Nedavno je predsjednik Crne Gore izjavio da su stranci uzrok rasta cijena nekretnina, društvene napetosti i ekonomske nestabilnosti; to zvuči efektno, ali ne objašnjava stvarnost i ne rješava nijedan problem – naprotiv, hrani iluziju da se sopstvena neefikasnost može prekriti svaljivanjem krivice na ljude koji ovdje žive legalno, ulažu i plaćaju poreze. Danas se tvrdi da su stranci “oduzeli” stanove domaćima, ali ko zapravo prodaje većinu te imovine? U ogromnom broju slučajeva riječ je o objektima koji decenijama stoje u vlasništvu nasljednika iz Srbije, Bosne ili dijaspore još od vremena Jugoslavije – praznim stanovima i kućama koje vlasnici sami iznose na tržište. Stranci ne otimaju domove crnogorskim porodicama: kupuju ono što je ponuđeno na prodaju i time donose svježi kapital u zemlju. Nekretnina koja stoji prazna devet mjeseci u godini ne utiče na mogućnost lokalnih porodica da dođu do stanova – na to utiče izostanak državnog programa socijalnog stanovanja, nepostojanje regulisanja kratkoročnog iznajmljivanja i nepostojanje fiskalne politike prema špekulativnoj renti. Pravi uzroci su poznati, ali se umjesto rješenja bira laka meta – stranac.
U isto vrijeme, kroz sistem vizarana u zemlju ulaze lica bez provjere, bez poreskog statusa i bez ikakvih obaveza. Nedavni slučaj u kojem je grupa državljana Turske napala mještanina jasno je pokazao da kriminal može da uđe neopaženo. Niko se ne pita zašto takvi ulaze u zemlju i ko ih kontroliše. Umjesto toga, pažnja se preusmjerava na legalne rezidente, koji su dostavili uvjerenje o nekažnjavanju, otvorili firme (čak i “nulte”), zaposlili knjigovođe, iznajmljuju stanove, troše novac u lokalnoj ekonomiji i svaki mjesec pune državni budžet. Postavlja se logično pitanje: da li je prijetnja onaj koji se prijavio državi, plaća poreze i ulaže, ili onaj koji ulazi i izlazi bez traga, bez kontrole i bez doprinosa?
Većina stranaca nije došla u Crnu Goru da bi se bavila politikom, već da bi pobjegla od nje. Rusi, Ukrajinci, Kazahstanci, Italijani, Francuzi – ljudi koji su se zasitili političkih sukoba u svojim državama, ovdje traže mir, stabilnost i normalan život. Ne traže moć, ne organizuju partije, ne učestvuju u kampanjama. Naprotiv, većina jedva zna imena lokalnih političara. U Crnu Goru su došli da žive, ne da upravljaju. Ja sam jedan od njih: došao sam ovdje ne zbog politike, nego zbog života; svoj boravak sam dobio po zakonu, plaćam poreze i ne tražim način da odem – nego kako ovdje da ulažem i ostanem.
Ako su stranci problem, objasnite kako oni sprečavaju da se završi put Bar – Boljare koji se gradi godinama? Kako sprečavaju uređenje 12 kilometara crnogorskih plaža koje se iznajmljuju bez jasnog plana i bez javne rasprave? Kako sprečavaju da se postave obične kante za otpad ispred objekata – najjednostavnija mjera koja bi smanjila ogromne količine opušaka i sitnog smeća duž ulica i obale? Stranci nisu ti koji blokiraju rješenja – oni samo pokazuju da rješenja ne postoje.
Umjesto da se malom biznisu da sloboda, uvodi se nesigurnost. Mnogi stranci došli su sa porodicama, spremni da pokrenu online firme, konsultantske servise, startape, da zaposle lokalne knjigovođe, dizajnere, vozače. Umjesto da se to podstiče, stvara se atmosfera nepoželjnog prisustva. A upravo mali biznis je ono što puni budžet i stvara radna mjesta. Svaka stabilna država zna: ko troši u tvojoj zemlji, ko plaća poreze i doprinosi zajednici – taj ti nije neprijatelj, nego saveznik.
Politički narativi o “strancima koji mogu uticati na pravac zemlje” ne samo da nemaju osnova, već su opasni. Oni stvaraju podjelu tamo gdje je potrebna saradnja. Stranci ne žele da mijenjaju Crnu Goru – oni žele da im Crna Gora dozvoli da ostanu kakva jeste: mirna, gostoljubiva, evropska u aspiracijama. Oni ne traže ništa sem pravne sigurnosti, stabilnosti pravila i mogućnosti da doprinose ekonomiji zemlje koja ih je primila.
Crna Gora danas ima izbor: da postane moderna evropska država koja privlači kapital, znanje i ljude, ili da postane prostor u kojem se strah i optuživanje koriste kao zamjena za razvoj. Kapital uvijek ide tamo gdje je dobrodošao. A ako Crna Gora odluči da odbaci one koji su došli s poštovanjem i željom da doprinesu, neće izgubiti problem – izgubiće sebe.
