CGO podsjeća da su tokom 2020/2021. godine započele određene aktivnosti u ovoj oblasti, sa najavom i otvaranjem procesa donošenja Zakona o visokom obrazovanju, koji je trebao biti usvojen još u prvoj polovini 2021. godine. Međutim, ovo pitanje nije bitno ni Vladi u tehničkom mandatu, koja ga je u svom ovogodišnjem planu stavila za IV kvartal, a još uvijek nije imenovana ni radna grupa za njegovu izradu. Znači, Ministarstvo prosvjete u kontinuitetu pokazuje da nema kapacitet da izvrši ovu obavezu, koja je bila dio programa rada 42. i 43. Vlade, a zbog čega trpe brojni akteri. Na primjer, Univerzitet Crne Gore (UCG), kao državni univerzitet, trebalo je još 2021. godine da uđe u obaveznu akreditaciju po novom zakonskom tekstu. S obzirom da taj zakon nije usvojen, UCG je akreditovan po starom, odnosno važećem zakonu. Sve upućuje da će ovaj dio posla preći u nadležnost neke nove Vlade, izabrane nakon vanrednih parlamentarnih izbora u junu, pri čemu se već čini izvjesnim da ćemo ovaj važan zakon dobiti tek u 2024. godini.
Dodatno, Ministarstvo prosvjete nije pokazalo proaktivnost ni kada je u pitanju usvajanje Strategije visokog obrazovanja za period 2021 – 2025. godine.
Za oba dokumenta – i Zakon i Strategiju – Direktorat za visoko obrazovanje ima pripremljene nacrtne verzije, u koje je uloženo vrijeme i trud članova radnih grupa u prethodne dvije godine, a koje su potpuno zanemarene.
CGO smatra da nadležni u Ministarstvu prosvjete moraju pokazati posvećenost ovako važnim pitanjima jer nema nikakvog opravdanja za kašnjenja koja su rezultirala blokadom sistema. Naime, da bi Strategija i Zakon bili usvojeni, mišljenje na njihov tekst mora da izda Savjet za visoko obrazovanje, koji ne funkcioniše, jer je većini članova toga tijela istekao mandat. S obzirom da Savjet imenuje i razrješava Skupština Crne Gore na prijedlog Vlade, jasno je da ćemo čekati i izbor novih članova Savjeta do formiranja novih saziva i Vlade i Skupštine.
Napomene radi, poslove unaprijeđenja i razvoja visokog obrazovanja obavlja Savjet za visoko obrazovanje i stoga je jasan razlog za hitnost izbora novih članova ovoga tijela, posebno imajući u vidu njegove bitne nadležnosti, poput izdavanja mišljenja na propise iz oblasti visokog obrazovanja, propisivanje uslova i kriterijuma za izbor u akademska zvanja, davanja mišljenja o broju studenata i visini sredstava za finansiranje studenata na studijskim programima od javnog interesa na privatnim ustanovama visokog obrazovanja za svaku studijsku godinu, i sl.
Takođe, ostala su nerazlučena i pojedina pitanja nadležnosti Savjeta za visoko obrazovanje i Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta, a da bi se ta pitanja detaljno definisala neophodan je novi Zakon o visokom obrazovanju.
CGO ukazuje na velike i štetne posljedice neutvrđivanja novog strateškog i zakonskog okvira u oblasti visokog obrazovanja u skladu sa zahtjevima evropskog prostora visokog obrazovanja, a sve zbog nepostojanja političke volje donosilaca odluka. Ovo je, na primjer, posebno važno u dijelu modela studija koje značajno opredjeljuje tržište rada, zapošljavanja, zatim akademskog integriteta, načina finansiranja, ali i drugih otvorenih pitanja koja zahtijevaju konstantno i efektivno adresiranje.
CGO napominje da odgovornost za ovo nose Vlada, zatim Skupština i Savjet za visoko obrazovanje, a da trenutno nijedno od ovih tijela nema legitimitet i puni kapacitet. To ne znači da neki zadaci ne mogu biti završeni na tehničkom nivou da bi kasnije sistem brzo profunkcionisao, ali i to izostaje zbog neprepoznavanja značaja ove teme.
