XXXIX festival “Grad teatar” biće svečano otvoren u Budvi, 1. jula. O dešavanjima na predstojećem festivalu, koji će trajati do 23. avgusta, o izazovima odabira programa u današnjem vremenu i očekivanjima za jubilarno, 40. festivalsko izdanje, razgovaramo sa Svetlanom Ivanović , glavnom urednicom programa.
Kako su birani programi ovogodišnjeg festivala “Grad teatar”? Koji su kriterijumi na osnovu kojih se iz velike ponude nešto odabere?
Imajući u vidu odgovornost prema značaju institucije, odabir programa festivala je oduvijek bio poseban izazov. Ne samo zbog odnosa prema ljudima koji su trasirali programske pravce festivala, upravi koja je ukazala povjerenje i publici koja pomno prati programe iz večeri u veče iz godine u godinu, već i zbog činjenice da se na taj način najdosljednije tka skoro četvorodecenijski festivalski identitet. Polazni kriterijumi za odabir su uvijek bili jasni, visoka estetska vrijednost ostvarenja kao i relevantnost teme, čime dolazimo do starog aksioma o djelu koje uspjeva ukoliko ujedini sadržaj i formu, bilo da se radi o predstavi, bilo o muzičkom izvođenju, odnosno književnom ili likovnom ostvarenju. Uz to, vodimo računa o prirodi ljetnjeg festivala, čija se većina programa odvija na otvorenim prostorima, pa time i sam program treba da nosi vibrantnost usaglašenu sa izazovima ambijenta u kojem se odvija. Neki od programa, naročito pozorišni, zahtijevaju prostranije scene od onih dostupnih, i specifičnu infrastrukturu koja prati umjetničke ideje. Međutim, to ne znači da ne uspijevamo da i dalje, u skladu sa mogućnostima i u saradnji sa relevantnim subjektima u gradu, istražimo sve dostupne prostore i uskladimo ih sa umjetničkim vizijama reditelja. Ne zaboravimo da time i ambijent u kojem živimo dobija kvalitet više, a da svaki kutak grada zaista postaje pozornica. Na drugoj strani, program se definiše i kroz koncept koji istražujemo tokom definisanja datumara. Ove godine, prateći slogan “Istina – mora – na sunce”, pokušavamo da razumijemo značenje pojma “istina” i u umjetnosti i u društvu post-istine, pojma koji za nas i dalje ima smisla.
Osim što ste glavna urednica programa JU “Grad teatar”, Vi uređujete program Trga pjesnika već više od 15 godina. Za to vrijeme uspjeli ste da javnosti predstavite mnoge nove autore, od kojih su neki tek kasnije postajali poznati široj javnosti. Kako to uspjevate? Kako izgleda proces selekcije pisaca i tema za Trg pjesnika?
Odnos prema odabiru programa za Trg pjesnika takođe predstavlja posebnu odgovornost. Već sam ambijent u kojem se odvijaju programi, omogućava neposredni susret između autora i publike, koji je uvijek izazov i za goste i za čitaoce, po svjedočenstvima rijedak u formi i prostoru u kome se odvija. Koncept je definisala sama priroda trga, koji je nastao na Mediteranu, kao mjesto predstavljanja i razmjene prvo materijalnih dobara, a potom i onog što nam je i važnije, riječi i ideja. Stoga nam je važno da se na Trgu stiču uvidi u autentične, nove glasove književne scene, ali i ugoste pisci potvrđene književne vrijednosti; da se razmjene nove ideje i razmotre one postojeće; da se čuje živ jezik i osvijeste njegove umjetničke mogućnosti, ali i da se povede dijalog na teme koje nas se tiču. Jer književnost jeste prije svega umjetnost riječi, a potom i umjetnost koja upravo jezikom artikuliše širinu i dubinu ljudskog bića, čineći nas time bližim i drugima i sebi samima. Time je usmjeren i odabir pisaca; relevantna književna djela koja obilježe period za nama, djela mladih pisaca koji svojim poetikama nagovještavaju nove tokove savremene književnosti, djela koja svoju vrijednost u kontinuitetu potvrđuju kroz vrijeme, djela koja doživljavaju inscenaciju u dramskom program festivala, važne teorijske ili publicističke knjige, koje trasiraju nove uvide u razumijevanje i književnih klasika i pozorišne umjetnosti i društvene stvarnosti; sve su to povodi za upućivanje poziva, kojem se gosti festivala rado odazovu. Neka se gostovanja planiraju u dužem vremenskom periodu, ali nam je drago što se u određenom trenutku i dese. Povjerenje u profesiju, stručnu kritiku i čitalačko iskustvo svakako su od velike pomoći u odabiru programa.
