Dana 16. februara 2024. preminuo je najpoznatiji ruski opozicioni političar Aleksej Navaljni. Godinu dana kasnije, ruska opozicija je razjedinjena, a politički proces je u ćorsokaku.
Kada je sredinom novembra prošle godine skoro dvije hiljade Rusa marširalo Berlinom na antiratnom protestu, neki od njih su se možda sjetili mnogo većih protesta u svojoj domovini, Rusiji, prije četiri godine. Tada je na ulice izašlo stotine hiljada ljudi da protestuje protiv hapšenja opozicionog političara Alekseja Navaljnog. Uslijedili su policijska brutalnost i hapšenja, pooštravanje zakona o javnim okupljanjima i ograničavanje slobode govora. Ali tada su se ljudi još usuđivali da se pobune protiv Kremlja.
Tri godine kasnije, 16. februara 2024. godine, Aleksej Navaljni je umro u ruskom kaznenom logoru. Njegove pristalice vjeruju da je ubijen po nalogu Kremlja. Od tada su masovni protesti u Rusiji – najveća snaga Navaljnog – nezamislivi.
Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov najuži krug, koji su se borili protiv Navaljnog, i dalje vladaju. A šta je sa najbližim krugom Navaljnog? Koliku težinu danas ima njegovo nasljeđe – Fondacija za borbu protiv korupcije (FBK) koju je osnovao? Za života Navaljnog, FBK je svojim otkrićima o korupciji najviših ruskih zvaničnika izazivala bijes kod miliona ljudi. A danas?
Za nezavisnog ruskog politologa Aleksandra Kineva, odgovor je jasan: fondacija Navaljnog je nakon njegove smrti „nepovratno izgubila svaki autoritet“.
U intervjuu za DW, Kinev podsjeća da je FBK nekada bila simbol opozicije, struktura koja je uticala na politički život u Rusiji: „FBK je uvek bila vrijedna vijesti, ona sama je bila događaj“. Danas je dio istorije – uglavnom iz dva razloga: prvi je hapšenje Navaljnog, „jer od trenutka kada je najvažniji opozicioni političar izolovan, prostor za političko djelovanje se suzio”. Interesovanje javnosti za ličnosti „drugog ili trećeg reda“, kako Kinev opisuje uži krug Navaljnog, ne može se porediti sa interesovanjem za samog Navaljnog.
Zapravo, nakon hapšenja Navaljnog, vijesti su se vrtjele oko borbe za njegovu ličnost, što je, prema mišljenju Kineva, smanjilo interesovanje šire javnosti. „Jer to više nije bila borba za građane, za interese Rusije, već borba za njega samog“, objašnjava politički analitičar.
Drugi razlog je bio rat Rusije protiv Ukrajine, koji Kinev, koji živi u Moskvi, u intervjuu za DW naziva „specijalnom operacijom“. Naime, u Rusiji je još uvijek na snazi zakon koji kažnjava upotrebu termina „rat“ u vezi sa ratom u Ukrajini.
Ta „specijalna operacija“ drastično je promijenila političku agendu. „Grubo rečeno, kada postoje oružani sukobi, kada je zemlja pod sankcijama i kada postoji vanredno stanje, tema istraga o korupciji protiv nekoliko velikih i malih funkcionera postaje apsolutno sporedna stvar“, zaključuje politički analitičar.
Iz ta dva razloga, fondacija Navaljnog je „gurnuta na sam rub javnog interesa“. Fondacija više nije imala ništa drugo da ponudi, kritikuje Kinev. Poslije bekstva mnogih političkih aktivista iz Rusije u posljednje tri godine, Navaljnijevi ljudi su mogli da pokušaju da krenu iznova i postanu glas bar dijela društva.
Umjesto toga, Navaljnijevi ljudi – svi poznati kao kritičari Kremlja – morali su da se brane od optužbi drugih poznatih kritičara Kremlja: oni, koji su godinama razotkrivali sumnjive mahinacije, dozvolili su sumnjive mahinacije u sopstvenim redovima. U nekim ruskim egzilskim i društvenim medijima započela je prava prljava kampanja. To nije uticalo samo na Navaljnijevu fondaciju, napominje bivši poslanik u Dumi Dmitrij Gudkov u razgovoru za DW. „Nažalost, opoziciji nije uspjelo da se ujedini i postigne saglasnost oko nečega“, kritikuje Gudkov.
