz godine u godinu postaje složeniji, pred njima su novi izazovi i neophodna je obuka mladih. To je u razgovoru za “Vijesti” kazala Andrijana Jovanović , embriolog i inspektorka iz oblasti embriologije.
Kazala je i da se u Crnoj Gori primjenjuju skoro sve tehnike kao i u drugim evropskim centrima, ali i da se, kad je genetika u pitanju, ne radi preimplantaciona genetska dijagnostika embriona (PGD). Želi da Crna Gora bude regionalni centar za liječenje neplodnosti, ali kaže da za to treba vremena, svijesti i zrelosti, a ne samo finansijskih sredstava.
”Crna Gora trenutno ima 11 zaposlenih embriologa. Svi su zaposleni u centrima za vantjelesnu oplodnju. Od 11 embriologa, četiri su sertifikovana od ESHRE (European Society for Human Reproduction and Embryology, Evropsko udruženje za humanu reprodukciju i embriologiju). To znači da su ispunili uslove koje propisuje vrhovno evropsko udruženje iz te oblasti i položili ispit koji je vrlo zahtjevan. Posebno napominjem da navedeni ispiti mnogo znače u daljoj edukaciji svakog embriologa, ali nisu prepoznati u sistemu edukacije embriologa u Crnoj Gori i samim tim nisu uslov da bi embriolog radio u laboratoriji”, kazala je Jovanović “Vijestima”.
Prema riječima Jovanović, na oko 650 ciklusa, koliko se u Crnoj Gori prosječno obavi u godini dana, to je dovoljan broj embriologa.
”Međutim, posao embriologa iz godine u godinu se usložnjava i dodaju se novi zahtjevi i zadaci, tako da je obuka mladih embriologa neophodna. U svakom centru potrebno je da budu minimum dva embriologa od kojih jedan treba da bude iskusniji i koji može da radi i superviziju onog koji je mlađi. Za superviziju i kontrolu kvaliteta može da se angažuje i iskusniji embriolog iz drugog centra, a sve u cilju obezbjeđivanja standarda i sigurnosti procedura u laboratoriji. U Crnoj Gori embriolozi iz različitih centara imaju jako dobru saradnju, jer imamo jednu zajedničku misiju, a to je ostvarivanje potomstva jednog para”, rekla je Jovanović.
Uloge embriologa u procesu podrške pacijentu su brojne, kaže ona. Zahvaljujući dostupnosti stručnih radova na polju embriologije na internetu, pacijenti dolaze već u velikoj mjeri pripremljeni i, dodaje Jovanović, sve češće traže da razgovaraju sa embriologom i prije samog početka procedure vantjelesne oplodnje.
”Jako je važan taj prvi korak odnosa ljekar-embriolog-pacijent, kada se uspostavlja odnos i stvara povjerenje. Embriolog u tom smislu daje objašnjenja i stručna mišljenja u dijelu obavljanja vantjelesne oplodnje koji se vrše u laboratorijskim uslovima. Takođe, u toku samog postupka embriolog je taj koji prvi saopštava rezulate jednog postupka, bilo da su povoljni ili ne, embriolog pruža pacijentu profesionalno mišljenje, utjehu i podršku. Nekada podrška embriologa mnogo znači kada stvari ne idu kako treba. U smislu da se ponudi rješenje”, kaže ona.
Embriolog, dodaje Jovanović, učestvuje u dijagnostici problema infertiliteta kod para, obavlja postupke vantjelesne oplodnje (laboratorijska faza), komunicira sa pacijentima svakodnevno u toku postupka, upravlja kontrolom i kvalitetom postupka, kontinuirano prati tehnologiju razvoja embriologije, edukuju se u zemlji i inostranstvu i mora da posjeduje vještine ključnog igrača jednog velikog tima.
”Embriolozi moraju da sarađuju sa svim stručnjacima koji su uključeni u liječenje infertiliteta i uglavnom su embriolozi proaktivni u tom pogledu i traže mišljenja drugih stručnjaka (ginekologa, urologa, genetičara, psihologa)”, pojasnila je sagovornica “Vijesti”.
