Zaboravili smo prave vrline novca. Obično ga posmatramo sa čisto utilitarne tačke gledišta – kao sredstvo koje olakšava razmjenu i čuva vrijednost tokom vremena. U poređenju sa trampom, kovanice i papirni novac su mnogo zgodniji. Međutim, novac nije samo neka vrsta alata. Kao što je Fjodor Dostojevski jednom primijetio, „novac je sloboda kovanja“. On nam pomaže da postojimo kao autonomni pojedinci u decentralizovanoj ekonomiji.
Situacija će, međutim, postati potpuno drugačija ako jednog dana počnemo da živimo u svijetu koji kontroliše vještačka inteligencija (AI), koja ima potpune informacije i neograničenu moć obrade podataka. U takvim uslovima novac bi, vjerovatno, izgubio svoju ulogu.
Da bismo razumjeli kako nas novac čini slobodnim, razmotrimo bilo koji lanac transakcija. Kada imamo novac, dobijamo kontrolu. Sami odlučujemo da li da uštedimo novac ili da ga potrošimo na nešto što želimo. Samo novac nam daje takvu priliku. Štaviše, novac je univerzalan. Dozvoljava vam da kupite bilo šta, bilo kada, od bilo koga – a prodavac može da se nalazi bilo gdje. Ova specifična sloboda ne dolazi iz bogatstva, već iz mogućnosti izbora.
Takav izbor se ne može uzeti kao datost, jer platni instrumenti uvijek mogu biti podložni paternalističkim intervencijama. Tokom 19. vijeka neke kompanije su zaposlene plaćale surogat novcem, koji je prihvatan samo u prodavnicama u vlasništvu ovih kompanija. Danas tehnologija omogućava izdavanje „programabilnog novca” za posebne namjene, uz ograničenja u pogledu načina korišćenja, pa čak i perioda opticaja. Takvi digitalni tokeni mogu da se koriste za borbu protiv „nepoštene“ potrošnje (na primjer, alkohola ili duvanskih proizvoda) od strane primalaca socijalne pomoći.
Novac nam je potreban jer živimo u tržišnoj ekonomiji, a ne u programiranom svijetu. Posjedovanje novca nas štiti od neizvjesnosti (u ekonomskom žargonu to se zove „vrijednost izbora“). Tokom kriza, potražnja za novcem naglo raste jer ljudi treba da se pripreme za sve nepredviđene okolnosti.
A sad brzo naprijed u budućnost u kojoj mašine organizuju, donose odluke i upravljaju svim ekonomskim aktivnostima. Oni međusobno obavljaju transakcije, kreditiraju i zadužuju svoje račune i automatski garantuju disciplinu i izvršenje ugovora. Nema zastoja, nema neplaćanja. Hoće li nam i dalje biti potreban novac?
Takav svijet već se pomalo nazire. Prije deset godina, Guglov glavni ekonomista Hal Varijan primijetio je da je u našoj digitalizovanoj ekonomiji „računar u središtu svake transakcije“. Mnoge naše dnevne aktivnosti su automatizovane, algoritamsko trgovanje dominira mnogim tržištima hartija od vrijednosti, a plaćanja se sve više programiraju unaprijed.
Ako vizije zagovornika kriptovaluta o budućem svijetu postanu stvarnost, onda će „pametni ugovori“ upravljati finansijskim posredovanjem u univerzumu decentralizovanih finansija. Čak se predlaže da se centralne banke zamijene složenim, naprednim algoritmima koji će biti zaduženi za monetarnu politiku.
Za sada, ipak, koristimo samo mašine. Ljudi nastavljaju da donose odluke kao slobodni igrači, izražavajući svoje preferencije i rukovodeći se njima. Centralne banke ne poštuju pravila slijepo. Oni donose odluke uzimajući u obzir teške kompromise, posebno u vremenima krize ili kada postoji negativan šok na strani ponude na tržištu.
U stvari, u automatizovanoj ekonomiji pod ljudskom kontrolom – novac je potrebniji nego ikad. On se, međutim, mora prilagoditi tome što je digitalizacija dramatično smanjila udaljenosti i vrijeme. Novac takođe mora postati digitalan, u obliku tokena u našim mobilnim telefonima – e-gotovina koji se može trenutno prenositi širom svijeta bez potrebe da prolazi složenu mrežu računa i partnera.
Ipak, sa vještačkom inteligencijom ulazimo u novi svijet. Prema nekim scenarijima, AI neće samo obrađivati informacije i izvršavati komande, već i donositi odluke, pa čak i postavljati ciljeve. Ona bi onda bila „agent“ koji djeluje na osnovu preferencija koje ne moraju nužno biti u skladu sa ljudskim.
Sa takvim mogućnostima, AI bi mogla da preuzme distribuciju resursa i prihoda. Ona bi procjenjivala milione mogućih ekonomskih balansa i identifikovala onaj za koji smatra poželjnijim. Ova varijacija „tehnosocijalizma“ veoma je daleko od modela decentralizovanog, slobodnog društva. To bi bila visokotehnološka verzija staromodnog komunističkog centralnog planiranja.
U raspravama o budućnosti vještačke inteligencije često se pominje „singularnost“, odnosno trenutak kada će AI imati sposobnost da se unaprijedi i razvija sama, brzo nadmašujući ljude po svim intelektualnim pokazateljima. U ovom scenariju, ljudi bi izgubili kontrolu nad sopstvenom sudbinom.
Hoće li se ovo ikada dogoditi? Među stručnjacima za vještačku inteligenciju neslaganja su ogromna, ali novac bi mogao biti idealan pokazatelj. Najbolji znak da je vještačka inteligencija zaista preuzela kontrolu biće to ako novac počne da gubi svoju važnu ulogu u ekonomskom životu.
Svijet bez novca tehnički je moguć. Drugo je pitanje da li bi u takvom svijetu vrijedjelo živjeti.
