U nekom trenutku uskoro Donald Tramp će označiti kraj svog rata s Iranom. Taj trenutak će imati manje veze s tim da li je njegova misija ostvarena (šta god to značilo), a više s tim koliko bola može da podnese. Možemo prilično sigurno pretpostaviti da je prag izdržljivosti Irana viši od njegovog. Tramp će, ipak, svoje povlačenje predstaviti kao pobjedu. Iran će imati svaki podsticaj da se pobrine da mu niko ne povjeruje. U tome leži suština njegove samonametnute dileme.
Da je to predvidio, Trampu bi bilo od velike koristi. Jedan korak bio bi da poveća američke strateške rezerve nafte, koje su naglo smanjene nakon ruske invazije na Ukrajinu i nikada nijesu obnovljene. Cijene nafte i gasa možda bi porasle, ali i tada važi pravilo da je bolje spriječiti problem nego ga kasnije skupo rješavati. Drugi korak bi bio da unaprijed pridobije zalivske monarhije za svoj ratni plan. To što nije imao jasan cilj činilo je to teškim. Sada se suočava sa sve razdražljivijim Zalivom. Treći korak bio bi da američku javnost pripremi za duži sukob. Ništa od toga nije učinjeno.
Pitanje je da li je Tramp postao svjestan mana nepromišljanja unaprijed. Kada bi učio na sopstvenim greškama, znao bi da čak i ozbiljno oslabljeni Iran i dalje može da zastrašuje naftne tankere u Zalivu i zaustavi veliki dio energetske proizvodnje u regionu. Bez okupacije Irana, Tramp ne može da garantuje bezbjedan prolaz kroz Hormuški moreuz. Proizvodnja dronova je decentralizovana i teško ju je uništiti iz vazduha.
Tramp takođe ne može sam da izabere novo iransko rukovodstvo. Drugi su već primijetili da je Americi trebalo dvije decenije da u Avganistanu zamijeni talibane – talibanima. Trampu je trebalo nešto više od sedam dana da jednog Hameneija zamijeni drugim. Pošto se Modžtaba, novi vrhovni vođa, smatra tvrđom linijom od svog oca, Tramp će vjerovatno ostati praznih ruku kada je riječ o obezbjeđivanju iranskog prekida vatre, a kamoli „bezuslovne predaje“. To mu ostavlja samo nekoliko vrlo rizičnih opcija.
Prva bi bila da američki ili izraelski komandosi budu poslati u Isfahan kako bi zaplijenili ono što je ostalo od iranske zalihe od 400 kilograma obogaćenog uranijuma. Uspjeh bi Trampu ponudio spektakularan izlaz iz krize. Zaista, iskušenje munjevite operacije koja bi preokrenula narativ o njegovom povlačenju moglo bi biti ogromno. Nad tim lebdi duh Džimija Kartera. Njegova neuspjela operacija spašavanja američkih talaca u Iranu 1980. godine pomogla je da potone njegova predsjednička karijera. Nakon što je toliko puta najavljivao uništenje iranskog nuklearnog programa, Tramp ne bi preživio sličan neuspjeh.
Rat je ozbiljan korak kojem se pribjegava tek nakon što su iscrpljene sve druge mogućnosti. To što je Tramp imao i druge opcije dobro je poznato. Da je izabrao baš ovu – to će se teško zaboraviti
Druga mogućnost bila bi okupacija iranskog ostrva Harg kako bi se prekinuo izvoz iranske nafte. Takav potez mogao bi biti još rizičniji, jer bi zahtijevao mnogo više američkih vojnika na terenu – i to mnogo duže nego komandoska akcija. Time bi se ugušio glavni izvor prihoda Irana i dodatno produbio šok na naftnom tržištu. Ali odnos rizika i koristi djeluje nepromišljeno. Poslije jedva nedjelju dana, podrška javnosti u SAD za Trampov rat s Iranom je na istom nivou na kojem je bila podrška za rat u Vijetnamu krajem 1967. godine, nakon više od 11.000 poginulih Amerikanaca. Danas u SAD nema tolerancije ni za nekoliko desetina žrtava. Pitanje zato nije da li će se Tramp povući, već kada.
Tramp bi ipak platio visoku cijenu čak i ako jednostrano proglasi pobjedu. Najveći rizik je da se ništa neće promijeniti. Povlačenjem bi američki predsjednik Iranu jasno stavio do znanja gdje mu je granica – kod naglog rasta cijena energenata. I Iran se pita kada će se ovaj sukob završiti. Imao bi svaki razlog da nastavi da remeti globalno tržište energenata, kako bi odvratio Trampa od toga da se predomisli. Iran je u protekle dvije godine već četiri puta bio meta izraelskih napada – dva puta uz vodeću ulogu Trampove Amerike. Teheran će zato nastojati da naredni pokušaj obnove sukoba učini što skupljim.
Najsigurniji put iranskog režima ka bezbjednosti bio bi da razvije nuklearno oružje. Dobre obavještajne procjene mogu omogućiti dalje razaranje iranskih nuklearnih kapaciteta, ali to nije sigurna garancija. Logika da Iran požuri ka statusu kakav ima Sjeverna Koreja biće veoma primamljiva. Drugi, prije svega ruski predsjednik Vladimir Putin i sjevernokorejski lider Kim Džong Un, mogli bi biti u iskušenju da pomognu. Režimi širom svijeta sada sa novom hitnošću prave iste proračune.
Jednu vrstu štete Tramp više ne može popraviti, a to je povjerenje u Ameriku. Dugo nakon što se cijene nafte stabilizuju, svijet će pamtiti kako se njegova administracija ponosila retorikom „smrtonosnosti“, kako je naziva njegov ministar odbrane Pit Hegset. Tramp je odlučio da krene u rat i otvoreno je pokazivao zadovoljstvo svojom moći nad životom i smrću. Rat je ozbiljan korak kojem se pribjegava tek nakon što su iscrpljene sve druge mogućnosti. To što je Tramp imao i druge opcije dobro je poznato. Da je izabrao baš ovu – to će se teško zaboraviti.