Radni dan embriologa je, dodaje ona, vrlo zahtjevan i ne počinje i ne završava se u određeno vrijeme, već zavisi od potreba pacijenta i samog postupka.
”Dan u laboratoriji počinje mjerenjem svih parametara opreme koja se koristi u jednom postupku kako bi obezbijedili sigurni tok procesa rada. Upišemo sve podatake u kontrolne liste. Ocijenimo oplodnju od prethodnog dana. Pregledamo embrione koje ćemo tog dana prenijeti u matericu majke i pripremimo za embriotransfer. Obično ujutro imamo aspiracije jajnih ćelija. Kada se završi operativni dio, slijedi laboratorijska obrada ćelija i njihovo spajanje različitim metodama. Svakodnevno imamo dijagnostičke spermograme i druge metode krioprezeravcije preostalih embriona. Sve što radimo moramo da zapišemo i elektronski skladištimo, i to je dodatni administrativni posao, ali je važan za dalju procjenu toka postupka”, pojašnjava Jovanović.
Sa pacijentima, dodaje, komuniciraju svakodnevno, a tu su i sastanci i dogovori sa drugim članovima tima i konsultacije sa kolegama.
”Radni dan je i lijep i izazovan, ali na kraju dana je važno da ponesete kući osjećaj da ste uradili sve što ste najbolje znali. Često embriolozi misle da je moglo još bolje, upravo iz te potrebe da se uspije u postupku”.
Na pitanje koje su najčešće tehnike koje se koriste u laboratoriji embriologije i da li Crna Gora prati savremene tretmane u liječenju neplodnosti, odgovara – skoro da, da.
”U Crnoj Gori se primjenjuju skoro sve tehnike kao i u drugim evropskim centrima”, kaže.
Tako kada nema posebnih ni ženskih ni muških indikacija, tj. kada je uzrok infertiliteta nepoznat, a dobar je nalaz spermograma, radi se klasični IVF. Kada je muški faktor u pitanju – kada zbog nedovoljnog broja spermatozoida nema drugog načina, dodaje ona, primjenjuje se metoda mikrofertilizacije ili ICSI. Kod azospermije, odnosno odsustva spermatozoida u ejakulatu, radi se metoda TESA, tehnike krioprezervacije (vitrifikacije) embriona primjenjuju se kada se embrioni zbog medicinskih razloga moraju krioprezervirati (zamrzavati). Ista metoda primjenjuje se i kada u jednom svježem ciklusu ostane višak embriona.
”U Crnoj Gori se kod očuvanja fertiliteta muškog i ženskog, bilo iz socijalnih, bilo iz medicinskih razloga, primjenjuju tehnike vitrifikacije oocita i zamrzavanje sperme. Posljednjih osam godina smo usavršili kultivaciju embriona i do blastociste, jer smo kvalitetnim medijumima, dobrom opremom i protokolima vezanim za kultivaciju, uspjeli da napredujemo i uglavnom imamo transfer blastocista. To je rezultiralo boljim uspjehom postupaka”, pojasnila je Jovanović.
Kada postoji potreba da se uradi genetsko testiranje embriona, tada pacijente upućuju u neki od centara u regionu, jer se ta dijagnostika ne radi u Crnoj Gori.
”PGT ili preimplantaciono genetsko testiranje se radi na embrionima (blastocistama) koje su nastale u IVF laboratoriji. Uglavnom se radi kod parova koji su nosioci nekih nasljednih bolesti, kako bi se smanjila šansa da se prenesu na potomstvo. PGT se takođe radi kada se želi ispitati genetska ispravnost embriona, kako bi se povećala šansa za uspješnom trudnoćom. Pacijenti moraju proći savjetovanje prije nego se odluče za PGT. Uspješnost trudnoće u postupcima vantjelesne oplodnje se povećava za nekoliko procenata, ali se najviše smanjuje stopa ranih pobačaja. U Crnoj Gori se ne radi PGT i pacijenti se nakon savjetovanja upućuju na neki od centara u regionu u kojima se radi ovo ispitivanje”, kazala je Jovanović.
