Pjotr Ruzavin je do prije samo nekoliko godina bio čudo od djeteta ruskog opozicionog novinarstva. Počev od 18. godine radio je kao reporter, a potom i kao voditelj na TV Dožd, vodećem nezavisnom kanalu u zemlji. Kasnije je, kao podkaster, izvještavao o ruskim zatvorima i ratu u Ukrajini. Danas, sa 34 godine, on je kaplar u uniformi – ukrajinskoj. Služi u jedinici za dronove u Harkovu. “Imam sreće”, rekao mi je kada sam ga nedavno tamo posjetila.
Sasvim je razumno pretpostaviti da većina ljudi koji danas žive u Harkovu ne osjeća isto. Drugi najveći grad u Ukrajini nalazi se svega 30-ak kilometara od prve linije fronta. U samom centru grada ne može se proći ni jedna ulica, a da se ne naiđe na zakucane daske na prozorima, čija je stakla raznio udar bombi. U stambenim predgrađima na istoku čitavi blokovi sovjetskih solitera pretvoreni su u ruševine. Za Ruzavina ogoljena borba ovog grada predstavlja olakšanje u poređenju s jezivom prividnom normalnošću Kijeva, gdje je nekoliko godina živio, ili uglađenošću zapadnih prijestonica u kojima su završile mnoge njegove bivše kolege – da ne pominjemo zapanjujuću raskoš Moskve, gdje je odrastao i postao novinar.
Ruzavin i ja imamo mnogo zajedničkih poznanika iz moskovskog medijskog svijeta. Većina njih je pobjegla iz Rusije. Neki i dalje rade kao novinari za ruske medije u egzilu. Drugi pokušavaju da pronađu načine da se suprotstave ratu Vladimira Putina podržavajući političke zatvorenike kod kuće, pomažući Rusima da izbjegnu vojnu službu ili donirajući ukrajinskim oružanim snagama. Ruzavin, s druge strane, ima priliku da bude dio ukrajinskog ratnog napora. “Zaista je čast.”
Dugo vremena, duže nego što je iko mogao da predvidi, ruska invazija na Ukrajinu djelovala je kao neshvatljiva anomalija, bizaran prekid života. Vjerovalo se da će se završiti, i da će Harkov ponovo biti pun stranih studenata, da će plaže Odese biti krcate turistima i da će se milioni ljudi koji su pobjegli u Zapadnu Evropu, većinom žene i djeca, vratiti kući. Ništa od toga danas ne izgleda vjerovatno. Duž ratišta od oko 1.200 kilometara rovovski rat i dalje neumoljivo traje. Gotovo svake noći ukrajinski gradovi i mjesta su meta ruskog bombardovanja. Harkov je prošle godine otvorio svoju prvu podzemnu školu; umjesto zgrade sa skloništem, ova škola u potpunosti jeste sklonište. Zapadni mediji su puni izvještaja o pregovorima o okončanju rata, ali na terenu u Ukrajini oni izgledaju onakvi kakvi i jesu: isprazan spektakl.
“Pomirio sam se s tim da će Putin biti prisutan još narednih 15 godina”, rekao je Ruzavin. “Dokle god je Putin tu, rat” – ili makar prijetnja ratom – “traje.” Rat je sada život, i tako će biti u doglednoj budućnosti. A Ruzavin taj život živi na način koji je rijedak čak i u najboljim vremenima: sa svakodnevnim osjećajem da je upravo tamo gdje treba da bude, radeći upravo ono što treba da radi. Nije ni čudo što sebe smatra srećnikom.
Ruzavin je prvi put dobio ideju da se prijavi u ljeto 2023. godine, dok je sa suprugom Natalijom Gumenjuk, jednom od najpoznatijih ukrajinskih novinarki, planinario po Karpatima. Ispričao mi je o tome nekoliko nedjelja kasnije. Predstavio je to kao odluku, ali je bilo jasno da se i sam tek privikava na tu pomisao.
“Kakvog smisla ima napisati još jednu priču o ratu?”, upitao je.
Pošto sam i sama napisala nekoliko takvih priča, znala sam na šta misli. Mnogi drugi novinari to takođe razumiju. Koliko god da se trudiš, te priče liče jedan na drugu. Ljudi počinju da ih ignorišu, ili da ih čitaju, kako je jednom napisala Suzan Sontag, samo da bi se uvjerili da “nisu saučesnici u onome što je izazvalo patnju”.
