Predsjednik SAD Donald Tramp je smjelo tvrdio da ima praktično neograničena ovlašćenja da zaobiđe Kongres – parlament SAD i nametne sveobuhvatne carine na strane proizvode, ali sada mu je savezni Apelacioni sud postavio prepreku.
Apelacioni sud za Savezni okrug je u petak presudio da je Tramp otišao predaleko kada je proglasio vanredno stanje da bi opravdao nametanje sveobuhvatnih carina na uvoz iz skoro svih zemalja svijeta. Presuda je u velikoj mjeri potvrdila majsku odluku specijalizovanog Saveznog trgovinskog suda u Njujorku. Ali, odluka Apelacionog suda poništila je dio te presude kojim se carine ukidaju odmah, dajući njegovoj administraciji vremena da se žali Vrhovnom sudu SAD.
Presuda je bila veliki udarac za Trampa čija je nepredvidiva trgovinska politika potresla finansijska tržišta, paralisala preduzeća neizvjesnošću i izazvala strah od viših cijena i sporijeg ekonomskog rasta u SAD.
Odluka suda se fokusira na carinske tarife koje je Tramp uveo u aprilu skoro svim trgovinskim partnerima SAD i namete koje je prije toga uveo Kini, Meksiku i Kanadi.
Tramp je 2. aprila, na „Dan oslobođenja“, kako ga je nazvao, uveo takozvane recipročne tarife do 50% zemljama sa kojima Sjedinjene Države imaju trgovinski deficit i 10% osnovnih tarifa skoro svima ostalima.
Predsjednik je kasnije suspendovao recipročne tarife na 90 dana da bi zemljama dao vremena da pregovaraju o trgovinskim sporazumima sa Sjedinjenim Državama i smanje svoje barijere američkom izvozu. Neke od njih su to učinile, uključujući Veliku Britaniju, Japan, kao i Evropsku uniju i pristale su na jednostrane dogovore sa Trampom da bi izbegle još veće carinske tarife.
One koje nisu popustile ili su na drugi način navukle Trampov gnijev, teže su pogođene ranije ovog mjeseca. Laos je, na primjer, potresen tarifom od 40%, a Alžir porezom od 30%. Tramp je takođe zadržao osnovne tarife.
Tvrdeći da ima izuzetna ovlašćenja da djeluje bez odobrenja Kongresa, Tramp je opravdao carine Zakonom o međunarodnim vanrednim ekonomskim ovlašćenjima iz 1977. godine proglasivši dugogodišnji trgovinski deficit Sjedinjenih Država „nacionalnom vanrednom situacijom“.
U februaru se pozvao na taj zakon da bi uveo carine Kanadi, Meksiku i Kini, rekavši da ilegalni protok imigranata i droge preko granice u SAD predstavlja „nacionalnu vanrednu situaciju“ i da te tri zemlje moraju da urade više da bi to zaustavile.
Ali, Ustav SAD daje Kongresu ovlašćenje da određuje poreze, uključujući carine, mada su poslanici postepeno dozvoljavali predsjednicima da preuzmu veću moć nad carinama, a Tramp je to maksimalno iskoristio.
Sudski zahtjev ne pokriva druge Trampove carine, uključujući na strani čelik, aluminijum i automobile koje je predsjednik uveo pošto je istraga Ministarstva trgovine zaključila da je taj uvoz „prijetnja nacionalnoj bezbjednosti SAD“.
Ta odluka ne pokriva ni carine koje je Tramp uveo Kini u svom prvom mandatu – a predsjednik Džozef Bajden zadržao – pošto je državna istraga zaključila da su Kinezi koristili nepravednu praksu da bi svojim tehnološkim firmama dali prednost u odnosu na rivale iz Sjedinjenih Država i drugih zemalja Zapada.
