Gotovo 11 godina nakon poslovne narudžbine, Hrvatska ratna mornarica (HRM) konačno je prošlog mjeseca dobila svoj drugi patrolni brod, nazvan „Umag“. Onaj prvi, „Omiš“, njegov proizvođač Brodosplit isporučio je prije šest godina. Taj isti splitski škver, inače u vlasništvu preduzetnika Tomislava Debeljaka, trebalo bi za HRM da dostavi još tri takva. Zato se opravdano nameće pitanje može li ta elementarna patrolna flotila ikako da bude kompletirana prije kraja – iduće decenije. Ali, još je intrigantnije sagledati mogućnosti sve bržeg opremanja oružanih snaga Hrvatske u širem ekonomsko-političkom kontekstu.
Hrvatska, naime, sve više ulaže i u druge oružane investicije, pa se često javno diskutuje o markama borbenih aviona i oklopnih vozila. S tim u vezi, u javnom prostoru pojavila se nedavno i jedna sugestija o prilici za pokretanje domaće industrije na tragu opisanog naoružavanja. Da li bi Hrvatska mogla, umjesto skupog uvoza koji iziskuje i buduće usluge održavanja iz inostranstva, da bar neke jednostavnije artikle proizvede sama? I, još važnije, da li bi moglo da se iskoristi za razvoj tehnologija u civilne svrhe, kao što je redovno praksa u toj branši? Teško, ako se ravnamo po slučaju Brodosplita.
Svejedno, to što je u tom primjeru podbacilo partnerstvo, ne znači da najbolje rješenje leži u uvozu, naročito zato što je, dakle, samim tim neko drugi, ali u inostranstvu, sigurno već koristio takav razvojni model u saradnji sa svojom matičnom državom. „Nabavki će svakako biti, ne samo zbog pogoršanja bezbjednosne situacije u Evropi i svijetu“, procjenjuje za DW bivši ministar odbrane Hrvatske Jozo Radoš. On napominje da Hrvatskoj vojsci nedostaje opreme, a to znači da mora da kupi praktično sve što je neophodno za odbranu jedne zemlje. Ipak, slaže se s tim da to otvara i neke prilike za domaću proizvodnju.
„U vrijeme kad sam početkom vijeka vodio sistem, nastojali smo da ciljano sačuvamo što više hrvatskih proizvođača vojnog naoružanja i opreme. Nemam precizan uvid u to koliko ih je danas u životu, ali znam da je veći dio, na žalost, otpao. To su manje firme u određenim segmentima, od kratkih cijevi i municije, do kaciga i softvera. Ali, samo državna nabavka ne bi mogla da im bude dovoljna. One bi morale da budu održive i na spoljnom tržištu, jer sama Hrvatska nema kapaciteta da im bude jedini potrošač na duži rok. Potom je u novije doba zapelo i s tim brodovima, pa je perspektiva danas još nepovoljnija, kaže Radoš.
„Gora je i globalna ekonomska situacija“, dodaje, „a osim toga, propao nam je ukupni ambijent koji bi podržao eventualnu širu proizvodnju. Mislim na sudbinu ustanova, poput Brodarskog instituta i Vazduhoplovno-tehničkog centra ili fabrike ’Đuro Đaković’, itd.“ S druge strane, od početka ovog vijeka iščezao je čitav niz fabričkih pogona. Ekonomska politika išla je naglašeno na ruku sektoru usluga, dok je materijalno-robna proizvodnja, kratko rečeno, stradala. Na to upozorava i ekonomski analitičar Luka Brkić sa zagrebačkog Univerziteta Libertas. On nam je tako najprije skrenuo pažnju na – agrar.
„Hrvatska više ne uspijeva da proizvede ni pola količine mlijeka za sopstvene potrebe, a kamoli zahtevnije vojne sisteme. Pritom nije sporno da se ratuje sve više i da su ti ratovi sve sofisticiraniji. Iluzija da ćemo naoružavanjem da spriječimo ratove, dakle, ne jenjava. S tim u vezi i ekonomsko-političko problematizovanje kakvo zastupate, jasno, dolazi u prvi plan. Mi smo u tom pogledu sve manja i sve inertnija ekonomija. Tako ćemo da propustimo i tu priliku za intenziviranje nekih temeljnih istraživanja koja vode do šireg tehnološkog razvoja. Šteta, jer takvi ishodi često veoma dobro koriste privredi“, ocjenjuje tak analitičar.
„Brodosplit je poražavajući primjer da nam to ne funkcioniše čak ni tamo gdje još postoji određena proizvodnja. Generalno smo upropastili brodogradnju, a ne tako davno bili smo treća brodograđevinska sila svijeta. U sastavu Jugoslavije, doduše, ali to su bili sve hrvatski škverovi. Znamo da navigamo, znamo što je debelo more i kako graditi plovila. A sad smo zapustili znanje o tome zbog goreg modela rasta i razvoja“, mišljenja je Brkić. Taj model uključuje i kupovinu strane vojne opreme bez mnogo alternative. Politika razvoja vojske tako je svedena na šoping i nešto burniju raspravu tek o pojedinim – brendovima.
