“Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije i biti vjeran i iskren drug…”, upravo ovim riječima prvaci širom nekadašnje Jugoslavije sve do kraja 80-ih godina prošlog vijeka slavili su Dan republike, jedan od najznačajnijih praznika u doba SFRJ.
No, ovo nije bio samo još jedan dan u kalendaru, ili praznik koji je značio slobodan dan, Dan republike od sredine 40-ih godina prošlog vijeka nosio je posebnu težinu. Svi prvaci baš na ovaj dan nosili su pionirsku maramu, vezali bi je oko vrata i polagali zakletvu. Iako tada nijesu baš najbolje razumjela sve iz teksta, smatrali su ovaj dan posebnim i važnim. Taj komad tkanine u očima djeteta simbolizovao je “odrastanje”.
Oni koji su imali priliku da budu Titovi pioniri, ovaj dan svakako pamte, a za porodicu Bukovica bio je ovo poseban dan.
“Dan republike je bio na neki način kultni praznik moje, kao i mnogih drugih generacija. Osim tog jednog polaganja pionirske zakletve, više ga se sjećam po neradnom danu i okupljanju familije. A naravno i po nekom od partizanskih filmova koji je repriziran po čini mi se hiljaditi put”, priča bosanskohercegovački muzičar Emir Bukovica , a ovog dana dobro se sjeća i menadžerka KIC pop hora Snežana Burzan-Vuksanović .
“Dan Republike pamtim iz najranijeg djetinjstva po polaganju pionirske zakletve i primanju u Savez pionira. Kako sam rasla, pamtim taj nekadašnji veliki praznik po svečanim priredbama u školama, učešću na umjetničkim akademijama na scenama Titograda, pamtim ga i po bogatijem ručku u porodici, posjetama familiji. U kasnijim životnim periodima pamtim 29. novembar do odličnim zabavama u studentskom domu u Beogradu, potom i u lokalima u mom gradu”, prisjeća se Burzan-Vuksanović koja ovaj praznik sa svojim horom i danas obilježava.
“Posljednjih osam godina sa KIC pop horom pjevajući slavim 29. novembar kako u mojoj Podgorici, tako i u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Skoplju, Subotici, Prijepolju, Vrbasu, u Jajcu 2023, na Tjentištu nekoliko puta. Ove godine slavićemo u ‘Desetki’ na Tehničkim festivalima. Takođe ćemo publici ponuditi dio modnog projekta Seke Martinović ‘Drugarica Broz, omaž ženi i jednom vremenu’, a modele će nositi članice KIC pop hora”, ispričala je Burzan-Vuksanović.
Za direktora Modne komore i manifestacije Fashion week Srđu Lubardu polaganje pionirske zakletve bilo je izuzetno veliki i značajan datum.
“To je bio dan pun misterije, čarolije i magije. Osjećao sam da pristupam nekoj svečanoj obavezi koja je predstavljala viši čin, nešto posebno i uzvišeno. Taj trenutak je u meni budio posebnu sreću, onu dječiju, iskrenu radost kojom sam tada doživljavao sve oko sebe”, tvrdi Lubarda.
Profesorica kamerne muzike na Muzičkoj akademiji i članica trija “Ardor”, flautistkinja Žana Lekić pripada posljednjim generacijama koje su polagale zakletvu.
“Uprkos tome što sam bila mala kada smo ostali bez zemlje u kojoj smo rođeni, nosim veoma duboku emociju prema čitavom ex YU-prostoru”, tvrdi ona.
Režiser Zoran Marković Zonjo i danas je emotivno vezan za 29. decembar nekadašnji Dan republike.
“Dan republike je, za nas djecu, bio prije svega praznik kad smo odmarali od škole, ali smo nekako intuitivno osjećali da je to nešto veliko i značajno za našu državu. Kako sam tada volio taj datum, tako ga i danas volim. Zbog tog datuma i dalje volim i osjećam kao svoje sve krajeve Jugoslavije” tvrdi on i priznaje da maramu baš nije volio da nosi.
“Nekako mi je bila ženski fazon. Prilično sam se osjećao glupkasto sa njom. Kapa je bila već druga priča a i uvijek sam bio fasciniran petokrakom kao simbolom. To naravno ne znači da bih se kopao sa petokrakom, ali sigurno ni pod krstom. Zvuči čudno, ali sam o tome razmišljao kao dijete – koji bi mi simbol mogao biti na grobu? Tada sam smislio da to bude Sunce”, priznaje Zonjo.
Za Lubardu crvena marama na grudima koju je nosio tog dana nije bila samo modni detalj.