Da li smatrate da je književnost u krizi u doba novih tehnologija i vještačke inteligencije? Postoji li interesovanje za dobru književnost i da li primjećujete neke generacijske razlike u tom smislu?
Uvijek postoji interesovanje za dobru književnost, iako se to ne čini kao dominanta savremenog društva. Iako smo možda u vremenu tranzicije izgubili iz vida šta su to autentične vrijednosti, među kojima je oduvijek bilo i poznavanje makar bazičnog književnog kanona nacionalne i svjetske književnosti sa kojim smo se sretali u školama, čini mi se da će budućnost ipak od nas tražiti i ovu vrstu specifičnog znanja. Ona će nas svakako učiniti spremnijima i sposobnijima za komunikaciju sa svijetom, naravno, ukoliko mi to budemo htjeli. Uz to, teško da će nas neka “dajdžest” varijanta književnosti na pravi način osposobiti za tu ulogu, jer i za čitanje, a time i za pisanje, važi ona “sve u svoje vrijeme”. O tome svjedoče i brojni novi glasovi mladih autora i autorki, koji imaju potrebu da svoj doživljaj savremenog svijeta i čovjeka u njemu, pored sve tehnologije koja im se nudi, sve češće iskazuju u književnoj formi. Time se otvara i pitanje EjAj-a, koji već uveliko prevazilazi očekivanja i samih tvoraca, nudeći nam u kratkom vremenu odgovore na pitanja za kojima se znalo tragati i decenijama. Ne zaboravimo da i vještačka inteligencija radi po principu prirodnih kognitivnih sposobnosti, da koristi već postojeća znanja i da smo još uvijek u ekskluzivnoj prednosti da postavimo pitanje, bar za sada. Iako EjAj može biti korisno sredstvo u procesima saznavanja, rada i stvaralaštva, kao i skladištenja svakovrsnih civilizacijskih dometa, i dalje nisam sigurna da će moći da iskaže sav varijetet ljudskih emocija i doživljaja, aIi i da da odgovor na moralne izazove sa kojima se svakodnevno susrećemo. Kako se i umjetničko djelo dokazuje u onom nečemu do kraja neuhvatljivom, koje po pravilu prevazilazi poetičku normu, tako još uvijek nemam povjerenja ni u autentične i promišljene kreativne mogućnosti djela čiji bi samostalni autor isključivo bio EjAj.
Šta biste Vi posebno izdvojili i preporučili iz programa 39. festivala “Grad teatar”, a šta konkretnije iz programa Trga pjesnika?
Sa radošću iščekujem ovogodišnje festivalske premijere, predstave “Ostrvo s blagom”, koju po Stivensonovom romanu radi Kokan Mladenović , i “Život provincijskih plejboja posle drugog svjetskog rata ili Tuđe hoćemo, svoje ne damo” Ivana Penovića po drami Dušana Jovanovića . Poznavajući radove i jednog i drugog reditelja, Mladenovićevog umjeća da pozorišnim jezikom uspješno ovlada narativnim tekstom i Penovićevog preciznog iščitavanja i aktualizacije svevremenosti ljudskih vrlina i mana, sa punim povjerenjem očekujem još dvije značajne predstave po kojima će se festival pamtiti. Znamo da su predstave Borisa Liješevića uvijek značajan festivalski događaj, ali podsjećam zainteresovanu publiku i na dosadašnje festivalske koprodukcije koje će se naći na repertoaru, na neobičnost i posebnost predstave “Nestvarni grad”, kao i na ostale gostujuće programe koji će publici pružiti uvid u dešavanja na pozorišnim scenama regiona. Svakako će i muzički i likovni program svratiti pažnju i na kulturno nasljeđe Crne Gore kroz saradnju sa renomiranim institucijama i muzičkim izvođačima, ali nas upoznati i npr. sa svestranošću talenta Nenada Marića , sada već kultnog autora ovih prostora koji nastupa pod alijasom “Kralj Čačka”. Kada je književni program u pitanju, nezahvalno je izdvajati posebna imena. Međutim, zaista je velika ekskluziva ovogodišnjeg festivala mogućnost susreta sa dva značajna francuska pisca, sa Erikom Vijarom , dobitnikom Gonkurove nagrade, najznačajnije nagarde za književnost u Francuskoj, kao i sa Emanuelom Rubenom , koji u romanu “Mediteranke” ne osvjetljava samo intimnu istoriju žena jedne porodice, već i osvjetljava premreženost sredozemnih prostora različitim kulturama, u stalnoj potrebi za saglasjem i onda kada se ono čini nemogućim. Čućemo i besjedu prof. Mila Lompara povodom 180 godina od objavljivanja “Luče mikrokozma”, predstaviti značajne teorijske knjige koje nas takođe podsjećaju na važnost i svevremenost književnih klasika, po datumu gostovanja prvo “Knjigu o Andriću” Jasmine Ahmetagić , a potom i studiju “Gordi i ponizni – paradoksalisti Fjodora Dostojevskog” prof. Jovana Popova . Pregled savremene književne scene ćemo steći i kroz uvid i književni rad gostujućih autora Goceta Smilevskog, Zorana Ferića, Slavice Perović, Svetlane Kalezić Radonić, Aleksandra Ćukovića, Radomira D. Mitrića, Anđele Bulajić, Gorana Markovića, Katarine Mitrović . Svakako, poseban događaj će biti i dodjela nagrade “Stefan M. Ljubiša” za 2024/2025. godinu Vladislavu Bajcu .
