Prema predanju, Sveti Jovan Krstitelj pogubljen je po nagovoru zlobne Irodijada, žene cara Irod Antipa, koji je tada vladao. Nakon pogubljenja, Irodijada je naredila da glava proroka ne bude sahranjena zajedno sa telom, jer se plašila da bi mogao da vaskrsne. Zbog toga je glava tajno zakopana na skrivenom i nečasnom mestu. Međutim, pobožna Jovana, žena Huze, dvorkinja na Irodovom dvoru, nije mogla da dopusti da svetinja ostane na takvom mestu. Ona je potajno iskopala glavu i odnela je u Jerusalim, gde ju je sahranila na Jeleonska gora.
U međuvremenu, kada je car Irod čuo za čuda koja čini Isus Hristos, uplašio se i rekao: „To je Jovan koga sam posekao, on je ustao iz mrtvih.“ Na nakon izvesnog vremena, jedan vlastelin koji je poverovao u Hrista odrekao se bogatstva i zamonašio se pod imenom Inokentije monah. Nastanio se upravo na Jeleonskoj gori, na mestu gde je bila zakopana glava Svetog Jovana. Dok je kopao temelj za svoju keliju, pronašao je zemljani sud u kojem se nalazila glava svetitelja.
Po predanju, tada mu je otkriveno da je reč o glavi Jovana Krstitelja. Nakon što ju je celivao, ponovo ju je sakrio na tom mestu. Kasnije je, po Božjem promislu, ova svetinja više puta bila skrivena i ponovo otkrivana, da bi na kraju, u vreme carice Carica Teodora Vizantijska i patrijarha Patrijarh Ignjatije Carigradski, bila preneta u Carigrad. Predanje kaže da su se od moštiju Svetog Jovana dogodila brojna čudesna isceljenja. Zanimljivo je da se često ističe kako, dok je bio živ, Jovan nije činio čuda, ali su njegova sveta tela kasnije postala izvor mnogih blagodatnih isceljenja.
Vera i običaji U narodu postoje i određena verovanja vezana za ovaj dan. Smatra se da danas ne treba raditi teške fizičke poslove. Posebno je rasprostranjeno verovanje da se na ovaj praznik ne koriste noževi i drugi oštri predmeti, u znak poštovanja prema stradanju Svetog Jovana.
