Prvo međunarodno putovanje pape Lava XIV, od Turske do Libana, pokazalo je poglavara odlučnog da hrišćansku istoriju i simboliku postavi u središte svog pontifikata i da svaku svoju etičku poziciju uklopi u jasan pravni okvir. Njegova diplomatija izdvaja se narativnom suptilnošću i stalnim pozivanjem na pravo, koje koristi kao univerzalni temelj u politički krhkim okruženjima.
Po dolasku u Ankaru posjetio je Ataturkov mauzolej, kao svojevrstan podsjetnik da je savremena Turska izgrađena na sekularnoj pravnoj arhitekturi koju aktuelna vlast preoblikuje. Taj snažno simboličan gest prethodio je govoru u kojem je naglasio “fundamentalnu” slobodu i “dostojanstvo svih”, pojmove koji su u njegovoj upotrebi uvijek ukorijenjeni u jezik međunarodnog prava i ljudskih prava. Često se na njih poziva ne navodeći konkretna dokumenta, već usvajajući njihov jezik. Na primjer, njegov poziv da se prizna pluralitet religijskih identiteta u Turskoj izričito se oslanjao na međunarodne obaveze zemlje u pogledu slobode vjeroispovijesti.
U Istanbulu je ovakav pristup dodatno produbio tokom susreta s vaseljenskim patrijarhom Vartolomejem. Navodeći da su hrišćani sastavni dio turskog identiteta, učinio je više od pukog isticanja istorijske činjenice: posredno je podsjetio tursku državu na obavezu da štiti manjine, u skladu s domaćim zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama koje je Ankara ratifikovala. Na taj način njegova diplomatija ne ostaje samo na simbolici: ona nudi pravni okvir, koji se očekuje da Turska poštuje, iako je papa brižljivo izbjegavao bilo kakav direktan sukob.
Gest koji je izazvao najviše komentara je njegova odluka da ne obavi molitvu u Plavoj džamiji. Posjetivši spomenik bez liturgijskog čina, Lav XIV je povukao jasnu međureligijsku granicu: međusobno poštovanje ne podrazumijeva miješanje obreda. I ovdje se oslonio na pravni princip – slobodu savjesti i poštovanje vjerskih praksi svake zajednice, što predstavlja samu osnovu međureligijskog dijaloga.
U Libanu je nastavio tim putem. Pozivajući političke vlasti da ispune očekivanja svog naroda, vratio se osnovama političke uloge države i vladavine prava. Takođe je podsjetio, prizivajući član 13. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (1948), na pravo da se napusti sopstvena zemlja i da se u nju vrati. I ovdje su etičke poruke – pozivi na mir, pomirenje i nacionalnu obnovu – uvijek povezane s nekim pravnim tekstom, pravnim mehanizmom ili institucionalnom obavezom.
Na osnovu ove prve posjete izronio je prepoznatljiv diplomatski stil. Aktivistička i humanitarna diplomatija ustupile su mjesto više normativnoj i zaštitničkoj državnoj diplomatiji. Lav XIV djeluje tako što preoblikuje narative – na primjer, svojim prizivanjem otporne “libanske duše” – kao i stalnim pozivanjem na pravo, koje nikada ne koristi kao oružje, već ga predstavlja kao zajednički temelj suživota. Njegov podsjetnik na dvodržavno rješenje izraelsko-palestinskog konflikta uklopa se u taj okvir.
Ovaj pristup nudi jasne prednosti: omogućava Svetoj stolici da vodi dijalog s režimima koji su osjetljiviji na nacionalnu čast nego na direktne kritike, izbjegava diplomatske raskole i daje papi ulogu arbitra, tim uvjerljiviju jer se oslanja na univerzalne, a ne isključivo religijske reference.
Time što je u Istanbulu izričito odao počast “hrabrom hrišćanskom svjedočenju jermenskog naroda”, Sveta stolica poslala je snažan signal: papa nije doputovao samo kao šef države, već i kao ambasador crkvene univerzalnosti.
Tu je status Svete stolice kao neutralne i duhovne države došao do punog izražaja. Za razliku od nacionalnih sila koje sprovode sopstvene interese, Vatikan ne interveniše da bi nametao politički suverenitet, već da bi štitio zajednice, manjine i ugrožene tradicije. Takav stav omogućava papi da igra ulogu zaštitnika-posrednika, vjerodostojne figure u zemljama gdje su hrišćani manjina, naročito u Turskoj, kao i u krhkim državama poput Libana.
Ipak, ovakav pristup nosi i rizike. Prvi je pitanje jasnoće: ako se previše oslanja na implicitne norme, osude mogu djelovati previše prigušeno. Drugi je rizik simboličkog prisvajanja: u autoritarnom režimu papina vidljivost mogla bi se iskoristiti da se neutralizuje pravni i etički domet njegovih riječi. Treći rizik tiče se manjina: u sredinama gdje se prava slabo poštuju, manjine bi mogle očekivati više od diskretnog podsjećanja na zakon.
Uprkos tome, Lav XIV prihvata taj izazov: diplomatiju u kojoj se tradicija, simbolika i pravo međusobno dopunjuju. Diplomatiju zasnovanu na neutralnosti i globalnoj vjerskoj mreži koja štiti manjine, posebno hrišćane. Ostaje da se vidi hoće li se te riječi pretočiti u stvarnu zaštitu ranjivih zajednica širom mediteranskog regiona.
