„ Voda igra važnu ulogu u životu čoveka. U našim narodnim pesmama i pripovetkama voda se češće pominje nego hleb i odelo ili obuća, nego kuća ili njiva. Osim što je potrebna za piće, za pranje, za plovidbu ili upravo zbog toga oko nje se stvorio neki oreol misterije. Ona dolazi odmah posle sunca ili uporedo sa njim.“ (Ivo Andrić)
Procjenjuje se da na Zemlji ima 1,5 milijardi kubnih kilometara vode, ali je čak 97% od te količine neupotrebljiva za piće jer je suviše slana. Znači samo 3% predstavlja svježu vodu od koje se 77% nalazi u vidu vječitog leda oko polova. Onda možemo zaključiti da čovjek može koristiti samo oko 1% vode u svijetu. Sada se već ocjenjuje da je polovina od te količine više ili manje zagađena.
Zasada smo upućeni na korišćenje vodenih masa jezera i rijeka. Međutim, ovi su izvori već sada ozbiljno zagađeni jer se pretpostavlja da se u njih godišnje uliva ogromna količina otpadnih voda iz industrije i naselja. Prema raspoloživim podacima, u površinskim vodama (rijeke i jezera) otkriveno je više od 2.000 hemijskih zagađivača među kojima je vrlo veliki broj opasan po zdravlje. Svakog dana u svijetu umire više od 25.000 ljudi od bolesti izazvanih zagađenom vodom ili zbog nedostatka vode za piće. Istraživanja u osam zemalja u razvoju otkrila su nevjerovatan podatak da je smrt 90% djece mogla da se spriječi da su imala zdravu vodu za piće, higijensko-sanitarne uređaje i deponije za otpatke.
Voda je čovjeku neophodna isto kao i kiseonik. Ljudi bez hrane mogu da žive i mjesec dana, ali bez vode svega nekoliko. Vode je sve manje u svijetu. Najveći krivac za to je neprestano zagađivanje ove za život neophodne supstance. Kvalitet vode koja se danas pije u svijetu je veoma loš. U mnogim evropskim zemljama postotak upotrebljive pitke vode naglo se smanjio zbog posljedica zagađivanja životne sredine. Sa druge strane, tempo potrošnje vode i svakodnevni zahtjevi za povećanjem količine vode uvećavaju se takvom brzinom da će se prema postojećim računicama potrošnja vode u ovom vijeku povećati više od 28 puta. Čovjek dnevno potroši između 1,5 i 2,0 litara vode u zavisnosti od klimatskih uslova. U domaćinstvima koja posjeduju vodovod troši se u prosjeku 100-150 litara vode. Najviše se utroši za ispiranje sanitarija (41%) , dok se za vitalne potrebe kuvanja i piće koristi 5-6%. Samo jedno aktiviranje vodokotlića u WC-u nepovratno odnese i do 12 litara čiste vode za piće.
Kada sam 1985. odbranio magistarski rad pod nazivom „Valorizacija i zaštita ljekovitih voda Igala“, u kojem sam predložio i mogućnost flaširanja ove za crnogorske prilike rijetke mineralne vode, tadašnji političari i privrednici Herceg Novog su prihvatili tu ideju, što je kod mene izazvalo euforiju oduševljenja, pa sam za tadašnji mjesečnik (Naš list, oktobar 1990) napisao članak pod nazivom „Voda – izvor života“ iz koga prenosim nekoliko segmenata: „Zbog ovoga i naročito inicijative SOUR Bokakomerc (Mješovito, Boka i Vinopromet) za flaširanje mineralne vode ‘Igaljka’, želim da pokrenem inicijativu da se počne razmišljati i o flaširanju prirodne vode koju imamo na kaptaži ‘Lovac’ u Mojdežu. Poznato je da područje ovog izvora predstavljaju obronci Orjena gdje je priroda još netaknuta i gdje još nema potencijalnih zagađivača. Pošto se radi o veoma kvalitetnoj vodi koja je prirodno čista, u budućnosti bi trebalo razmišljati o ovom prijedlogu. Ovo bi sigurno doprinijelo turističkom imidžu našeg kraja i zadovoljilo razmažene zapadne turiste za koje su zdrava prirodna hrana, voda, odnosno životna sredina danas odlučujući motiv za izbor njihove turističke destinacije“.
