U vrijeme cara Trajana osuđen je zbog vjere i sproveden u Rim, gdje je postradao mučeničkom smrću, bačen zvijerima, ostavivši za sobom poslanice koje i danas predstavljaju temelj pravoslavnog učenja o Crkvi, Evharistiji i hrišćanskom stradanju. Ignjatindan se slavi 2. januara po novom kalendaru, u toku Božićnog posta. Zbog toga se na ovaj dan uvijek posti i obilježen je uzdržanjem, smirenjem i molitvom.
U narodu se na ovaj praznik posebno obraća pažnja na prvu osobu koja tog dana uđe u kuću. Vjeruje se da ona simbolično donosi duh godine koja dolazi, pa se nastoji da to bude dobra, mirna i poštena osoba.
Crkva ovaj običaj tumači kao podsjetnik da treba paziti koga i šta puštamo u svoj život – i spolja i iznutra. U nekim krajevima opstao je i narodni običaj da stariji na dan Svetog Ignjatija Bogonosca blago povuku djecu za uši, izgovarajući želje za zdravlje, rast i dug život.
Ovaj običaj nema bogoslužbeno značenje i nikada nije bio dio pravoslavnog obreda. U svom izvornom obliku trebalo je da bude simboličan i blag, kao izraz dobre želje, ali Crkva uči da se djeca ne „štite“ gestovima, već molitvom, blagoslovom, ljubavlju i vaspitanjem u vjeri. Zato se danas ovaj običaj ili u potpunosti napušta, ili se svodi na nježan dodir i blagoslovnu riječ.
Dan Svetog Ignjatija Bogonosca je, prije svega, dan unutrašnje sabranosti. Po narodnom vjerovanju, na ovaj praznik ne započinju se veliki poslovi, a akcenat je na miru u kući, molitvi i pripremi za praznik Hristovog rođenja.
