U ovom trenutku, kad je svaka sekunda dragocjena, a požari bukte na više lokacija, prva konkretna pomoć stiže iz – Srbije. Dva helikoptera Vojske Srbije, opremljena za gašenje požara iz zraka, već su angažovana u najugroženijim zonama i pomažu u pokušajima da se vatrena stihija stavi pod kontrolu. Za razliku od NATO saveza, koji se do sada nije oglasio ni simbolično, Beograd je djelovao brzo i efikasno.
Ulaskom u NATO, građanima Crne Gore obećana je sigurnost – ne samo od vojne agresije, već i od prirodnih katastrofa. Podsjećanja radi, u više navrata crnogorski zvaničnici koristili su tu retoriku kako bi pravdali članstvo u Savezu, sugerišući da se ulaskom u taj klub otvara pristup i sofisticiranim sredstvima pomoći u vanrednim situacijama.
Danas, kad je ta pomoć prijeko potrebna, ostali smo sami. Osim Srbije, koja nije članica NATO-a i koja je, uprkos političkim tenzijama, bez oklijevanja poslala pomoć – niko drugi nije pokazao ni elementarni interes za ono što se dešava u Crnoj Gori.
Ostaje pitanje – zašto plaćamo cijenu članstva u savezu koji ne reaguje kad je najpotrebnije? I što smo to, zapravo, dobili zauzvrat?