Na pitanje da li Crna Gora može da bude regionalni, ili i šire, centar za liječenje neplodnosti, ona je rekla da vjeruje da je to moguće u budućnosti.
”Imam želju da se u Crnoj Gori napravi jedan takav regionalni centar u kome će dijagnostika i liječenje biti sveobuhvatni. To zahtijeva ne samo prostor i opremu, nego i kadar, koji je jedan od ključnih faktora da se jedan takav centar postavi i funkcioniše. Za takav centar je potreban veliki tim ginekologa, embriologa, urologa, endokrinologa, psihologa, genetičara i molekularnih biologa, menadžera koji imaju medicinsko obrazovanje. Želim da vjerujem da će se nekada u budućnosti napraviti jedan takav centar, koji će da ujedini najbolje iz ove oblasti, ali mislim da za to treba i vremena, svijesti i zrelosti, a ne samo finasijskih sredstava. Mislim da Crnoj Gori fali kadra iz oblasti liječenja infertiliteta”, rekla je ona.
Naučno-istraživački rad na embrionima tema je brojnih debata i u stavovima se zauzimaju krajnosti. Sagovornica “Vijesti” kaže da je, koja god da se strana zauzme, zajednički interes – zaštita ljudskog života.
”Uglavnom su različiti pogledi na to kako se doživljava blastula kao rana faza razvoja ljudskog života (sa više od 100 ćelija)”, kazala je Jovanović.
Oni koji podržavaju istraživanje na embrionalnim matičnim ćelijama, dodaje ona, mišljenja su da je mnogo bolje iskoristiti višak blastocista, koje bi se inače bacile, za unapređenje i razvoj medicinskih tretmana, koji mogu sačuvati ljudske živote.
”S druge, strane ima i onih koje na blastocistu, iako nije implantirana u materici, gledaju kao na nerođeno dijete”, rekla je ona.
Debate i diskusije o moralnom i etičkom statusu embrionalnih ćelija, kako je kazala, pomažu da se uspostave pravila i regulative koje upravljaju naučnim istraživanjima i razvoju medicinskih postupaka i njihovom korišćenju.
”Preimplantacijsko istraživanje na embrionima bilo je potrebno za samo otkriće IVF kao metode, i potrebno je, uz regulativu i kontrolu, i za dalji napredak standarda i brige o infertilitetu”, poručuje Jovanović.
Crnogorski Zakon o MPO dozvoljava istraživanje na embrionima koji nisu prikladni za unos u matericu žene, koje treba uništiti i koje lica od kojih potiču ne žele da koriste za sopstveni postupak niti da ih doniraju.
Andrijana Jovanović je ESHRE inspektorka iz oblasti embriologije.
”ESHRE je Evropsko udruženje humane reprodukcije, ostvaruje globalnu saradnju među profesionalcima iz te oblasti i podržava univerzalni napredak u naučnom istraživanju i primjeni u kliničkoj praksi. ESHRE aktivnosti uključuju učenje, trening i profesionalne akreditacije, razvoj i održavanje registara podataka. ESHRE, takođe, kroz svoje radne grupe iz svih oblasti humane reprodukcije obezbjeđuje vodiče koji poboljšavaju sigurnost i kvalitet kliničkih i laboratorijskih procedura. Moja uloga kao inspektorke u sertifikaciji centara za liječenje neplodnosti u Evropi je da ispitam informacije koje centar za VTO obezbijedi prilikom aplikacije”, pojašnjava ona.
Nakon toga, dodaje, inspektori u paru embriolog i ginekolog idu lično u centar i imaju dva dana da provjere uživo da li centar radi u skladu sa ESHRE standardima bezbjednosti i kvaliteta.
”Ovakva objektivna inspekcija centara je korisna za pacijente, profesionalce koji rade u centru, kao i za potencijalno partnerstvo sa drugim institucijama”.
