„Imate i mirovne pregovore koje je vodila srpska strana na čelu sa Radovanom Karadžićem. Uključeni su bili i Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Sa strane Slobodana Miloševića, predsjednika SRJ apsolutno je sve prihvaćeno što je tražila muslimanska elita. Prihvaćeno je od strane srpskog rukovodstva, a zarad toga da opstane Savezna republika Jugoslavija, odnosno da BiH ne izlazi iz ostataka SFRJ – da predsjednik bude musliman, da načelnik Generalštaba bude musliman, da vojnici muslimanske nacionalnosti ne idu na služenje vojnog roka van BiH“, kazao je Pećanac.
Sve što su muslimani tražili prihvatili su Karadžić i Milošević, ali čak i kad je sve završeno i kada su se sporazumjeli, posle se dešava da dolazi telegram kojim se sve to stopira.
„Od mirnog ljudskog suživota, odustalo se jednim potezom, jednim perom ili jednim nalogom, a ne zna se iz kog centra moći. Istovjetno se danas dešava između pregovora između Ukrajine i Rusije, kada je Boris Džonson primorao ukrajinsku stranu da odustane od mirovnog sporazuma sa Rusijom. Ko je za to zaslužan? Za to je zaslužan Zapad“, kazao je on.
A govoreći o Srebrenici, Pećanac navodi da postoji mnogo javnih intervjua Ratka Mladića i Radovana Karadžića gdje jasno govore da njima neprijatelji nisu ni Muslimani ni Hrvati – njima je neprijatelj kolektivni Zapad i da oni vode borbu protiv NATO-a.
„Iskreni da budemo, niti Muslimani niti Hrvati ne bi mogli da se odupru srpskim vojnim snagama da su oni željeli ofanzivna dejstva. Ja znam jer sam sa Mladićem u Republici Srpskoj i u Kninu proveo dosta sa Mladićem, da smo imali u planu da se presiječe komunikacija Karlovac – Zagreb. Mi smo kao JNA mogli lako da uđemo u Karlovac i da okupiramo Zagreb. To nam nije bio interes, isto kao što nije bio interes VRS da uđemo u Mostar, Ljubušku Livno i tako dalje. Nama to nije bio interes. Mi smo apsolutno sve vrijeme vodili odbrambeno odatbžinski rat i čuvali smo svoje i svoje narod“, kazao je Pećanac.
Vratio se na Srebrenicu i kazao da je područje grada bilo većinski muslimansko ali su seoska područja bila podjednako naseljena i Muslimanima i Srbima.
„Kada govorite o Srebrenici, ne možete pominjati samo Srebrenicu 1995. godine a to je namjera zapadnih kreatora, a da ono što je bilo prije – puj, pike, ne važi. Da 3.272 Srbina, od kojih je preko 50% civila, žena, djece, staraca, koji su ubijeni od strane muslimana iz Srebrenice da to ne postoji. Srebrenica nije pala sa neba. Nema o tome razgovora, želja Zapada je da se priča o Srebrenici kao genocidu. Ali kakvom genocidu? Do toga ćemo doći drugačijim putem“, kazao je Pećanac.
On je kazao da će se tokom emisije koristiti isključivo muslimanskim dokumentima a pokazao je jedan od njih.
„Dokument je iz 1994. godine. To je dokument opštine Srebrenica koji je potpisao predsjednik Predsjedništva opštine Srebrenica Salihović Fahrudin diplomirani veterinar u kom stoji da je upućen Zavodu za statistiku. Kaže ovako – Na osnovu Vašeg akta dostavljamo tražene podatke: Broj lokalnog stanovništva na opštini 9.791, broj lokalnog stanovništva koje se u okviru opštine dislociralo sa svojih ognjišta 10.756, broj prognanog stanovništva sa drugih opština 16.708. Kad zbrojite ova tri podatka dobijete cifru 337.255 Muslimana u enklavi Srebrenica. Onda ide napomena – Tražene podatke vam prilažemo za statistiku koju vi ne biste trebali davati na uvid međunarodnim organizacijama jer mi sa istim kalkulišemo sa brojem od 45.000 stanovnika. Evo ga i potpis i pečat – kalkulišu sa 45.000. Kada dodate ovih 7.745 i ovih 37.255 vi dobijete koliko? Tačno 45.000 stanovnika. Ali šta je problem, kada oduzmete onih 8.342 ubijena pod navodnim znacima, u genocidu pod navodnim znacima, oduzmete ovih 7.745 koji su „dodati“ ako ih nema, dobijete razliku od 597 u plusu. Dakle manje od 600. Je li to simptomatično? Jeste. A evo i zašto“, kazao je Pećanac.