Pomirio sam se s tim da će Putin biti prisutan još narednih 15 godina. Dokle god je on tu, rat – ili makar prijetnja ratom – traje
Pošto je u braku sa Ukrajinkom – Ruzavin i Gumenjuk vjenčali su se 2017. godine, a slavlje su održali u Bjelorusiji kako bi prijatelji iz obje njihove zaraćene zemlje mogli da prisustvuju – Ruzavin je provodio mnogo vremena u Ukrajini. Nakon početka sveobuhvatne invazije bio je jedan od rijetkih ruskih novinara koji su mogli da rade tamo, i jedini koji je bio stalno prisutan na terenu. Napravio je sirov, originalan i potresan podkast o prvim mjesecima invazije. Gumenjuk je pokrenula novinarski projekat za dokumentovanje ratnih zločina u Ukrajini. Prvu godinu rata proveli su uglavnom putujući zemljom zajedno, noseći crne pancire i šljemove sa oznakom “PRESS” ispisanom krupnim slovima. A onda je Ruzavina preplavio osjećaj da je borba novinarstvom protiv agresije uzaludna.
Saosjećala sam s Ruzavinovim frustracijama, ali njegova odluka me je zatekla nespremnom. Bio je veoma dobar novinar, hrabar reporter i majstorski pripovjedač. Takođe je vrlo mršav momak kome je glavna vannastavna aktivnost u djetinjstvu bio hor. Kako bi njegovo tijelo na prvoj liniji fronta moglo donijeti više dobra od njegovih riječi i njegovog glasa?
Posjetila sam ga ovog ljeta i tokom dva dana hodanja i vožnje po Harkovu povjerio mi je da se i sam borio s istim pitanjem. “Ko može dati veći doprinos: Ruzavin, ukrajinski vojnik, ili Ruzavin, ruski novinar?” Novinaru je teško da izmjeri svoj uticaj, ali vojska ima vrlo jednostavan kriterijum: broj “ubistava”, bilo neprijateljskih vojnika ili ruske opreme. Čini se da se Ruzavin u tome dobro snašao. “Zaključio sam da Ruzavin, ukrajinski vojnik, može dati veći doprinos.”
Ukrajinske oružane snage formirale su posebne jedinice za strance, uključujući nekoliko namijenjenih isključivo Rusima, ali je Ruzavin želio da se bori kao stanovnik Ukrajine. Dok je čekao odobrenje da se priključi jednoj ukrajinskoj brigadi, trenirao je. Naučio je da puca. Naučio je da upravlja dronovima. Na kraju je dobio odobrenje da se pridruži 13. brigadi Nacionalne garde Ukrajine, poznatijoj kao Hartija (povelja) koja je, poput nekoliko ukrajinskih vojnih jedinica, nastala kao dobrovoljačka grupa u prvim danima invazije.
U proljeće 2024. godine Ruzavin je napustio Kijev i otišao na osnovnu obuku u okviru Hartije. Snimao je audio-materijal za moguću drugu sezonu svog podkasta i nastavio da snima tokom obuke i kada je započeo redovnu službu. Još uvijek je bio novinar, samo što je sada bio i novinar i vojnik. A onda se našao na frontu. Već nakon mjesec dana, on i dvojica saboraca našli su se pod vatrom. Dok su pokušavali da se povuku, u blizini je eksplodirala granata. Ruzavin je pao – pogodili su ga u nogu. Vidio je jednog od drugih vojnika kako leži samo metar dalje, sa smrskanim šljemom i ukočenim licem. Sve to se može čuti na njegovim snimcima, uključujući trenutak kada se Ruzavin prisjetio da je vojniku do odlaska na odsustvo kako bi vidio porodicu ostalo još samo dvije nedjelje.
Puzeći i teško dišući, Ruzavin ispušta dugačak niz psovki.
“Jesi li stavio podvez?”, ubacuje se glas drugog čovjeka.
“Podvez? Sam sebi? Ne. Nije ta vrsta rane; samo je posjekotina.”
Čuje se kao da teško ranjeni vojnik pokušava da ustane. Neko mu govori da ostane miran.
“Jadnik”, kaže Ruzavin, i opet psuje. “Ležao je tamo, nije reagovao ni na šta, a mi smo i dalje bili pod vatrom. A onda je počeo da vrišti. Bio sam siguran da je…”
Ranjenik vrišti od bola.
“Pogođen je i u vrat?”
