Danas 6. januara pravoslavna crkva i njeni vjernici obelježavaju Badnji dan. Badnji dan prethodi najradosnijem hrišćanskom prazniku – Božiću, a prate ga monogobrojni običaji.
Badnji dan je najbogatiji hrišćanski praznik što se tiče naših narodnih vjerovanja i običaja. Ime je dobio po badnjaku koji taj dan unosimo u naše domove. Ustaljen je običaj da se na ovaj dan porodica okupi za posnom trpezom. Ranije se večeralo na slami na kućnom podu, pa se zato i danas, ispod stola za kojim se večera, stavi malo slame i grančica badnjaka.
Mnogi običaji vezani za Badnji dan sasvim su paganski, a crkva im je kasnije dala hrišćansko obelježje. Običaje oko Badnjeg dana su Srbi naslijedili od svojih predaka i još uvijek ih održavaju.
Za badnjak se siječe grana hrasta, koji je kod Slovena oduvijek bio sveto drvo. Vezuje se za slovensko božanstvo Svetovida.
Loženje badnjaka je u vezi sa ognjem i ognjištem. To je središnji element simbolike rađanja novog sunca jer je i Badnji dan odmah posle kratkodnevnice. Mladi hrast je spaljivanjem davan ognju radi nove godine, a pregršti varnica bacanih u nebo su najavljivale mnogo roda i prinosa.
Već u ranu zoru, pucanjem iz pušaka i prangija, objavljuje se odlazak u šumu po badnjak. Badnjak seku isključivo muškarci, najčešće domaćin i najstariji sin, u rano jutro, prije izlaska sunca.
Prije sečenja se drvetu nazove „dobro jutro“, čestita mu se praznik i moli se da donese zdravlje i sreću porodici. Zatim se drvo posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno umiješen za tu priliku. Drvo se ne smije dodirnuti golim rukama, pa onaj koji ga siječe navlači rukavice.
Drvo se uvijek zasijecalo sa istočne strane jer je trebalo da padne na istok. Onaj ko je sjekao badnjak, trudio se „da se drvo ne muči“ tj. da se obori iz jednog udarca ili najviše sa tri. Ako drvo ne padne ni posle trećeg udarca, mora se kidati rukama, jer više udaraca nije dozvoljeno.
Kada domaćin donese badnjak, ostavlja ga pored ulaznih vrata, a tek sa prvim mrakom se badnjak unosi u kuću i stavlja, prema običaju, na ognjište.
Posle donošenja badnjaka kolje se pečenica (ponegdje se kolje ili „utuče“ na Tucindan). Obično je to prase, rijetko jagnje (u vrijeme Božića nema jaganjaca), a ponegdje ćurka ili guska. Pečenica je žrtva za novo ljeto, a ponegdje se zove i veselica ili božićnjar. To je ostatak starog kulta prinošenja žrtve za rađanje novog Boga.
U toku dana, domaćica u jedno sito stavi sve vrste žitarica, suvih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gdje se večera. Ponegdje sito stave pod sto, a ponegdje kod ognjišta. Tim žitom posipaju se badnjak, slama i polažajnik.
Pred veče domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Kuca na vrata, a kada ukućani pitaju „Ko je?“ odgovara „Badnjak vam dolazi u kuću“. Potom mu domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori „Dobro veče badnjače!“. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću i pozdravlja ukućane riječima „Srećno vam Badnje veče“, na šta ga ukućani otpozdravljaju sa „Bog ti dobro dao i sreće imao“, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.
Noseći badnjak domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a domaćica i sva djeca idu za njim pijučući kao pilići. Domaćin obilazi sve uglove doma bacajući po jedan orah u svaki ugao, što se smatra žrtvom precima. Ostali orasi i lešnici se ostavljaju i u slami ispod stola i najčešće se jedu sa medom. Orahe koji su u uglovima niko ne uzima.
Po unošenju badnjaka, domaćin ili domaćica, unosi slamu i raznosi je po cijeloj kući, a posebno na mjesto gdje će biti postavljena večera. Pri tome onaj ko nosi slamu kvoca, a ostali pijuču. Preko slame se postavlja stolnjak, jer se prema starom običaju, služi i jede na podu. Stolice su iznijete iz kuće i sjedi se na slami.
Posle Božića se ova slama nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su naši stari i obavijali voćke da bi bolje rodile.
Badnjak se cjeliva, maže medom i stavlja na ognjište. Kada je badnjak stavljen na ognjište, prema njemu se moralo ponašati kao prema živom biću − kitili su ga zelenim granama, ljubili, ali i prelivali vinom, posipali žitom…
Običaj nalaganja badnjaka na vatru veoma je star. Djeca „džaraju“ vatru, odnosno grančicama raspaljuju vatru izazivajući pregršt varnica i iskri govoreći „koliko iskrica toliko parica, pilića, košnica…“ nabrajajući svu stoku i živež čije se blagostanje priželjkuje.
Negdje se uz badnjak u kuću unosi i pečenica i govori „Dobro veče, čestiti vi i badnje veče“, a ukućani odgovaraju „Dobro veče, čestiti vi i vaša pečenica“.
Po završetku, domaćin okadi cio dom i večeru, zapali sveću i pristupa se badnjoj večeri.
Božićni kolač, poznat pod različitim nazivima, domaćica je mijesila rano ujutru na Badnji dan, a nekad mu je pripisivana posebna moć.
Negdje se na Badnje veče mijesi česnica, badnjački kolač, bez kvasca sa orasima i namazana medom.
Slama koja se unosi u kuću, obijedovanje na podu i raznošenje oraha po kući su dio kulta mrtvih. To veče se u kući očekuju „domaći“ ili „domaći pokojnici“ ili „domaći duhovi“. Svi preci su sa ukućanima, zato je večera tiha da ih ne bi otjerali i zato se tri dana sa trpeze ne prikuplja nego samo donosi, pa se čak i ne čisti po kući.
Tokom noći se pazilo kad će badnjak da pregori. Nekada su svi ukućani ostajali budni dok badnjak ne pregori, a kasnije je samo jedan muškarac ostajao da bdi.
Prema običaju, onaj ko se tokom godine sa nekim zavadio, na Badnji dan sa njim treba da se pomiri.
U današnjim, urbanim uslovima se proslava Badnjeg dana izvodi u donekle promijenjenom i prilagođenom obliku.
U nemogućnosti sječe badnjaka u šumi i spaljivanja na ognjištu sačuvane su neke druge osobenosti ovog dana, a to je posna, ali bogata trpeza, kupljeni badnjak u obliku par hrastovih grančica i nešto slame (negdje se doda i grana drena) uvezanih crvenom vrpcom.
Posvijećenost ognjištu se ogleda u okupljanju cijele porodice za trpezom.
Spaljivanje badnjaka se obavlja, uglavnom, paljenjem par listova hrasta u pogodnom prostoru. U novije vrijeme se širom Srbije javilo kolektivno nalaganje badnjaka ispred crkve, odnošenjem u crkvenu portu ili ispred manastira, gdje se kućni badnjak spaljuje na velikom badnjaku.