Gudkov takođe sada živi u egzilu. U Rusiji je osuđen na osam godina zatvora zbog takozvane diskreditacije ruske vojske. Gudkov je javno kritikovao ruske akcije u Ukrajini.
Ali, kako kaže, teško je postići saglasnost o bilo kojoj akciji, „jer iz inostranstva zaista ništa nije moguće“, žali se Gudkov. „Sve što možemo da uradimo je da podržimo medije kako bismo dijelu javnosti prenijeli naš stav.“
On takođe ne razumije kakva bi politička akcija danas mogla da dovede do bilo kakve promjene u Rusiji, jer „ko god sada izađe na ulicu, biće kažnjen visokim zatvorskim kaznama.“
Maksim Reznik, još jedan bivši ruski političar, slaže se sa Gudkovim. Bivši poslanik u parlamentu Sankt Peterburga iz opozicione stranke Jabloko, i sam je morao da pobjegne u inostranstvo zbog kritike Kremlja. U intervjuu za DW, Reznik kritikuje nesposobnost opozicije da se ujedini: „Mi nismo moralni uzor i od Navaljnog smo udaljeni kao od Mjeseca. Ne treba da pokušavamo da zauzmemo njegovo mjesto, jer to mjesto ne može biti zauzeto. Ali trebalo bi da pokušamo da razumemo njegovo nasljeđe, koje se po mom mišljenju sastoji u zajedničkoj borbi.”
Možda je smrt Navaljnog odvratila ljude koji su željeli da se direktno uključe u opoziciju i otpor, pretpostavlja Reznik: „Da, mislim da je Putin, između ostalog, težio ovom cilju da ponovo uzdrma društvo i da je ubistvo Navaljnog bilo pokušaj da se ubije nada. Možda je ovaj gnusni zločin postigao svoj cilj kod određenog broja ljudi. Mnogi su postali obeshrabreni, razočarani, izgubili vjeru i doživeli ogromnu bol“, analizira on. Ali ima i onih koji su u stanju da „obrade tu bol, koji će ići do kraja i učiniti sve da Aleksejeva žrtva ne bude uzaludna“.
Zato će, prema Reznikovom mišljenju, u Rusiji i dalje biti boraca za slobodu: „Čvrsto sam uvjeren da će Navaljni prije ili kasnije pobijediti u ovoj borbi“, optimistično zaključuje Reznik, porijeklom iz Sankt Peterburga.
Za bivšeg političara Gudkova, ime Navaljnog će s vremenom imati sve veći simbolički značaj i inspirisaće sve više ljudi. Međutim, Gudkov ističe da se „ubistvo Navaljnog dogodilo u drugoj godini rata, kada režim u Rusiji više nije mogao biti zaustavljen“. Zbog toga njegova smrt za mnoge nije bila šokantna, već je povećala „gađenje prema vlasti“.
Istovremeno, to je i lekcija za budućnost: „U Rusiji je uvijek uobičajena praksa izbjegavanja odgovornosti. Pojavi se političar i svi misle da će on sve učiniti za njih. On im daje nadu. Tu nadu nam je dao Navaljni, koji nije pokazivao strah u zatvoru. Ali simbol neustrašivosti je ubijen. Ko bi sada imao hrabrosti da uradi nešto za sve nas?“
Mnogi u Rusiji su sada očajni zbog toga. Ali „možda je to i element građanske zrelosti, kada ljudi shvate da to tako ne funkcioniše, da niko neće ništa učiniti umjesto njih“, zaključuje Gudkov. Iako ne želi nikoga da poziva da uradi nešto što bi moglo biti opasno, nada se da će ljudi u Rusiji shvatiti da sami treba da preuzmu političku odgovornost. I to svi.
U tom smislu, politikolog Kinev vidi Navaljnog kao političara koji je pokušao da ujedini što više ljudi: „On je sve građane posmatrao kao ciljnu grupu. Svjesno se distancirao od starih struktura, svjesno nije radio sa starim političkim mrežama, već je stvarao nove i tražio nove pristalice.“ Taj proces je završen prije godinu dana. Za sada nema nikoga ko bi mogao ponovo da ga pokrene.
