Ta strašna zapovijest careva bi izvršena doslovce. Vojnici njegovi jednu djecu mačem posekoše, drugu o kamen razbiše, treću nogama zgnječiše, četvrtu rukama udaviše. I diže se plač i jauk matera do nebesa: „Glas u Rami ču se, plač i ridanje i naricanje mnogo, Rahila oplakuje djecu svoju, i neće da se utješi, jer ih nema“, kao što je i prorokovano (Jer 31, 15; Mt 2, 18).
Ovaj zločin nad mnogom nevinom djecom izvrši se godinu dana po rođenju Hristovom 29. decembra. Za to vrijeme Irod tragaše, ne bi li pronašao božanskog Mladenca. Iskaše od Zaharije sina mu Jovana, naravno da bi ga ubio, pošto mišljaše da je Jovan taj novi Car. Pa kako Zaharija ne dade Jovana, to po naredbi Irodovoj sam Zaharija bi ubijen u hramu. Bio bi ubijen i sveti Simeon Bogoprimac, da se uskoro po Sretenju ne prestavi Bogu.
Pobivši djecu vitlejemsku, Irod se tada okomi na starešine jevrejske, koji mu tolkovahu, gdje se ima Mesija roditi. Tako ubi Irkana prvosveštenika i sedamdeset staraca iz Sinedriona. Tako zlo skončaše oni koji se saglašavahu s Irodom, da novoga Cara Mladenca treba ubiti. Potom ubi svoga brata i sestru i ženu i tri svoja sina. Najzad postiže i njega kazna Božja: poče se sav tresti, noge mu otekoše, donji dio tijela mu se zagnoji, i iz gnoja crvi potekoše, nos mu se zatvori, i smrad nepodnošljivi rasprostiraše se iz njega.
Pred sam izdisaj sjeti se, pa da se oni ne bi obradovali smrti njegovoj, naredi da ih sve pobiju. Tako izvrže svoju nečovječnu dušu ovaj grozni vladar i predade je đavolu u vječitu svojinu.