On dodaje da je ovo simptomatično kada se uzmu u obzir lokaliteti, svi pronađeni forenzički leševi za koje je moguće utvrditi da su strijeljani, to je nevjerovatna podudarnost, gdje je uvijek ta cifra od 600 ljudi.
„Jesu li oni toliko pametni? Ne. Fahrudin Selihović nije bio toliko pametan, neko je ovo napravio, on je samo to potpisao. Pogledajte sada, ovo je isto njihov dokument, tabelarni prikaz, od 11.01.1995. godine. Imate broj stanovnika od 36.251. To je negdje oko 1.500 manje nego što ih je bilo prije godinu ipo dana. Gdje su? Gdje su nestali? Da li su otišli za Tuzlu, Srbiju, ili su poginuli? To je jedno pitanje na koje oni ne mogu da odgovore. Imate između ostalog i podatak da je broj poginulih pripadnika armije BiH za tih godinu dana 1.439. Znate, za tih godinu dana. Gdje su oni i gdje su mezarja njihova? Groblja gdje je sahranjeno njih 1.439. Nema ih. Nemate ni jedno muslimansko groblje do 1995. godine do jula mjeseca. Do tada niko nije poginuo od muslimana, niko nije umro od starosti, niko nije umro od gladi. Al ne zahvaljujući Srbima nego zahvaljujući njima, jer je kilogram soli koja dođe u Srebrenicu koštala 75 maraka jer je kontrolisao Naser Orić i njegova ekipa. O tome najbolje zna Fahrudin Alić, koji je napisao knjigu i sam tvrdi, eno ga živi u Švajcarskoj. Ja dakle čitam samo njihove izvještaje“, kazao je Pećanac.
Oficir u penziji dodaje da postoji broj poginulih vojnika za koje se ne zna mjesto i način pogibije – 654, a sa druge strane, imaju 595.
„Malo su čudne te podudarnosti u 50 ljudi, ali pitam – gdje je 1.500 poginulih vojnika za godinu dana 28. divizije u Srebrenici. Nema ih. Imate izvještaj i Nasera Orića kao komandantna osme operativne grupe u martu 1994. godine. On je napisao spisak od preko 1.700 poginulih boraca do tog mjeseca iz Srebrenice. Gdje su oni sahranjeni? Svi oni, i ovih 1.500, i njih 1.700 su dobili pomoć od države nakon rata. Pričamo malo o brojkama koje su nestvarne, ali ko se stvarno udubi, postaviće milion pitanja. Namjerno je napravljeno zamešateljstvo gdje niko ne može reći ko je gdje poginuo“, kazao je Pećanac.
Oficir u penziji tvrdi da ima egzaktne podatke iz Haškog tribunala i sarajevskog suda da tamo nije poginulo, odnosno strijeljano više od 600 ljudi.
„Ni toliko nije. Najrealnija cifra je oko 400 muslimanskih zarobljenih boraca. Nije strijeljano nijedno dijete, nijedna žena nijedan starac“, decidan je on.
Na mezarju, podsjeća, stoji broj od 8.732 stradala Muslimana i na uklesanom kamenu se poziva na osvetu.
„Vi treba da se osvetite Aliji Izetbegoviću jer on od 1995. godine do svoje smrti 2003. nije došao u Srebrenicu. Zašto? Ubili bi ga njegovi. On ih je izdao, on ih je prevario, on je obećavao da će biti zaštićeni a ovamo slao naoružanje. Da pitam, je li Naser Orić došao u Srebrenicu? Zašto nije došao, veliki komandant, ili 11. jula u Potočare. Nikada nije došao. Ne – jer zato što zna šta je radio. Zna koliko je ljudi ubio, svojih muslimana. Gdje su grobovi tih muslimana? Ja tvrdim da ima preko 50 Muslimana koje je ubio Naser Orić. Oni su ubijali svoje neistomišljenike ili one koji su pitali gdje je humanitarna pomoć. Ako dođe 10 šlepera, nema ni jedan za narod. Sve je kod Orića i on raspoređuje. Kilogram brašna je bio 5 maraka, a kilogram soli 75“, kazao je on.