Međutim, poslije te 1990. godine na vlast u Crnoj Gori dolaze „mladi, lijepi i pametni“ koji ubijaju svaku inicijativu svojih prethodnika koji su znali da konsultuju struku i nauku.
Od tada počinje divlja pohara moćne privrede Herceg Novog (Boka, Vinopromet, Mješovito, Prvoborac, Brodogradilište, Vojna bolnica…), a naročito jedinstvene životne sredine. Prvi atak je izvršen na izvorišta Lovac i Potkučje u Mojdežu gdje nezasiti režimski tajkuni u želji da dođu do lake zarade – prodajući nove količine vode, devastirajući prirodna izvorišta – izazivaju ekološku katastrofu jer svojim nestručnim radovima aktiviraju klizište koje uništava lijepo selo Mojdež kojim su mnogi ugledni gosti i inostrani pacijenti Instituta bili oduševljeni i rado ga posjećivali. Umjesto idealne pozicije za sve aktivniji ruralni turizam sa kristalno čistom vodom iz Orjena, dobili smo zastrašujući pejzaž klizišta.
Nepočinstva lokalnih vlasti se nastavljaju dozvoljavajući stambenu izgradnju sa upojnim septičkim jamama u zaštićenoj zoni izvorišta Opačica koja predstavlja najznačajnije lokalno izvorište na prostoru Boke Kotorske.
Lokalne uprave više od tri decenije nijesu preduzele ništa da se u blizini ovog vodoprivrednog objekta zabrane sve aktivnosti koje mogu ugroziti ispravnost vode za piće kojom se decenijama snabdijevaju građani Herceg Novog. Za više decenija nijesu uspjeli da izmjeste lokalni put koji prolazi pored samog vodocrpilišta u prvoj zaštitnoj zoni – što je jedinstven slučaj u svijetu.
Lokalni političari se posljednjih decenija samo bave asfaltiranjem ulica umjesto da rješavaju kapitalne probleme kao što je pitanje gradske deponije i saniranje smetlišta Ubli na planini Duganja koja se nalazi iznad Kutskog polja i izvorišta Opačica.
Ova deponija-smetlište velike površine ima status privremene, a ta privremenost traje više decenija. Na njoj, pored kućnog, završava dio industrijskog, trgovinsko- ugostiteljskog, uličnog otpada, kao i talog septičkih jama, pa čak i bolnički otpad. Na deponiji (smetlištu) Ubli sve površinske vode sa viših terena iznad deponije slivaju se u deponiju. Ove vode, kao i atmosferske, prolaze kroz deponovani otpad i zagađuju se i tako dobijamo velike količine procjedne vode (filtrata). Ovaj procjedni filtrat iz deponije svoj put pronalazi kroz ispucale karbonatne stijene koje pokazuju izraženu vodopropusnost, tako da te vode dreniraju u podzemlje. Procjedna voda koju proizvodi „deponija“ je vrlo zagađena i od nje najčešće stradaju podzemne vode u zaleđu Zelenike koje su glavni izvor zaliha pitke vode opštine Herceg Novi i jedan od njezinih najznačajnijih prirodnih resursa.
Svaka deponija ovakvog tipa predstavlja jedan bioreaktor. Tu se odigravaju mikrobiološke reakcije ali postoje i fizički i hemijski i biološki procesi. Kao produkt najčešće nastaje biogas i procjedna voda. Početak ovih reakcija je aeroban, a nastavak anaeroban. Sastav biogasa i procjedne vode mijenja se vremenom. Na svakoj ovakvoj deponiji procjedne vode se stvaraju narednih sto godina. U procjednoj vodi najopasniji su specifični organski zagađivači, hlorugljovodonici, a od neorganskih: arsen, kadmijum, olovo, hrom i nikal. Na žalost, ove hemijske supstance se nalaze u rastvorenom stanju, ne možemo ih vidjeti golim okom pa ih najčešće nijesmo ni svjesni.
