Savremena Antigona, u sumraku civilizacije, Džulijan Asanž – nakon 14 godina tokom kojih je prvo bio u ambasadi Ekvadora iz koje da je izašao odmah bi bio uhapšen, potom u ozloglašenom zatvoru Belmarš – konačno je pušten na slobodu, što je znak koji mora moći uliti nadu, u ovim vremenima koja nas čine beznadežnim, zbog neprestanog širenja moći kroz tehnologiju koja služi u svrhe reprodukcije kapitala. Njegove riječi u trenutku dok su ga iznosili iz ambasade (gdje mu je prvo uskraćen internet pošto je napisao knjigu “Google”, potom je proglašen za ego-manijaka koji se “stalno žali kako je prisluškivan”(!), a priča je došla i do toga, kako mu je vrlo zapuštena higijena, što je sve bio način da se u našim očima umanji dimenzija heroja jednog doba koje se giba na ivici, u kojem od krize etike do razvoja vještačke inteligencije sve radi na našem – rasčovječenju), i sada odzvanjaju, kao više od poziva i upozorenja. – Vikiliks je bio i ostao – prozor u mračni svijet politike!
Asanžu ništa više nije išlo u prilog: 23 sata utamničen, preplavljen vijestima o užasu u Gazi i Ukrajini, o – buđenju nacionalizma u Evropi što znači nestanak Evrope kao “kontinenta znanja” ( Derida ) – bačen je na mračnu marginu, u zaborav, samo su još poneki intelektualci, filozofi i politički aktivisti plus novinari koristili priliku da posjete na – postojanje onoga “koji je bio špijun u interesu javnosti”, neko ko nam je svima pokazao kako nam svjetski politički establišment radi iza leđa, nakon čega smo opet svi bili na moralnom ispitu: ili, dakle, djelovati u ime zajednice različitih tako što ćemo nepopustljivo raditi u interesu istine, ili ćemo postati – plaćeni analitičari, oni koji djeluju na nivou neoliberalnih “uzbunjivača”?
S razlogom je Asanž nazvan moderni Prometej, digitalni zapatista, savremena Antigona, haker koji ima kantovski odnos spram istine, budući da je beskompromisno djelovao protiv pošasti poretka kojeg predvodi otvorena dominacija moći, tehnonauka koja je dokraja dehumanizovana, kao i političari kojima je rat nova normalnost u neprestanoj promjeni arhitekture moći. Trenutno smo u takvoj situaciji pa na globalnoj sceni imamo polarizaciju svijeta, Hantingtonov “rat civilizacija” uveliko već je u toku, ovo evropsko prvenstvo u fudbalu koje se održava u Njemačkoj, pokazuje da je – kultura identiteta par ekselans rasistička, profašistička, nadmena, uobražena, evrocentrična, što je sve, zaista, rad protiv duha Evrope koja nastaje iz Grčke misli, debate, javne riječi izgovorene na trgu koja i danas ostaje model na kojem se sve zasniva. Ne bi tek tako jedan Mišel Fuko (koji je vodio katedru – istorija mišljenja) rekao da je “Grčka dovoljna ovoj civilizaciji.” Asanž je, nesumnjivo, djelovao u pravcu oslobođenja – timotičkog u nama, pošto nam je ukazao u kakvu sudbinu se uvlači svijet, bez ostaka, jer smo uvijek “pogođeni u istoj mjeri” ( Piter Sloterdijk ), što će reći da globalizacija ne poznaje granice kada se primjeni rad – totalnog događaja.
Michael Hardt i Antonio Negri u tekstu “Uzmite sudbinu u svoje ruke”, već na početku pišu sjledeće: “Manifesti pružaju uvid u svet koji će doći i prizivaju u život subjekat, koji iako je sada samo duh, mora da se materijalizuje i postane pokretač promena.” – Asanž je subjekat koji je pokrenuo revoluciju, njegova sloboda sada priziva duh modernosti svih, naročito je to snažan podstrek za studente duž Amerike, koji ustaju protiv Netanjahua i Hamasa, protiv, dakle, užasne činjenice da u Rafi trenutno postoji samo 13 kreveta na preko milion Palestinaca! Za takvo novinarstvo, zar se nije izborio Asanž, vodeći – kampanju za istinu, za pravo na informaciju, razbijajući fasade javnosti, i pokazujući nam šta se događa iza paravana, kako politika zapravo vuče konce, i čemu služe sve spoljne, maksimalno ofanzivne vojne intervencije, koje uvijek već sebe pravdaju tako što se samoproglašavaju za one kojim je cilj da svrgnu autokrate koji bi da eliminišu demokratiju.
