Glavni ulaz u Klinički centar Crne Gore (KCCG) nema obezbijeđen pristup za osobe u kolicima, iako postoje sporedni ulazi. Biblioteka “Radosav Ljumović” uopšte nema obezbijeđen ulaz, a Crnogorsko narodno pozorište (CNP) ima, ali samo u glavnu salu. Ako je predstava u drugoj sali, moramo stepenicama i mi tu ne možemo ući, objašnjavaju za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sestre Iva i Jana Vujisić. Obje koriste kolica za kretanje.
Deceniju nakon što je istekao rok da svi objekti sagrađeni prije 2008. budu pristupačni osobama sa invaliditetom, to i dalje nije slučaj. Kako u Podgorici, tako i u drugim opštinama. Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji je tu obavezu propisao, donesen je 2008, a rok za prilagođavanje objekata istekao je 1. septembra 2013. godine.
“Država nije ispunila obavezu koju je sama propisala, da sve objekte sagrađene prije stupanja na snagu zakona, 2008. učini pristupačnim u roku od pet godina. Dakle, prošlo je više od deceniju od kada je istekao rok da se svi objekti sagrađeni prije 2008. rekonstruišu i da se u njima ispoštuju obavezni elementi pristupačnosti”, kaže za CIN-CG izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Marina Vujačić.
Ona ukazuje na to da ni neki novosagrađeni objekti ne ispunjavaju standarde u ovoj oblasti.
Ministarstvo pravde nije pristupačno za osobe sa invaliditetom, kao ni većina tužilaštava i sudova. Viši sud u Podgorici, kao ni Apelacioni i Ustavni sud, na ulazu nemaju obezbijeđenu rampu, dok je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) u potpunosti nepristupačno za OSI.
“Prilagođavanje Osnovnog suda u Podgorici je rađeno nekoliko godina i nakon prve rampe koja nije bila adekvatna, rađena je potpuno nova, a projekat je osim sredstvima iz budžeta finansiran i od međunarodnih donatora”, rekla je Vujačić.
Zgrada Skupštine glavnog grada takođe, na glavnom ulazu, nema obezbijeđenu pristupnu rampu, dok starija zgrada opštine ima rampu, ali nakon toga se nailazi na stepenice, a nema ni prilagođenog toaleta.
Biblioteka “Radosav Ljumović” nema obezbijeđenu rampu, dok je Crnogorsko narodno pozorište (CNP) obezbijedilo prolaz osobama koje koriste kolica na sporednom ulazu u glavnu salu. Ukoliko je predstava u drugoj sali, korisnici kolica je ne mogu gledati. Muzej savremene umjetnosti, takođe smješten u centru grada, na svom glavnom ulazu nema pristupnu rampu.
U Podgorici nijedan fakultet nije u potpunosti pristupačan OSI po standardima iz Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata, iako su mnogi obezbijedili rampu.
Generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović za CIN-CG kaže da postoji napredak u odnosu na raniji period, ali da je Podgorica i dalje u dobrom dijelu nepristupačna osobama sa invaliditetom.
“Veliki broj škola, recimo, ne zadovoljava uslove da može da uključi OSI”, kaže Bašanović.
Zbog toga, objašnjava, oni upisuju one škole koje su pristupačne. On ističe da se tako ulazi u proces segregacije.
“Posebno je to izraženo kod fakulteta. Dešava se da OSI završe fakultet koji ima obezbijeđen pristup, iako nisu namjeravali”, kaže Bašanović.
UMHCG je 2019. godine sproveo monitoring pristupačnosti srednjih škola u Podgorici. Prema njihovom nalazu “sve se završava samo postavljanjem najčešće improvizovane rampe, ili rampe koja nije izrađena prema standardima”.
“Takođe, čak i u onim školama koje su renovirane i dalje ne postoje svi elementi pristupačnosti i/ili postoje, ali najčešće nijesu u upotrebi (toaleti, lift). Pored navedenog neki od elementa pristupačnosti uopšte nijesu prisutni ni u jednoj srednjoj školi, što se održava i na broj učenika s invaliditetom koji su uključeni u srednje obrazovanje i njihov izbor srednje škole a kasnije i izbor visokog obrazovanja”, konstatuje se u dokumentu.
Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović kaže za CIN-CG da treba raditi i na unapređenju znanja izvođača radova koji se bave obezbjeđivanjem arhitektonske i bilo koje druge pristupačnosti OSI.