Najveći zločin je učinjen sa izvorima mineralne vode duž Njivičkog puta – vode zdravlja kojom je više od sedam decenija liječeno preko milion pacijenata, često iz skandinavskih zemalja. U njihovim zemljama bi ovakvi potezi prema ljekovitim izvorima, gdje je dozvoljeno da se u prvoj zoni na vodotoku mineralne vode grade objekti sa upojnim septičkim jamama, bili podvrgnuti psiho analizama. Umjesto da pitanje rješavanja kanalizacije prioritetno bude vezano za ovaj prostor i Njivice, hercegnovski planeri i političari prave „magnum crimen“ sa projektom vijeka (nefunkcionalno postrojenje za preradu otpadnih voda koje će građane koštati preko 40 miliona eura) izostavljajući jedino ovo ekološki najzahtjevnije područje bez sanitarne zaštite.
Ovakvim potezima uništena je svaka perspektiva razvoja Instituta „Dr Simo Milošević“ jer već počinje da se realizuje ideja masovne izgradnje apartmana koji će najvjerovatnije biti promašena investicija jer niko neće htjeti da boravi u zagađenoj životnoj sredini.
Jedinstveni primjer nebrige je uništavanje lijepo sređenog izvorišta rijeke Sutorine koje je sada zatrpano građevinskim otpadom koji su lokalni investitori bez sankcionisanja opštinskih službi zatrpali i devastirali za sva vremena. Svjedok sam ideje koju su zastupali prethodnici ovih sadašnjih lokalnih stručnjaka za „apartmanizaciju“ da je bilo planirano da se na ovom izvorištu čiste vode napravi akumulacija koja bi zadržala tu kvalitetnu pitku vodu – kako bi to uradile uređene zemlje kao Kipar ili Izrael.
Pošto smo devastirali sve izvore pitke i ljekovite vode zbog kojih će nas osuđivati buduće generacije, sada smo u Herceg Novom izmislili novi biznis. Opštinske službe dozvoljavaju privatnim vlasnicima imanja da bez izrade elaborata procjene uticaja na životu sredinu formiraju deponije građevinskog otpada na obroncima Orjena (Mokrine i Kameno) za koje sam 1990. godine pisao da predstavljaju „prostor netaknute prirode“, a koji se nalazi iznad izvora u Mojdežu.
Ovaj vid pomoći „investitorima“ iz Turske i Azerbejdžana i domaćim tajkunima koji nam betoniraju hercegnovsku obalu ne bi bio alarmantan da nijesam u posjedu prijave ekološkoj inspekciji od strane lokalne partije URA od 27. 06. 2023. godine.
Ovo je glavni motiv pisanja ove moje kolumne. U prijavi se dokumentovano tvrdi: „da se iz kruga Brodogradilišta Bijela odvozi toksični teret u formi zauljene zemlje pomiješane sa gritom u zaleđu Opštine, konkretno selo Mokrine, i to na privatnim parcelama…“
Ovo je veliki doprinos ekološkoj državi Crnoj Gori koja je uz nikšićka zelena polja našla još jedan način da se riješi opasnog otpada.
I dok se definitivno gasi zdravstveni turizam u Igalu, zbog devastacije prirodnih ljekovitih faktora, i dok se uništava životna sredina Herceg Novog, naši ministri iz Herceg Novog (turizam i ekologija) bave se višim temama kao što su: karbonski otisak, emisija CO 2 i problem holandskih krava, organizujući naučne skupove na tu temu.
Ipak, najveću krivicu snose sva opštinska rukovodstva poslije 1990. godine koja su sa svojim urbanistima sistematski mijenjali pejzaž hercegnovske rivijere.
Nije tajna da se rušenje i uništavanje morske obale u Herceg Novom odvija u režiji lokalne vlasti koja jedino vodi računa o privatnim i stranačkim interesima gdje glavnu riječ u biznisu sa nekretninama imaju opštinski službenici.
Umjesto organizovane i stručne urbanizacije, u Herceg Novom vlada pravilo: KUPITI, IZGRADITI, PRODATI I NESTATI.