“Da, i u vrat”, odgovara Ruzavin.
Pomoć je na kraju stigla. Ruzavin se zajedno s prijateljem prevezao do bolnice. U jednom trenutku više ne psuje, već ga nježno uvjerava da je tu, pored njega.
Vojnik je nekim čudom preživio. Audio-snimci s Ruzavinovih posjeta bolnici pokazuju da je njegova povreda bila relativno manja i da se više plaši igala nego bombi. Vratio se u službu već nakon nekoliko nedjelja, sa svojom prvom medaljom. I prestao je da snima. Možda je upravo tada, krajem ljeta 2024. godine, prestao da bude novinar i zaista postao vojnik. Montirao je svoje audio-snimke, ali ih još nije objavio. Podkast bi morao da dobije novo ime. Prva sezona nosila je naslov “Je**š rat”. Takav koncept više ne odgovara.
Ruzavin trenutno nije u rovovima. Dane provodi vozeći unaokolo, rješavajući sitne probleme. O većini njih nije mogao da mi priča. Nešto je trebalo dostaviti negdje. Trebalo je pronaći poligon za uvježbavanje određenog manevra dronom. Vozi naprijed-nazad blizu prve linije fronta, seoskim putevima oivičenim ribarskim mrežama – improvizovanim ogradama koje štite vozila od dronova.
Ruzavin je prvi put posjetio ove krajeve u jesen 2022. godine, kada je prva ukrajinska kontraofanziva oslobodila predgrađa Harkova. Tada su putevi bili ispunjeni olupinama autobusa prepunih ugljenisanih ostataka ruskih specijalaca. Sada se nailazi tek na poneke ruševine benzinske pumpe ili autobuske stanice. Polja uz puteve ostala su neobrađena, obrasla bijelim, plavim i ljubičastim cvijećem.
Rat ti daje taj osjećaj, taj opravdani osjećaj da radiš nešto vrijedno, rekao mi je. Ne osjećati se bespomoćno – u zemlji koja je već tri i po godine pod nemilosrdnom vatrom, u zemlji čije samo postojanje dovode u pitanje neki daleki ljudi koji imaju moć da je zbrišu s lica zemlje – to izgleda kao krajnji luksuz
Ljudi koriste vještine koje su imali u svojim prošlim profesijama. Jedan kuvar postao je sjajan komandir jedinice. Di-džej, koji se i dalje oblači u svom stilu, jedan je od najboljih pilota dronova u brigadi. To je narodni rat, rat koji je postao dio gradskog života. Ruzavin je primijetio da komandna soba njegove dron-jedinice izgleda kao televizijska režija u kojoj je ranije radio: ekrani duž zidova, ostrvo tastatura i ručica u sredini. “Samo što ovdje nema vremena za promišljanje, za pripremu nečega, za smišljanje ideja”, kaže. “To je kao da si uživo u etru 24 sata dnevno, sedam dana u sedmici.”
U Harkovu živi u stanu koji iznajmljuje zajedno s nekoliko drugih vojnika. Malo ukrajinskih vojnika boravi u kasarnama, dobrim dijelom zato što bi ih spavanje u njima pretvorilo u laku metu. Stan je sav u pločicama, ogledalima i lakiranim površinama, što je nečija predstava o luksuzu. Osim nekoliko četkica za zube i brijača u kupatilu i gomile vojnih torbi nagomilanih u uglu, teško je povjerovati da tu neko zaista stanuje. A razlog je taj što se stanari pojavljuju samo na nekoliko sati, da se istuširaju i odspavaju.
Ruzavin je nekada volio da spava. Veliki dio svog profesionalnog života proveo je praveći prostor da radi samostalno, bez odlaska u kancelariju i i bez potrebe da direktno polaže račune ikome. Na svoje iznenađenje, otkrio je da mu se dopada njegov novi život, iako mnogo manje spava, nema nikakvu kontrolu nad rasporedom i može vrlo malo da odlučuje samostalno. Ali s druge strane, ima svu slobodu ovoga svijeta.
“Rat ti daje taj osjećaj, taj opravdani osjećaj da radiš nešto vrijedno”, rekao mi je. Ne osjećati se bespomoćno – u zemlji koja je već tri i po godine pod nemilosrdnom vatrom, u zemlji čije samo postojanje dovode u pitanje neki daleki ljudi koji imaju moć da je zbrišu s lica zemlje – to izgleda kao krajnji luksuz.
