U knjizi „Nema ljepše vjere od hrišćanske“ zapisano je:
Kad je Jovan pogružavao Hrista u vode rijeke Jordana, čuo se s nebesa glas Boga Oca: „Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po Mojoj volji“. U Jordanu je stajalo drugo Lice Svete Trojice, Sin Božji, kao Bogočovjek, a nad Sinom Božjim lebdio je Duh Sveti u obliku svjetlosnoga goluba. To je bilo Bogojavljenje.
Tu se javno otkrio Bog kao Otac, Sin i Duh Sveti, kao Sveta Trojica. Bog se javio i vaseljenu prosvijetio.
Kod Srba se Bogojavljanje slavi veoma živopisno. Vjeruje se da se na taj dan, u ponoć, otvaraju nebesa i da se tada svaka želja može ispuniti. Bogojavljenjem se završava božićno svetkovanje, pa su u nekim krajevima Srbije, do ovog dana išle povorke.
U narodu se ovaj dan zove još i Vodice ili Vodokršće, upravo po imenu povorke. Ovaj običaj je vezan za pomenuto vjerovanje u ljekovitost bogojavljanske vode – vodice. Većina običaja i obreda bila je podstaknuta željom za zdravljem, pa je bilo uobičajeno, a to može samo onaj ko je zdrav, da se izjutra, prije sunca okupa u rijeci, piše na portalu Eparhije žičke.
Vjerovalo se da bi neudate djevojke trebalo da stave ogledalce pod jastuk, jer kog muškarca sanjaju za njega će se udati. Po običajnom kalendaru danas počinju dani pogodni za vjenčanja. Nekada se smatralo da se po vremenskim prilikama na taj dan može naslutiti kakva će biti godina:
Ako je hladno, sa mrazom ili snijegom, očekivala se rodna godina.
Ukoliko je vrijeme vedro i suvo, smatralo se da će godina biti sušna.
Hrišćanstvo uči da se bogojavljenska vodica nikada ne kvari, jer u njoj prebiva sila Duha Svetoga. Bez obzira na to u koji dan padne, na Bogojavljenje se nikada ne posti. Takozvani nekršteni dani, započeti na Božić, završavaju se Bogojavljenjem.