Administracija je tvrdila da su sudovi odobrili hitnu upotrebu carinskih tarifa tadašnjeg predsjednika Ričarda Niksona u ekonomskom haosu koji je uslijedio poslije njegove odluke da okonča politiku koja je povezivala američki dolar sa cijenom zlata. Niksonova administracija se uspješno pozvala na svoja ovlašćenja po Zakonu o trgovini sa neprijateljem iz 1917. godine, koji je prethodio i dao dio kasnije korišćenog pravnog jezika.
U maju je Američki sud za međunarodnu trgovinu u Njujorku odbacio taj argument, presudivši da Trampove tarife za „Dan oslobođenja“ „prevazilaze sva ovlašćenja data predsjedniku“ po zakonu o vanrednim ovlašćenjima. Prilikom donošenja te odluke, trgovinski sud je u jedan slučaj spojio dvije tužbe: jedne pet preduzeća i druge 12 američkih država.
U petak je Savezni Apelacioni sud u svojoj presudi odlukom sudija 7:4 napisao da se „čini malo vjerovatnim da je Kongres namjeravao da… dodijeli predsjedniku neograničena ovlašćenja za uvođenje tarifa“.
Neslaganje četvoro sudija koje se nisu složile sa presudom od petka, otvara mogući pravni put za Trampa, zaključujući da zakon iz 1977. godine koji dozvoljava vanredne mjere jer „po odlukama Vrhovnog suda nije neustavno delegiranje zakonodavnih ovlašćenja“, a to je zakonodavnoj vlasti omogućilo da predsjedniku dodjeli neka ovlašćenja za uvođenje carina.
Vlada je tvrdila da ako Trampove carine budu ukinute, možda će morati da vrati dio carinske takse koji je prikupila, što bi nanijelo finansijski udarac američkoj blagajni. Prihodi od carina iznosili su 159 milijardi dolara do jula, što je više nego dvostruko više nego u istom trenutku prethodne godine. Ministarstvo pravosuđa je upozorilo u pravnom podnesku ovog mjeseca da bi ukidanje carina moglo da znači „finansijsku propast“ za Sjedinjene Države.
To bi takođe moglo da stavi Trampa na nesiguran teren u pokušaju da uvede carine u budućnosti.
„Ako bi postojeći trgovinski sporazumi automatski propali, administracija bi mogla da izgubi stub svoje pregovaračke strategije, što bi moglo da ohrabri strane vlade da se odupru budućim zahtijevima, odlože sprovođenje prethodnih obaveza ili da čak pokušaju da ponovo pregovaraju o uslovima“, rekla je Ešli Akers, viša savjetnica u advokatskoj firmi Holand i Najt i bivša advokatica Ministarstva pravde.
Predsjednik se zakleo da će borbu o carinama donijeti u Vrhovni sud. „Ako se dozvoli da ostane na snazi, ova odluka (Apelacionog suda) bi bukvalno uništila Sjedinjene Američke Države“, napisao je on na svojoj platformi društvenih medija „Truth Social“.
Tramp ima alternativne zakone za uvođenje poreza na uvoz, ali oni bi ograničili brzinu i ozbiljnost kojom bi mogao da djeluje. Na primjer, u svojoj odluci u maju, Trgovinski sud je primjetio da Tramp zadržava ograničenija ovlašćenja da uvodi carine radi rješavanja trgovinskih deficita na osnovu drugog zakona, Zakona o trgovini iz 1974. godine. Ali taj zakon ograničava carine na 15% i na samo 150 dana za zemlje sa kojima Sjedinjene Države imaju velike trgovinske deficite.
Administracija bi takođe mogla da uvede carine po drugom zakonskom ovlašćenju – Članu 232. Zakona o proširenju trgovine iz 1962. godine, kao što je učinila sa carinskim tarifama na strani čelik, aluminijum i automobile. Ali to zahtijeva istragu Ministarstva trgovine i ne može se jednostavno nametnuti po nahođenju predsjednika.
