Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je sa samita NATO otputovao sa novim potvrdama o isporukama oružja. Šta to znači za Ukrajinu? O kakvim scenarijima zaštite Ukrajine se dalje razmišlja?
Kako Ukrajini pružiti garantije trajne bezbjednosti – to je pitanje o kojem se mnogo diskutuje. Od bilateralnih dogovora pa do punopravnog članstva – mogu se zamisliti različiti putevi ka cilju da se Rusija odvrati od daljih napada na tu zemlju.
Na samitu NATO u Viljnusu 11. i 12. jula, zemlje grupe G7 su složno izrazile spremnost da otvore put ka dugoročnim bezbjednosnima garantijama kao i novim isporukama oružja za Ukrajinu. Te „garantije“ se ne mogu porediti sa slučajem napada na Savez po članu 5 NATO-ugovora, objašnjava Ajlin Matle, istraživačica Centra za bezbjednost i odbranu Njemačkog društva za spoljnu politiku.
Umjesto toga, radi se o važnim mjerama jačanja Ukrajine kao suverene države. To podrazumijeva saradnju između tajnih službi, podršku ukrajinskoj odbrambenoj industriji, obuku vojnika ili, sasvim uopšteno, privrednu podršku.
Zapad je, doduše, već pomogao Ukrajini u ratu protiv Rusije, ali tu sada ima i novih elemenata.
„Politički Zapad šalje Rusiji signal da je voljan da podrži Ukrajinu ne samo sada, već i na srednji i duži rok“, objašnjava Matle.
Taj signal je važan. Jer, dugoročna podrška je upravo suprotnost onome čemu se nada ruski predsjednik Vladimir Putin, naime, da će zemlje koje sada pomažu Ukrajini jednom prestati da to rade.
Benjamin Talis iz istog Društva primjećuje: „To nije vrsta bezbjednosne garantije koja će umiriti ukrajinski narod. Oni pamte Peštanski memorandum iz 1994. kada se Ukrajina odrekla atomskog oružja u zamjenu za bezbjednosne garantije Ujedinjenog Kraljevstva, SAD i Rusije. To očito nije bilo dovoljno da se Rusija odvrati od napada.“
Ukrajina, dakle, nema atomsko oružje i to je bitno razlikuje od Izraela, sa kojim u posljednje vrijeme često porede ovu istočnoevropsku zemlju.
„Izraelski model“ i nije dio NATO – podržavaju ga jedino SAD kada je riječ o bezbjednosti i oružju – i on funkcioniše samo zato što ta zemlja ima atomsku bombu a njeni susjedi je nemaju“, kaže Talis.
I Taloisi i Matleova smatraju da je osnivanje novog Savjeta NATO i Ukrajine pozitivan rezultat upravo održanog samita. To tijelo će omogućiti da Kijev na ravnoj nozi razgovara sa 31 zemljom učlanjenom u Zapadnu alijansu.
Pristup Alijansi bi za Ukrajinu svakako bila najjača garantija da će biti zaštićena od Rusije. Zbog člana 5 NATO-ugovora, napad Rusije na tu zemlju bi se tretirao kao napad na sve njene članice i NATO bi bio u obavezi da je podrži.
No, upravo zbog toga bi punopravno članstvo Ukrajine u NATO bilo moguće tek kada rat u Ukrajini prođe. U završnoj izjavi samita se pominje perspektiva pristupa Ukrajine NATO. Ali to je za sada sve i nema nikakvog konkretnog plana za to.
Benjamin Talis je ubijeđen: „Pomoć Ukrajini nije nikakva dobrotvorna djelatnost, već investicija u našu sigurnu budućnost u Evropi. Moramo se pobrinuti da dobijemo siguran evropski bezbjednosni model koji funkcioniše.“
Dogovore o bezbjednosti sa zemljama grupe G7 on smatra nedovoljnim baš kao što smatra i da neće biti skorog pristupa Ukrajine NATO. Zbog toga on predlaže sljedeće rješenje: „Djelotvorna bezbjednosna ponuda u biti mora sadržati tri stvari. Najprije, mora da štiti Ukrajinu i odvrati Rusiju od daljih napada. Drugo, mora sadržati srednjoročnu perspektivu pristupa Ukrajine NATO. I treće – mora ojačati evropsku bezbjednost na širokoj osnovi. Jer, ona mora biti i u interesu država koje pružaju garantije.“
To bi konkretno moglo značiti i širenje međunarodne trupe „Džoint ekspedišneri fors“ (JEF).
Ona postoji od 2014. i predvodi je Velika Britanija. Kada bi se tim vojnim jedinicama pridružile, na primer, Ukrajina, Poljska i Francuska, kaže Talis, JEF bi postala poprilično opaka ratna mašina koja bi mogla da zastraši Rusiju.