Srebrenica je, dodaje, speciična jer imaju genetsku predispoziciju za gušobolju jer imaju problem sa jodom.
„Zato je jodirana so posebno na važnosti. Zamislite 75 maraka kilogram soli, to je prodavao Naser Orić“, kazao je on.
U Srebrenici, dodaje Pećanac, je postojala komanda 28. divizije i formirana je od osme operativne grupe u vrijeme tzv. demilitarizovane zone.
„Da li je moguće da vi kao UN zaštitite zonu a onda u okviru te zone neko oružava diviziju. Ta divizija je imala oko 5.800 vojnika. Imali su oružja za nekih još 3.000 vojnika ali su imali potencijal u ljudstvu, i nisu imali za sve naoružanje. Imali su najsavremenije protivoklopno oružje koje im je doturenu u vremenu demilitarizovane zone“, kazao je Pećanac.
Za sve to vrijeme, kroz helikopterske letove koje normalno kontroliše NATO, jer Srbi nisu mogli da lete, oni dostavljaju u Srebrenicu ovu vrstu naoružanja.
Ovo je, naveo je on, protivoklopno oružje, pakistanske proizvodnje, i takvo oružje je, dodaje oficir u penziji, postojalo u Srebrenici i VRS je gađana njime u vrijeme demilitarizovane zone.
„Pa su poslali četiri hirurga iz Tuzle u Srebrenicu. Zašto nisu poslali dječije ljekare? Bilo bi logično. Zašto nisu poslali nekog drugog osim hirurga? Zato što su Srebrenicu i Žepu spremali za napad na Vojsku Republike Srpske. Poslata je dokumentacija o preko 200 ubijenih civila koji su ubijeni iz Žepe i Srebrenice. O broju spaljenih kuća, ubijenih na najmonstruozniji način, čitav atlas dokumentacije je poslat UN-u koji je Madlin Olbrajt sklonila“, kazao je on.
On dodaje da je postojalo četiri mjeseca primirja 1995. godine od januara do maja, za sve to vrijeme Muslimani se naoružavaju preko Zagreba iz Irana i Pakistana kao i Saudijske Arabije.
„Hrvati u dogovoru sa njima uzimaju 30% a ostalo prosleđuju njima. Za ta 4 mjeseca u Srebrenicu je ušlo na desetina tona municije. O tome govori i Rasim Delić 1996. godine gdje kaže da su tone unešene. Oni su na osnovu toga mislili da će sa zadatkom 28. diviziji da udare u leđa Vojsci Republike Srpske jer je to sjevernije u odnosu na Sarajevo, a krenula je ofanziva na deblokadu Sarajeva. Praktično su trebali da nam udare sa leđa. Naše snage su se odlučno branile, razbile su sve pokušaje prodora na srpsku teritoriju ali su nas s leđa napali iz Srebrenice i Žepe. Imamo velike borbe od 21. juna 1995. godine, a kada nam je prekipjelo je napad na selo Višnjica, daleko van demilitarizovane zone, pobili starce i žene, i pukao je film“, kazao je on.
Plan je postojao, navodi Pećanac, da se razdvoje enklave Srebrenica i Žepa i da se vrati na ono što je potpisano 1993. godine od strane Mladića i Halilovića u prisustvu francuskog generala gdje je tačno označeno gdje je koja enklava.
„One su razdvojene, ali su se spajale i prelivale su se snage. Vršeni su napadi na nas i mi, Drinski korpus, je imao zadatak, dakle 400 ljudi, da razdvoje enklave i vrate ih na početne položaje. Ali, niko nije mogao da predvidi da će Muslimani da pobjegnu, ostave 25.000 žena i djece na 35 stepeni, da krenu u suludi proboj, 100 kilometara, po takvom vremenu, zemljištu, u takvim neravnopravnim uslovima, da je neko mogao to da očekuje. Niko ne zna gdje je nestala 28. divizija. Mi dan ipo ne znamo gdje se oni nalaze jer su to nepregledne planine i šuma. Ne znamo gdje su oni“, kazao je Pećanac.
To je bio njihov vojnički zadatak, i oni su ga čestito korektno i ljudski izveli, navodi on a citira Ruperta Smita.
„Bez ijednog mrtvog civila, mrtvog djeteta, žene, starca“, kazao je on.
