Dio Baranki ne osjećaju se bezbjedno u djelovima grada pod Rumijom. Nezadovoljne su stanjem i ambijentom u mnogim javnim prostorima. Smatraju da neki od njih treba da budu uslovniji i opremljeniji, a ti parametri utiču na njihovo formiranje navika.
Fali im aktivnosti i događaja na zajedničkim prostorima i žele da se njihov glas čuje u donošenju odluka po ovim pitanjima. Neke lokacije svjesno izbjegavaju, imaju učestalu putanju ka kući i mehanizme zaštite.
To je pokazalo istraživanje NVO “Pogon” iz Bara, kojim rukovode Milena Đukić i Tamara Čurović , koje je prošlog decembra prikupilo podatke o tome kako, primarno, žene, ali i muškarci koriste javne prostore u tom primorskom gradu.
Istraživanje se sastoji od on-lajn ankete, kvalitativnih intervjua i rodne analize lokalnih javnih politika u oblasti javnog prostora. Za potrebe ovog istraživanja urađeno je 29 terenskih intervjua sa ženama koje žive u Baru ili imaju prebivalište u barskoj opštini.
Sagovornice žive u različitim naseljima: Šušanj, Sutomore, Stari Bar, centar grada, Makedonsko naselje, Bjeliši, Polje i Virpazar. Istraživanje je obuhvatilo Baranke starosne dobi od 19 do 67 godina.
Prema rezultatima popisa stanovništva održanog u decembru 2023. godine, u Baru živi 45.812 stanovnika, odnosno 7,35 odsto ukupne poulacije Crne Gore. Muškaraca je 22.258, a žena nešto više, 23.554.
Iako različitih profila, starosne dobi, profesije i obrazovanja, među ženama u Baru postoji određeni šablon ponašanja kada je u pitanju korištenje javnog prostora.
“Barsko Šetališe kralja Nikole ističe se kao javni prostor koji se najčešće koristi. Bilo za šetnju, odmor, kao put od Šušanja do centra grada ili za rekreaciju. Žene u Baru, na drugom mjestu, posjećuju parkove za djecu ili mjesta pogodna za šetanje pasa, a zatim javne površine u svom naselju, sportske terene, trg u Sutomoru i Virpazaru, plaže…”, jedan je od zaključaka analize kvalitativnih intervjua.
Potrebe Baranki u javnom prostoru razlikuju se u zavisnosti od mjesta u kojem žive, pa je tako sagovornica iz Virpazara navela da im je u tom dijelu Bara potrebna apoteka i kao rješenje predložila pokretnu na javnoj površini. Smatra i da prostor u Virpazaru nije dovoljno iskorišten:
“Mi ovdje osim izlizanog Festivala vina i ukljeve nemamo puno aktivnosti, pa mislim da je krajnje vrijeme da Virpazar ponovo oživi i da se u njemu organizuju aktivnosti kao u Baru, koncerti književne večeri kulturni program i tako dalje”.
Žene u Baru, makar prema rezultatima istraživanja, smatraju da je većina javnih prostora nehigijenska, te da je najvažnije što prije početi na intenzivnom održavanju higijene. Ističu gradsku i šušanjsku plažu za koje tokom ljetnje tursitičke sezone misle da su potpuno neuslovne.
Sve to čini razloge zbog kojih biraju da svoje slobodno vrijeme provedu na komercijalnim mjestima. Samo jedna sagovornica je kao preferencu navela kampovanje u prirodi, na Rumiji ili Sutormanu, sagovornica iz Virpazara slobodno vrijeme takođe provodi u neistraženoj prirodi, dok su sve druge odabrale komercijalna, privatna mjesta.
Dvije sagovornice srednje životne dobi, starije od 50 godina, istakle su da svoj dom napuštaju samo jer moraju zbog svog zdravstvenog stanja i uslova javnih prostora koji nijesu pogodni za osobe sa hroničnim bolestima. Sagovornice su kritikovale i stanje parkova za djecu koje predstavlja potencijalnu opasnost.