Šta nas je još, između ostalog, Asanž pozvao da činimo, i što je jednako važno? Da se ne libimo prikloniti – javnoj upotrebi uma, jer je to čin u odbranu časti uma! Kako bismo to činili, od izuzetne, presudne važnosti je da, prije svega, zaista, znamo šta činimo, sâm Asanž nas uči (na kartezijanski način), u sledećoj rečenici: “Moramo početi od istine. Istina je jedini način na koji možemo stići bilo gde. Jer svako donošenje odluka koje se zasnivaju na lažima ne može dovesti do dobrog zaključka.” Ovo je temeljni, etički, neoborivi prilaz istini, izvan svake mistagogije, prozaičnosti ili metaforičnosti (što su oružja koja koristimo na nekim drugim poljima). Dakle: Asanž je ispred – novinarstva stavio interes istine, i tako je, ujedno, oslobodio samo novinarstvo i nadalje nam omogućio da prepoznamo pravo od lažnoga novinarstva. Tim potezom, Asanž je zadao najveći udarac globalnoj moći, dokumentom o moći koji samu moć apsolutno kompromituje.
U knjizi “Irak, pozajmljeni čajnik”, Žižek u svom maniru koristi omiljeni Frojdov vic, koji nam, u stvari, objašnjava nekonzistentnu odbranu Amerikanca koji su nastojali pošto-poto da odbrane intervenciju na Irak, služeći se pričom o nekakvom famoznom oružju koje nije postojalo, ali je “postojalo” kao priča koja legitimiše napad. Uglavnom, pošto prijatelj drugome vrati čajnik, uslediće odbrana na tri nivoa 1): “nikad od tebe nisam posudio čajnik, 2): kad sam ti ga vratio, čajnik je bio neoštećen, 3): čajnik je već bio oštećen kad sam ga posudio od tebe.” Primjenimo sada ovaj nekonzistentni niz na sljedeću, posve suludu i situaciju koja nas zaista dovodi do eksplozije bijesa. Rusi su, dakle, kako kaže zvanični Kremlj, krenuli u – “denacifikaciju” Ukrajine, kako se sad došlo do “dekolonijalizacije” Sjeverne Afrike odakle su protjerani Francuzi, kako bi Rusi i bogati islamisti koristili tu teritoriju? Imamo zamjenu jedne eksploatorske mašinerije drugom, a sve zarad “dekolonijalizacije” Sjeverne Afrike, to jest, denacifikacije Ukrajine, i kad ovako sagledamo, to jest, ispratimo – tragove kapitala, dolazimo do zaključka: ne samo da nismo slobodni, nego ni u prilici da biramo kome ćemo biti robovi!
Oslobođenje Asanža kojem prethodi njegovo priznanje krivice, ni najmanje ne bi smjelo da nas obeshrabri, jer, odmah već ovako postavimo stvari (parafrazirajmo dobrog Brehta ): šta je, dakle, Asanžova “krivica” u poređenju sa krivicom krvavog (globalnog) kapitalizma? Uz ovo, Asanž je onaj koji nas poziva, svojim činom koji ostaje već sad istorijski primjer koliko svaki pojedinac može da učini (da: ne zaboravimo Snoudena , koji je danas osjetio da ni njegova borba, naprotiv, nije bila uzaludna, i da bijeg u Rusiju, jeste bio vrijedan), zato nikad ne pribjegavajmo opciji apolitičnosti, jer je to uvod u slom solidarnosti i u rasprostiranje ravnodušnosti. (Došli smo do ove, pa ipak je malo reći perverzne odbrane ljevice pred u Evropi rastućom desnicom, demohrišćanima i ultrakonzervativaca, čak i u Holandiji, koja je simbol liberalizma. Odbrana glasi ovako: od nas su liberalne demokrate koje otvoreno šuruju sa krupnim kapitalom, ukrale diskurs! Šta je njihova krađa ljevičarskog diskursa, u poređenju sa ljevicom koja nad tim lamentuje?)