Šta mislite da posebno izdvaja Trg pjesnika u odnosu na sve druge književne festivale?
Veliki je broj književnih događanja danas koja su orijentisana prvenstveno ka formi živog dijaloga sa autorom, festivala koji sve češće u svoje programske aktivnosti uvrštavaju i književne programe i razgovore, institucija koje svoje programe teže da održe na otvorenom prostoru… Ono što čini suštinu književnog programa Trg pjesnika je upravo činjenica da JU “Grad teatar” već skoro četiri decenije upravo njeguje tu paradigmu; od samog osnivanja i pokretanja festivala pažnja se, pored performativnih umjetnosti, obraća i na tokove savremene književnosti, nudeći se time mogućnost publici da u vremenu festivala dobije i priliku za susret i razgovor sa značajnim piscima i ideju za dalja moguća čitanja. Međutim, nisu samo kontinuitet, dinamika i neposrednost ono što programe Trga pjesnika čini specifičnim. To je i posebno mjesto, u centru budvanskog Starog grada, koje posjete i čitaoci, ali i slučajni prolaznici, zainteresovani riječju sa Trga. To je i otvorenost različitim poetikama i književnim formama, publicističkim izdanjima i teorijskoj literaturi, kao što smo rekli, i relevantnim piscima, ali i mladim autorima. To je i slobodna mogućnost razgovora, razmjene, ali i sučeljavanja mišljenja. Idejno polazište za odabir programa, koje se vodi estetskim kriterijumima, i usaglašavanje sa konceptom samog festivala, upravo i omogućavaju tu vrstu diverzifikacije, ali i saglasja sa ostalim programskim segmentima, što takođe književni program festivala čini specifičnim, ali i neizostavnim dijelom festivala.
U susret jubileju od 40 godina festivala “Grad teatar”, kako vidite njegovu budućnost?
Nadam se da smo svjesni značaja ovako velikuh jubileja i u kulturnom i u društvenom životu grada i države. Bez obzira na to što su društvene okolnosti određivale i tokove samog festivala, a za ovih skoro 40 godina festivala živjeli smo nekoliko različitih istorija, važno je da prepoznamo da nas kontinuitet festivala obavezuje prije svega na to da proširimo njegove infrastrukturne kapacitete i da prilagođavanjem nekog ekskluzivnog prostora scenskim potrebama i rediteljskim vizijama pod otvorenim nebom, sa znatno većim gledalištem, ponovo budemo u prilici da prisustvujemo događajima koji nose vanredan umjetnički doživljaj, bilo da su u pitanju pozorišna ili muzička dešavanja. Uz to, iako smo uveliko prisutni na mapi evropskih puteva kulture, što se vidi i po ovogodišnjem i po programu posljednjih godina, nadam se da ćemo češće biti u prilici da na budvanskim scenama stičemo uvid u produkcione tokove inostranih pozorišnih kuća, kompanija, umjetnika, a da naša ostvarenja češče izvodimo na inostranim scenama, time upoznajući novu publiku i sa dometima našeg savremenog stvaralaštva i sa osobenim kulturnim nasljeđem. Nadam se i nastavku realizacije uspješnih likovnih programa, kao i gostovanjima značajnih pisaca iz zemlje i regiona, ali i onih prisutnih na svjetskoj književnoj sceni. Ubijeđena sam da će i sam grad nastaviti da podržava ovako značajan kulturni projekat, koji Budvu, pored ostalog, čini relevantnom adresom u evropskim i svjetskim okvirima i kada je kulturno-umjetničko stvaralaštvo u pitanju. Uz to, pun smisao jubileja bi bio zaokružen i obezbjeđivanjem zatvorenog prostora, pozorišta ili centra kulture, koji bi omogućio festivalu rasterećenje scena u fazi pripreme novih produkcija, kako bi građani, publika ozbiljnih očekivanja i pažljivo brušenog ukusa, bili u prilici da otprate što veći broj festivalskih programa, ali i da u međufestivalskom periodu u kontinuitetu prate dešavanja u kulturi.