Voljele bi da u Baru ima više klupa, u prigradskim naseljima više kanti za otpad i kontejnera kao i toaleta…
“Nekada je baš loše, nekada je sanirano. Pored onih užasnih toaleta u Šušanju koji se plaćaju, svima nam je poznato da je cijeli Bar jedan veliki toalet za mušarce, a žene neka trpe”, ocijenila je jedna od sagovornica.
“Zato što uglavnom svuda idem kolima. Da sam pješke, bila bi druga priča, kao nekada. Zato i vozim, jer sam se uvijek bojala da idem pješke, a prije udaje sam živjela u vrhu Šušanja”, odgovorila je jedna od sagovornica na pitanje da li se i zbog čega u Baru osjeća bezbjedno.
Iako pohvaljeno, barsko šetalište je nekim ženama ostavilo i neprijatne uspomene, pa je tako jedna od intervjuisanih kazala da je tamo “imala priliku da vidi čovjeka koji se samozadovoljava dok sestra i ona prolaze”.
Ista Baranka od 25 godina je kazala je često imala negativnih iskustava, te osjećaj da je neko prati i bojala se da ostane sama na javnim površinama.
Na prvu ruku, žene u Baru misle da se osjećaju sigurno, kazali su iz “Vijestima” iz NVO “Pogon”. No, temeljnim razgovorom i daljim ispitivanjem dolazi se do drugačijeg zaključka – osjećaju se bezbjedno dok su u svom vozilu, među poznatim ljudima, na poznatim mjestima, u pratnji drugih osoba ili supružnika, partnera, i to u dnevnim časovima.
Osjećaj sigurnosti im uliva to što u Baru žive skoro cio svoj život i poznaju mnoštvo sugrađana.
“Ipak, skoro uvijek su na oprezu. Njihove navike i kretanje kroz grad nije toliko lagodno u večernjim časovima, a brojna mjesta u gradu izbjegavaju. Na pitanje koja su to mjesta, odgovori su uglavnom opšti – mračne ulice, neosvijetljenje, sumnjivi prolazi zgrada, periferije grada, mjesta oko napuštenih objekata”, pokazalo je istraživanje.
Zajedničko za nekoliko sagovornica jeste to što kao mjesta koja zaobilaze navode ona na kojima se okupljaju muškarci različitih starosnih dobi, a po njihovim saznanjima na istim mjestima konzumiraju alkohol i psihoaktivne supstance, pa tu mogu doći u neprijatne ili nesigurne situacije, što kod njih izaziva strah. Kao jedno od tih mjesta navodi se prostor ispred i iza upravne zgrade Opštine Bar.
“Da, osjećam se nebezbjedno u ulicama Bjeliša i ulici Taraboških junaka, koje nemaju adekvatnu rasvjetu, što dodatno povećava osjećaj nesigurnosti”, kazala je dvadesetčetvorogodišnja sagovornica.
Druga je kao mjesto koje izbjegava navela prolaz između barske Gimnazije i Osnovne škole “Blažo Jokov Orlandić” i ispričala da je neosvijetljeno, zavučeno, te da često ima otvorenih šahti koje se ne mogu lako uočiti.
Kao neka od najnesigurnijih mjesta u gradu označile su vozno stajalište u Ilinu, kao i glavnu autobusku i željezničku stanicu. Ovaj prostor nazvale su mračnim, jezivim i ocijenile da uliva strah. Glavni razlozi za to su zapuštenost, neosvijetljenost i izopštenost iz grada, kao i “sumnjiva lica” koja ponekad na tim mjestima borave.
Jedna sagovornica koja redovno posjećuje privatnu teretanu istakla je da ne koristi teretane na otvorenom jer se u njima ne osjeća prijatno i bezbjedno, te da su ta mjesta u lokalnoj zajednici poznata kao “muška teritorija”.
Ove tvrdnje potvrdilo je i on-lajn istraživanje, odnosno anketa, čiju analizu je za “Pogon” pripremila Sonja Dragović , istraživačica urbanizma na Univerzitetskom institutu u Lisabonu i članica grupe KANA.
U njoj je učestvovalo 454 ispitanika i ispitanica, a žene čine 53,5 odsto anketiranih. Upitnik i njegova analiza ticali su se dostupnosti, zatim opremljenosti, udobnosti i pristupačnosti javnog prostora u Baru i učešća u odlučivanju.