“To je simbol koji smo doživljavali kao izuzetno značajan i važan. Čini mi se da nas je upravo trenutak polaganja zakletve oblikovao da u svojoj dječjoj glavi osjećamo da smo neko i nešto, da pripadamo nečem većem”, smatra Lubarda, dok je Bukovici kao pioniru koji je davno položio zakletvu teško da može da se sjeti šta je marama značila za njega.
“Više se sjećam da su u mom rodnom Goraždu tada postojale dvije osnovne škole, moja se zvala ‘Nikola Tesla’, a druga ‘Maksim Gorki’. Iz nekog razloga mi smo uz crvene marame imali bijele pionirske kape, a u ovoj drugoj školi su kape bile plave. Ni do danas mi nije jasno zašto smo imali različite boje kapa”, pamti Bukovica.
Lekić je sigurna da ljubav koja im je tada na polaganju zakletve usađena, osjećaj zajedništva i pripadnosti drži je danas.
“Mislim da mi tada nismo bili svjesni obaveze koju nam donosi crvena marama, već smo njegovali ponos i osjećaj duboke zahvalnost što smo tu, među odabranim”, sigurna je Lekić, dok Burzan-Vuksanović svoju pionirsku maramu i dalje čuva.
“Imam i staru i nekoliko novih pionirskih marama. Volim to obilježje mog djetinjstva, simbol slobode, bezbrižnosti, poštenja, istrajnosti, odgovornosti, drugarstva, solidarnosti, zajedništva… Sa radošću sam je nosila i nosim i danas! Značenja i vrijednosti su ostale iste”, tvrdi Burzan-Vuksanović.
Zbog teksta koji su svi morali da znaju mnogi su imali tremu, jer ipak je valjalo kompletnu zakletvu znati od početka do kraja.
“Sjećam se kao kroz maglu kako sam ponavljao riječi zakletve, uz tremu koja je dolazila od neke vrste strahopoštovanja prema mojoj učiteljici Azri . Taj respekt i poštovanje koje su tada učenici imali prema svojim učiteljima i nastavnicima pod hitno bi trebalo vratiti u današnje škole”, savjetuje Bukovica, dok je Zonjo polaganje upamtio i po još nekim detaljima:
“Bilo je malo treme ispred jer sam mislio da baš moram znati zakletvu napamet. Kad sam vidio da je to kolektivna seansa, nije me to sve mnogo doticalo, a i mnogo mi se piškilo”, ispričao je Zonjo.
Lekić priznaje da joj je kod polaganja zakletve primarno osjećanje bilo upravo uzbuđenje, dok Lubarda dobro pamti polaganje iste.
“Kao dijete osjećaš se posebno važnim, srećnim i ponosnim što si dio nečega što je stvorila zajednica. Oko tebe su svi drugari, zajedno pjevate lijepe pjesme koje znaš napamet. Sve to stvara trenutke sreće koje ljudi pamte do kraja života”, ispričao je Lubarda koji nije imao tremu.
Za Burzan-Vuksanović polaganje pionirske zakletve je bio veliki dan, osjećala se ponosno, odraslije, zrelije, nakon položene zakletve.
“Drugačija su to vremena bila, sa više poštovanja i djece i odraslih, starih… Čini mi se da je svako znao svoje mjesto u društvu i s tim u vezi se i ponašao. Meni su polaganje pionirske zakletve čestitali kako ukućani, tako i šira familija, komšije. Bio je to radostan dan”, tvrdi Burzan-Vuksanović.
Upravo kroz zakletvu koju su pioniri polagali učili su da budu bolji ljudi čuvajući prirodu, zajedništvo, poštujući roditelje, starije, drugare….
“Nije mi bila potrebna nikakva zakletva da bih čuvao prirodu i životinje, bio odan drug i volio svoju domovinu. Tada je to bila Jugoslavija, sada je Crna Gora. Tada se imao žestok odnos prema onima koji ne poštuju svoju državu, sada toga nema. Zato je 29. novembar imao moć”, kaže Zonjo, dok je za Žanu Lekić za poštovanje zakletve bitan kućni odgoj i vaspitanje.
“Negdje je bilo najvažnije slijediti taj kodeks ponašanja koji je u sebi sadržao i odredbe pionirske zakletve svakako”, dodaje Lekić.
Pripremajući se za ovu temu Bukovica je, kako kaže, ponovio zakletvu.
“Upravo sam se malo podsjetio na tu pionirsku zakletvu i nekako me uhvatilo neko zadovoljstvo i lijep osjećaj, jer mi se čini da nisam iznevjerio sva tada data obećanja. Manje više sam se trudio pridržavati svih ljudskih postulata iz te zakletve”, tvrdi Bukovica, dok Burzan-Vuksanović nije trebalo podsjećanje jer tvrdi da zakletvu i danas pamti.