Nijesu samo mnogi važni objekti u Podgorici nepristupačni osobama sa invaliditetom. Prepreke su brojne. Pa i onda kada se nešto uradi na planu pristupačnosti OSI, u praksi se dešava da to nije dovoljno, jer je polovično i ne zadvoljava sve potrebe osoba sa invaliitetom.
“Ako ideš trotoarom po Podgorici, moli Boga da je izjedna i da nema spusta”, kažu sestre Iva i Jana Vujisić.
Pored toga što su trotoari, kako kažu, u tom smislu nepouzdani, previše je slivnika i pukotina na putu, pa je prelazak kolicima preko njih otežan.
Na dosta mjesta je, objašnjavaju, urađena pristupna rampa, ali se ne bi usudile da ih koriste zbog prevelikog nagiba.
Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, u članu 41, propisuje da javna pješačka površina mora da bude povezana bez prepreka sa ostalim pješačkim površinama. U Podgorici se, međutim, može vidjeti mnoštvo prepreka i na samim površinama, kao i na mjestima gdje se one spajaju sa drugim.
“I dalje u glavnom gradu, ali i u drugim opštinama, postoje trotoari koji na jednom dijelu ulice imaju spušten ivičnjak, a onda na drugom dijelu ili na raskrsnici on ne postoji. Konstantno ukazujemo na takve prakse, jednako kao i na postavljanje fizičkih prepreka na linijama kretanja, poput stubića ili saobraćajnih znakova”, kažu za CIN-CG iz UMHCG.
Osim što neophodnih zakošenja na trotoarima nema svuda, tamo gdje postoje dešava se da nijesu upotrebljivi za osobe sa invaliitetom, jer ih građani, bez kontrole i sankcije, blokiraju svojim automobilima.
“Parkiraju se vozila i korisnik kolica ne može iskoristiti rampu. Svjesni toga da nema puno ljudi u komunalnoj inspekciji i službi koja kontroliše parking, predlagali smo da slikamo ta vozila, ali to ne bi mogao biti osnov za njihovo uklanjanje. Neophodno je da izađe lice zaduženo za taj dio posla, da konstatuje propisnost parkiranja i reaguje u skladu sa tim”, objašnjava generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović.
Problem nijesu samo trotoari. Rješenje koje je trebalo da olakša kretanje osobama sa oštećenjem vida, a koje je u praksi pokazalo svoje brojne manjkavosti, jesu i taktilne trake. Osim što Podgorica nije u cjelosti prekrivena taktilnim trakama, oni koji ih koriste ukazuju na brojne probleme.
“Trake su postavljene samo u određenim djelovima grada. Da li to znači da osobe sa oštećenjem vida ne treba da idu u druge djelove grada”, pita se Miloš Spaić, koji je i sam korisnik bijelog štapa.
Spaić, inače član Demokratske narodne partije (DNP), tvrdi da se jedini politički bavi pitanjem prava OSI. On ukazuje na to da su trake vodilje previše uzdignute, te da se za njih zapinje.
“Pristupačnost može biti potpuna ili je nema”, kaže.
Macanović ističe da su postojeće trake, konkretno one žute, namijenjene više za unutrašnji prostor, jer su, kako kaže, kad pade kiša jako klizave i ometaju građane.
“Njihova boja, doduše, pomaže onima sa djelimičnim ošećenjem vida i takav kontrast taktilnih traka u odnosu na površinu na kojoj su postavljene je poželjan, jer olakšava njihovo prepoznavanje i samim tim kretanje”, dodaje.
Macanović napominje da i Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom predviđa da taktilne trake moraju biti antikliznog sastava.
“Pristupačna taktilna površina izvodi se na način da ne zadržava vodu, snijeg i nečistoću, i da se lako održava”, stoji u Pravilniku.
U tenderu za nabavku i izgradnju taktilnih traka u Podgorici je navedeno da su trake “otporne na habanje, kidanje, istezanje i atmosferske uticaje…”
Međutim, postavljene žute trake su prilično klizave i zadržavaju vodu tokom kišnih dana, a na mnogim mjestima su i pohabane i iskidane.
“Postavlja se pitanje postoji li osoba u Crnoj Gori koja bi mogla da iskontroliše njihov kvalitet”, kaže Macanović.
Iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MPPU) za CIN–CG tvrde da u skladu sa Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata, sprovode inspekcijski nadzor nad izgradnjom objekata putem urbanističko-građevinskih i komunalnih inspektora.
Macanović, međutim, ističe da je glavni nedostatak Pravilnika to što nije usklađen sa domaćim uslovima.
“Ukoliko je prepisan iz neke uređenije zemlje, ne mora da znači da odgovara našem prostoru”, kaže.
Iz MPPU-a su za CIN-CG kazali da su pri izradi važećeg Pravilnika korišćena iskustva Hrvatske, “koja su bila od velike pomoći u postavljanju temelja za prilagođavanje objekata OSI u Crnoj Gori”.
CIN-CG je pitao i Institut za standardizaciju Crne Gore da li se bavio upoređivanjem domaćih standarda u pogledu rješenja za pristupačnost OSI, na šta su nam odgovorili da se ta institucija ne bavi posebnim analizama sadržaja evropskih standarda, već ih usvaja u integralnom obliku – kao identični standard.
“Crnogorski standardi su ekvivalentni sa evropskim standardima i apsolutno nisu u suprotnosti sa njima”, rekli su iz Instituta.
Macanović, ipak, smatra da je taktilna traka trebalo da bude uža.
“Standard za taktilne trake koje propisuje i naš Pravilnik je 40 centimetara. Još uvijek nisam, a pokušavao sam, da dođem do odgovora ko je taj koji je odredio takav standard. Pretpostavljam da se iza toga krije logika da se objema nogama šeta po traci i da je taj neki prosječni raskorak 40 centimetara. Sa aspekta osobe sa oštećenjem vida moram reći da meni nije udobno da šetam po neravnoj površini, kakve i jesu trake vodilje. Taj neko nije razmišljao da i one žene sa oštećenjem vida, koje žele da nose obuću sa potpeticama i štiklama trebaju da hodaju po tome”, kaže Macanović.
Njegov predlog bio je da traka bude uža, jer njena funkcija treba da bude takva da može da se detektuje štapom i koristi na taj način što će se pratiti i hodati pored nje.
“Trebalo bi da su javne površine dovoljno široke, pa da ostane 40 centimetara širine da mogu ljudi da se kreću i sa jedne i sa druge strane i da niko nikoga ne ometa. Međutim, to se ne dešava. Tako su recimo u dijelu Njegoševe ulice, od Hercegovačke ulice ka Bulevaru, postavljene terase od kafića na taktilnim trakama ili tik uz kafić, pa je velika vjerovatnoća da ćete udariti u neki od stolova ili stolica”, upozorava Macanović.
U dijelu Njegoševe ulice često se može vidjeti da ljudi sjede na stolicama koje prelaze preko betonskih taktilnih traka, koje su gotovo neprimjetne.
Ugostitelji su, navodi Macanović, Savezu objasnili da su dozvolu za terasu dobili prije nego što su postavljene trake.
Da nije u dovoljnoj mjeri izgrađena svijest o potrebama osoba sa oštećenjem vida govori i klupa postavljena početkom avgusta u Balšićevoj ulici preko taktilne trake.
Nakon što su građani reagovali i podijelili fotografiju na društvenim mrežama, klupa je uklonjena sa trake. Ipak, zabrinjavajuće je kako uopšte do toga dođe, što vraća na pitanje ko kontroliše radove.
“Taktilne trake, takođe, moraju biti takve da ne ometaju korisnike kolica. To zahtijeva šire trotoare, ali i hodnike u zatvorenim prostorima”, napominje Macanović, te ukazuje na to da je potrebno mijenjati Pravilnik.
Iz MPPU-a su u junu 2022. godine saopštili da je dogovoreno formiranje Radne grupe u čiji bi sastav ušli predstavnici Ministarstva i NVO sektora iz oblasti zaštite OSI, kako bi se što temeljnije pristupilo unapređenju pomenutog Pravilnika. Nakon toga, kaže Macanović, ta grupa nikad nije održala sastanak.
“Ministarstvo aktivno radi na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, koji će uključivati i podzakonske akte usmjerene na prilagođavanje objekata licima sa smanjenom pokretljivošću i licima sa invaliditetom. Iako je bilo inicijativa za izradu Predloga pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje osoba sa invaliditetom, Ministarstvo je 2022. godine razmatralo mogućnost izrade tih izmjena. Međutim, s obzirom na to da su u međuvremenu započete aktivnosti na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, izrada izmjena pomenutog pravilnika je odložena do usvajanja zakona”, objasnili su iz MPPU-a za CIN-CG.