Navedeni `hegelakanovac` je, tim prije, u pravu, pogađajući u centar: “Asanža treba pominjati kad god smo u iskušenju da hvalimo naša zapadna demokratska društva i njihova ljudska prava i slobode, kinesko ili rusko ugnjetavanje: njegova sudbina je podsetnik da je i naša sloboda vrlo ograničena.” Prije nego pređemo na sledeću stvar, valja nam primjetiti da vlasti, ako malo bolje analiziramo njen govor, neizostavno poručuje: trebali bi da budete srećni, u ovakvim okolnostima naši oponenti bi radili mnogo gore stvari po vas. Pošto to, očigledno, promiče, ne čudi što vlast optužuje opoziciju za sve svoje neuspjehe, kako na zapadnom Balkanu, tako, vidimo sad, i u Evropi.
Važno je da konačno razumijemo sledeće, što i nije neka kompleksna stvar. Naime: vlast koju smo izabrali (privremeno, naravno), ne smijemo dozvoliti da u – naše ime destruiše demokratiju, pogubno upravlja ekonomijom, slobodno tržište postavlja za gospodara u odnosu prema kojem svi prilagođavamo svoje živote. Ukoliko smo, prema tome – društvo znanja, znamo li da isto instrumentalizujemo na Univerzitetima koji su desna ruka tržišta? “Raspadajući se, univerzitet može da učini još mnogo zla.” ( Bodrijar ) Da širi svoju nekompetentnost, prenosi znanje u službi stvaranja kapitala, forsira one profesije koje uvijek već imaju veze sa finansijama, berzanskim špekulacijama, jer, pazimo, sada IT stručnjaci postaju “kriptaši”, momčad od tridesetak godina ojade jedan sistem za više od četrdeset milijardi dolara, zbog čega se pokreće novi rat, što su sve uvezanosti koje čitav svijet slamaju.
Nazad na Asanža koji je u jednom intrvjuu objasnio suštinu i misiju Vikiliksa: “VikiLeaks ima četvorogodišnju istoriju objavljivanja, na koju, s obzirom na naše resurse, možemo biti neizmerno ponosni. Naš rad je rezultirao ogromnom pozitivnom promenom širom sveta, i – koliko nam je poznato, i kako je bilo koji državni službenik potvrdio – nije direktno rezultirao na štetu pojedinca, osim gubitka posla, ili gubitka izbora.” Ovo je ujedno najopasniji i najučinkovitiji rad/podrivanje globalnog kapitalizma (četri godine neprekidno iznositi podatke o tome kako se vode više nego profitabilni poslovi, kako se pokreću ratovi, šta stoji iza ove ili one SAD intervencije, kako se prisluškuju saveznici, itd.), otkrivanje mreža interkontinentalnih korporacija, skidanje lažne slike sa nekog lidera usled čega gubi izbore, jer, protiv dokumentovanih stvari i činjeničnih podataka ne može se ništa, uz to, Vikiliks je raskrinkao i mejnstrim medije koji nikada ne rade svoj posao onako kako bi trebalo i moralo. Ne možemo, stoga, malodušno uzdišući reći kako, dakle, Vikiliks nije učinio mnogošta, jer, nakon njega niko više nema moralno pravo da bude – naivno neupućen, apolitičan, ili slijepo na strani zapadocentrične demokratije koja je ideologija novog svjetskog poretka koji nema pozitivan, nego taman lik (uostalom, pišući toliko angažovanih i knjiga koje nas upućuju direktno u stvari, između ostalog i “Konstrolisana demokratija”, s pravom je Čomski nazvan – Vikiliks prije Vikiliksa, ili – savjest čovječanstva).
Asanž oklevetan? Asanž silovatelj? Asanž megaloman i ego-manijak koji je iskoristio saradnike zbog svjetske slave? Samo pogledajmo ko je bio na strani Asanža, a ko protiv, i to će nam u dovoljnoj mjeri pokazati ko se borio za, ko, pak, protiv nas tj. svijeta.
