“Nevjerovatno smo blizu kraja”, rekao je Kit Kelog, specijalni izaslanik Amerike za Ukrajinu, na nedavnoj konferenciji u Kijevu. Dok se Rusija bori da dovrši osvajanje jugoistočnog Donbasa, obje zemlje se približavaju granicama onoga što se može postići vojnim sredstvima. Raspoloženje javnosti u svakoj od njih pokazuje malo entuzijazma za nastavak borbi. Stope dezerterstva su visoke s obje strane. Oko 58 odsto Rusa prihvatilo bi prekid vatre bez ikakvih preduslova, prema anketi Russian Field-a. Slično, 59 odsto Ukrajinaca, navodi Ukraine Rating Group, bilo bi spremno na kompromis koji bi podrazumijevao faktički gubitak teritorije, ako bi to dovelo do prekida vatre. Malo ko vjeruje da će doći do formalnog mira; ali mnogi očekuju pauzu koja bi mogla trajati od šest mjeseci do šest godina.
Dakle, sve je zanimljivije pitanje ne toliko kada će borbe prestati, već šta će se dogoditi poslije toga. Percepcija uspjeha ili neuspjeha sve manje zavisi od teritorije, a sve više od sposobnosti da se spriječi novi napad i od stabilnosti unutrašnje politike u Ukrajini. “Važno nije samo gdje se nalazi linija (prekida vatre), već i šta je iza te linije i šta je u glavama ljudi”, kaže Valerij Zalužnji, bivši komandant ukrajinskih oružanih snaga, a sada ambasador u Londonu.
Još od trenutka kada je Vladimir Putin prvi put udario na Ukrajinu 2014. godine, njegov cilj bio je da spriječi srodnu slovensku naciju da se odvoji i priključi Zapadu. Za Zapad, privlačenje Ukrajine u svoje okrilje bilo je test sopstvene nadmoći. Kako je Henri Kisindžer, bivši američki državni sekretar, napisao nedjelju dana nakon što je Rusija anektirala Krim: “Prečesto se ukrajinsko pitanje postavlja kao obračun: da li će se Ukrajina priključiti Istoku ili Zapadu.” Jedini način da Ukrajina preživi i napreduje, tvrdio je on, jeste da se ne priključi ni jednom ni drugom, već da služi kao most između njih; a kao primjer naveo je Finsku, prosperitetnu i u to vrijeme još uvijek neutralnu zemlju.
U februaru 2022. godine, Putin je raznio taj most, nadajući se da će eliminisati mogućnost da Ukrajina ikada napusti rusku sferu. U maju 2023, Kisindžer, koji se oštro protivio pozivu Ukrajini da uđe u NATO, rekao je za “Ekonomist” da Zapad, nakon što ju je do zuba naoružao, sada nema drugog izbora nego da primi Ukrajinu u Alijansu – jer bi ostavljanje Ukrajine kao najbolje naoružane zemlje u Evropi, a bez oslonca i ograničenja, bilo opasno.
Predviđao je da će rat završiti tako što će obje strane biti nezadovoljne ishodom. “Dakle, radi bezbjednosti Evrope, bolje je da Ukrajina bude u NATO-u, gdje ne može donositi nacionalne odluke o teritorijalnim zahtjevima”. Zamišljao je unaprijeđenu, nezavisnu Ukrajinu, tijesno vezanu za Evropu.
Ali dvije godine kasnije, izgledi da Ukrajina bude usidrena u zapadne bezbjednosne i ekonomske strukture djeluju mnogo manje izvjesno. Članstvo u NATO-u gotovo je isključeno. Predsjednik Donald Tramp je prebacio odgovornost za Ukrajinu na Evropu. Nil Ferguson, istoričar na Institutu Huver, kaže: “Ljudima je i dalje teško da to shvate, ali Tramp je izbacio Sjedinjene Države iz scenarija. To je evropski rat”.
Iako su evropske ekonomije deset puta veće od ruske, “ratove ne dobijate BDP-om, već pretvaranjem BDP-a u (vojne) stvari, a mi smo tek na početku tog procesa”, kaže Radoslav Šikorski, poljski ministar spoljnih poslova.
Izgledi da Ukrajina u dogledno vrijeme uđe u Evropsku uniju takođe izgledaju sve neizvjesnije, jer se politika i javno mnjenje u ključnim državama članicama okreću od entuzijazma ka zamoru. Na početku rata 75 odsto Poljaka je podržavalo članstvo Ukrajine u NATO-u. Sada se 53 odsto tome protivi, dok je udio pristalica pao na 34 odsto.
Raspoloženje se mijenja i u Ukrajini. Četiri godine rata donijele su joj više samopouzdanja i potvrdile njen identitet, dajući podsticaj ideji o Ukrajini kao novoj srednjoj sili – orijentisanoj ka Zapadu, ali nesvrstanoj. Većina Ukrajinaca (52 odsto) više bi voljela stabilno finansiranje i naoružavanje ukrajinskih snaga, nego razmještanje stranih trupa na svojoj teritoriji (35 odsto), prema podacima Ukraine Rating Group. “Kako se savezi mijenjaju, ne treba da budemo ničija granica, već da brinemo o sopstvenim interesima, ne kao o antiruskom projektu, već kao o projektu Ukrajina”, kaže Julija Mostovaja, urednica portala ZN.ua.
Kako objašnjava Jaroslav Hricak, istoričar iz Lavova, Ukrajina je dugo bila demokratija više po inerciji nego po institucionalnom dizajnu. Njene slobode nisu se zasnivale na nezavisnim sudovima ili parlamentu, već na pragmatizmu interesnih grupa, raznolikosti regiona, slabosti centralne države i, možda iznad svega, na sposobnosti njenog naroda da se ujedini u trenucima krize. Tradicija ukrajinske militarizovane demokratije dobro joj je služila u ratnim vremenima, ali je ostavlja ranjivom u vremenima mira.
Dakle, na tom putu ima mnogo rizika. Najefikasnije jedinice zemlje su poluautonomne vojske sa sopstvenim finansijskim, medijskim i političkim resursima i lojalnostima. U vrijeme rata sve su one usklađene u borbi protiv spoljnog neprijatelja. Ali kada borbe prestanu, i u odsustvu funkcionalnog političkog procesa, one bi mogle ponovo da se okrenu sopstvenim interesima. Osjećaj iznevjerenosti od strane saveznika već podstiče ogorčenje prema Zapadu. Neslaganja oko jezika i identiteta mogla bi da raspire nacionalizam. Pitanja o vođenju rata, korupciji i nejednakosti mogla bi da dovedu do svođenja računa. Težak posao stvarnih reformi, kaže Hricak, tek predstoji.