Dodaju da Ministarstvo prepoznaje potrebu za izmjenom Pravilnika nakon donošenja novog Zakona o izgradnji objekata, koji će, prema njihovim najavama, pružiti sveobuhvatni okvir za dalje unapređenje ove oblasti.
Jedan od standarda pristupačnosti za osobe sa oštećenjem vida u autobusima predstavlja zvučna signalizacija koja često nije u funkciji.
“Još uvijek nemamo pristup zvučnoj signalizaciji u autobusima, jer je to u nadležnosti firme Ben-kov koja je ovlašćeni serviser i ima dozvolu i pristup programu koji kontroliše, između ostalog, i zvučnu signalizaciju”, kaže za CIN-CG šef saobraćaja u gradskom preduzeću “Putevi” d.o.o . Ljubomir Radinović.
Na preuzimanju nadležnosti se, kako je kazao, radi jer i pored zvučne signalizacije nemaju kontrolu nad mnogim servisima kojima trenutno upravlja pomenuta firma iz Danilovgrada.
Dok sve to traje, govorna podrška u autobusima izostaje, pa su OSI prinuđene da se za pomoć obraćaju nepoznatim ljudima u blizini.
“Velika većina želi da pomogne, ali nije to poenta već da mogu sam da obavim svakodnevne obaveze, a da ne moram da pitam, niti da se na nas gleda kao na nekoga kome treba pomoć”, naglasio je Spaić.
Svaki objekat i javna površina treba da budu pristupačni, saglasna je i Marina Vujačić.
“To je zakonska obaveza, a ne nečija humanost, dobročinstvo ili lijep gest”.
Brojni su razlozi da OSI podnesu nadležnim institucijama prijave, što su u prethodnom periodu i činile.
Bašanović kaže da je na te prijave uvijek pozitivno odgovoreno.
Međutim, kao što se navodi i u Sektorskoj analizi, čiji je autor Direktorat za građevinarstvo MPPU, vlasti su dužne da obezbijede pristupačnost kao ex ante dužnost (dužnost koja prethodi), što znači i prije dobijanja pojedinačnog zahtjeva od strane OSI da pristupi i koristi neki prostor ili uslugu.
Iz UMHCG-a navode da nijesu primjenjivane ni propisane sankcije za nepoštovanje definisanih standarda.
“Jedini primjeri za koje mi znamo jesu oni kada smo sami prijavljivali inspekciji nepravilnosti prilikom projektovanja ili gradnje, nakon čega bi inspekcija konstatovala te nepravilnosti i tražila njihovo otklanjanje. Nemamo informaciju o postupanju državnih i drugih institucija i službi, niti je prihvaćena inicijativa koju smo nekada predlagali da se napravi lista tzv. pozitivnih i negativnih objekata”, kazali su iz te organizacije.
Prema njihovim riječima, u praksi se pristupačnost često svodi samo na par elemenata pristupačnosti, a ne na sve elemente propisane zakonom, pa u tom smislu prepreke su brojne.
Stepenišni lift postavljen je na šetalištu uz Moraču 2022. godine. No, pošto nije bio u funkciji, Udruženje mladih sa hendikepom pokrenulo je tužbu protiv Glavnog grada za zaštitu od diskriminacije.
Iz UMHCG-a su, objašnjava Vujačić, ukazivali da su koso-podizne platforme neadekvatna rješenja, da su nefunkcionalne, teške za održavanje i da se brzo kvare.
“U toku je parnični postupak protiv Glavnog grada Podgorice zbog nefunkcionisanja rampe. Postupak je pokrenut u junu 2023”, objašnjava.
Iz Glavnog grada za CIN-CG nijesu odgovarili na pitanje u vezi sa pomenutom rampom.
“Kada je u pitanju stepenišni lift na šetalištu uz Moraču, ukazivali smo da je to loše rješenje i da je to bacanje novca, ali iz nekog razloga iz Glavnog grada su zaključili da ga ipak treba postaviti”, kaže i Goran Macanović.
“Bojim se da ovo što je do sada urađeno nije iz istinske svijesti da je to korisno za društvo, već ispunjavanje nekog uslova iz regulative i da se nešto uradi za OSI”, zaključuje on.