“Podsjetiću čitaoce na poruke koje šalje riječ – pionir: pošten, iskren, odan, napredan, istrajan, radan! Takvi smo mi pioniri, potom i pionirski instruktori, vaspitači u dječijim odmaralištima u Sutomoru i na Veruši, ali i širom SFRJ tada, bili. Takve vrijednosti su doboko usađene u meni i njima se upravljam cijelog života, i danas”, iskrena je Burzan-Vuksanović.
Za Lubardu je polaganje zakletve i držanje svih činjenica iz iste važan čin.
“U životu svakog djeteta, u trenutku kada počinje njegovo formiranje, oblikovanje i prepoznavanje društvenih normi, vrijednosti i ponašanja – poštovanje starijih, uvažavanje pravila i svega onoga što zajednica nudi morali smo svi da naučimo. Na tome se tada mnogo radilo i posvećivala se velika pažnja, ali uprkos svemu, najvažnije vaspitanje ipak je dolazilo iz porodice. Kada se ta dva izvora spoje, neminovno se formira kvalitetna, stabilna i dobra ličnost”, smatra Lubarda.
No, koliko bi danas djeca prepoznala simboliku marame i da li bi je doživjela kao modni detalj sagovornici su pokušali da odgovore:
“Vrlo je moguće da bi postojanje takvog jednog događaja u današnjem trenutku bio sasvim drugačije shvaćen a i tretiran. Srećna sam a i zahvalna što sam pripadala onoj pređašnjoj stvarnosti”, sa ponosom ističe Lekić, dok Lubarda smatra da današnja djeca nemaju percepciju o pionirskoj marami, niti mogu razumjeti koliko je ona nekada imala vrijednost i značaj.
“Vremena se mijenjaju i svako donosi nešto svoje. To je bilo lijepo dok je trajalo, ali sada živimo u drugačijem vremenu koje nosi drugačije vrijednosti. Važno je da svako novo vrijeme pokušamo oblikovati u skladu sa onim što ono nosi, i da kao zajednica težimo da svako razdoblje prilagodimo istinskim vrijednostima čovjeka i društva: solidarnosti, empatiji i međusobnom poštovanju. Materijalni dio treba da bude najmanje važan, a ne osnov za procjenjivanje nečije vrijednosti. Duhovne i ljudske kvalitete treba staviti u prvi plan”, smatra Lubarda.
Iako ne voli da novim generacijama dokazuje kako je “nekada bilo bolje”, Bukovica kaže da je mnogo toga nekad bilo prirodnije, normalnije i iskrenije.
“Ne znam da li današnja djeca mogu shvatiti išta što je nevezano za internet, pa ih zbog toga pomalo i žalim”, kaže Bukovica.
Kao neko ko i dalje poštuje tradiciju zajedništva kroz koncerte koje KIC pop hor ima širom regiona na ovaj datum Burzan-Vuksanović kaže da je raduje kad u publici vidi cijelu porodicu, posebno kad najmlađi članovi porodice na koncertima projekta “Bez dileme – antifašizam” dođu sa pionirskom maramom ili kapom, bijelom košuljom…
“Iz porodice sve kreće. Ukoliko se sa djecom razgovara, pjeva, igra, ukoliko se djeca dovode na naše koncerte, a znaju sve pjesme i pjevaju sa nama zajedno i himnu Crne Gore i Jugoslavije, ali i ‘Bela ćao’, ‘Računajte na nas’, i ‘Konjuh planinom’, ‘Oj đevojko drugarice’ i druge, onda su zbilja roditelji, bake, đedovi odradili sjajan posao. Školski sistem takođe, kako vidim u medijima, pokušava da prenese najmlađima lekcije o slavnim bitkama za slobodu naših predaka, koje zbilja treba da baštinimo kao najsvjetliji primjere herojstva i ljubavi prema domovini. Zato je uz ostalo i projekat KIC pop hora ‘Bez dileme – antifašizam’ regionalno a bogami i planetarno popularan, a neki snimci doživljavaju višemilionske preglede na društvenim mrežama”, pohvalila se Burzan-Vuksanović.
“Žao mu je što se ni klinci više ne igraju partizana, danas svako zna da je glava samo jedna, danas svako zna pred kim pasti na koljena”, kaže Zabranjeno pušenje u svom velikom hitu Dan republike. Upravo ovi stihovi najbolje oslikavaju kako su nekadašnji rituali i igre imali svoje značenje i težinu, dok danas većina djece taj svijet poznaje samo kroz priče i starije fotografije.
“Kao pioniri smo gordo stojali i razmišljali kako ćemo ostvariti velika djela kad porastemo. Danas djecu vode po crkvama da kleče i da se straše Boga. Tamo ih vode oni koji su izdali pionirsku zakletvu i crvenu maramu”, zaključuje Zonjo.