“Naročito zabrinjavajuć pokazatelj iz ove ankete jeste da čak 55,9 odsto anketiranih nikada ne koristi lokalni javni autobuski prevoz u Baru, dok dodatnih 30,2 odsto ovaj prevoz koristi rijetko. Samo četiri odsto anketiranih kaže da javni prevoz koristi često, a samo 1,3 odsto svakodnevno”, napisala je Dragović u analizi.
Što se tiče željezničkog prevoza, 32,4 odsto anketiranih ga ne koristi nikada, dok 47,8 procenata kaže da željeznički prevoz koristi rijetko – jednom mjesečno, ili rjeđe. Ovo su, cijeni Dragović, šokantni brojevi, naročito kada se ima u vidu da je Bar jedini grad na crnogorskoj obali koji je spojen željezničkom prugom sa glavnim gradom i lokalnim i međunarodnim željezničkim saobraćajem.
Od elemenata kojima su javni prostori u Baru opremljeni, anketirani najviše cijene klupe (65 odsto), pješačke staze (60,1 odsto), zelene površine (57,5 odsto), dobro osvjetljenje (43,6 odsto) i dječja igrališta (41,2 odsto).
Što se tiče sadržaja koji nedostaju, 72 odsto anketiranih smatra da nema dovoljno javnih toaleta, 61,5 odsto primjećuje da nedostaju česme sa pijaćom vodom, kao i besplatan plažni mobilijar (57,9 odsto), biciklističke staze (45,6 odsto) i dobro osvjetljenje (42,5 odsto).
“To što rezultati ankete pokazuju da skoro isti procenat ispitanih ocjenjuje osvjetljenje u javnom prostoru i kao dobro i kao nedostatno nije paradoks, već sasvim sigurno ukazuje na razlike u opremljenosti javnog prostora u različitim djelovima grada i na potrebu da se te razlike smanje”, navodi Dragović.
Što se tiče fizičke pristupačnosti javnih prostora u Baru, 48,2 odsto anketiranih saglasno je sa iskazom da postoje fizičke prepreke, kao što su parkirana vozila i ograđena gradilišta na stazama i trotoarima.
“Uz to, 41,6 odsto anketiranih kaže da ulična rasvjeta nedostaje, ili nije adekvatna, 37,4 odsto žali se na to što uz saobraćajnice nema trotoara, a 37,2 odsto na to da nema toaleta prilagođenih osobama sa invaliditetom. Čak 35 odsto anketiranih primjećuje da nedostaje prostora za prolaz sa dječjim kolicima”, navodi se u analizi ankete u koju “Vijesti” imaju uvid.
Skoro svaka od sagovornica je ocijenila da bi voljela da bude uključena u donošenje odluka u svojoj lokalnoj zajednici, i to na više različitih načina.
Sagovornice srednje dobi preferiraju telefonski poziv ili usmeni razgovor, a za mlađe je pogodniji on-lajn kontakt. Nekoliko sagovornica bi voljelo da bude posjećeno od strane donosioca odluka kako bi im na terenu ukazali na nedostake, kao što je slučaj u Virpazaru. Samo jedna sagovornica je istakla da ne bi željela da bude uključena u ove procese, zbog ranijih iskustava i nepovjerenja u institucije.
Ipak, kada se radi o procesima kroz koje se donose odluke o budućem postornom razvoju Bara, anketirani građani nijesu informisani i uključeni – 36,1 odsto anketiranih kaže da ne znaju ništa o ovim procesima, a 4,8 odsto da su sa njima dobro upoznati.
Uz to, velika većina, (74,4 odsto) anketiranih kaže do sada nijesu učestvovali u procesima donošenja odluka o prostornom i urbanističkom razvoju grada, u koje bi mogli spadati, npr., učešće na javnoj raspravi, učešće na protestu, potpisivanje peticije, komentari na predložene planove, ili učešće u usvajanju planova u lokalnom parlamentu.
“Postoji, kako vidimo, ogroman prostor za napredak u dijelu koju se odnosi na građansko učešće u oblikovanju i javnih prostora, i javnih politika koje se odnose na budućnost prostornog razvoja uopšte”, navodi Sonja Dragović.
