Uhvatili smo se za vlast i držimo se za nju kao buva za kragnu“, izjavio je 1957. sovjetski lider Nikita Hruščov, moj pradjed. Da bi pojasnio šta želi da kaže, zamolio je ljude u publici – šokirane aparatčike Komunističke partije – da navedu prosječnu starost za odlazak sa funkcije. „Oko 65“, odgovorili su. U tom trenutku šezdesettrogodišnji Hruščov kroz šalu je primijetio da se on sam već približava tom dobu i objasnio da bi u penziji želio da tiho „pijucka čaj“, a ne da ga sa sastanka u Kremlju odnesu pravo na groblje. Čini se da je američki predsjednik Džo Bajden čuo ovaj savjet.
Tačno, američki predsjednik nije kao sovjetski diktator (bar ne još). Hruščov je djelovao u okviru autoritarnog sistema u kom se prenos vlasti obično dešavao poslije sahrana, a ne nakon izbora. Ipak, u njegovom slučaju do smjene na vlasti došlo je zbog državnog udara: 1964. godine kolege su ga srušile, dijelom i zato što nisu htjele da izgube vlast kada on samoinicijativno podnese ostavku.
Teško je odreći se moći kada te ništa ne prisiljava na to. To se odnosi čak i na Hruščova, koji je bio toliko ubijeđen u važnost prenosa vlasti da je želio da unese ograničenja trajanja mandata u sovjetski ustav. Planirao je da ode u penziju 1965. godine, ali je nakon penzionisanja priznao da vjerovatno ne bi smogao hrabrosti da to uradi jer je imao ciljeve (otvaranje granica SSSR-a, ublažavanje cenzure, okončanje Hladnog rata) kojima njegovi nasljednici baš i ne bi težili.
Hruščovljeva strahovanja teško se mogu nazvati neosnovanim: promjene koje je planirao dogodile su se tek 20 godina kasnije – u doba perestrojke koju je započeo Mihail Gorbačov. Treba se, međutim, zapitati da li bi Hruščov (koji je imao 70 godina kada je smijenjen i već je skoro deceniju vodio opresivni sistem), da je ostao na vlasti, imao političke volje i fleksibilnosti da progura ove reforme.
Bajdenu takođe nije bilo lako da odbije učešće na izborima. Nakon lošeg učinka u debati s Donaldom Trampom krajem juna, Bajden je bio pod sve većim pritiskom da, zbog godina i mentalnog stanja, prekine svoju predsjedničku kampanju. Ipak, odolijevao je skoro mjesec dana.
Bajdenovi argumenti u korist daljeg učešća na izborima bili su djelimično opravdani: ima impresivne uspjehe za tri i po godine upravljanja državom, i samo je on već uspio da pobijedi Trampa na predsjedničkim izborima. Ali njegovi drugi argumenti, poput tvrdnje da brani američku demokratiju (kao da druge demokrate to ne rade), bili su mnogo slabiji. A možda u autoritarnim i demokratskim zemljama psihologija moći ima više sličnosti nego što bismo željeli da priznamo: ljudi koji su na vrhu počinju da vjeruju da je njihov put najbolji ili čak jedini.
Apsolutna moć apsolutno kvari. Hruščov je imao takvu moć i ona ga je pokvarila. U demokratskim zemljama opasnost od te vrste „kvarenja“ nije tako izražena, i to ne samo zbog formalnih ograničenja vlasti (uključujući izbore i ograničenja trajanja mandata) već i zahvaljujući centralnoj ulozi koju u tim državama imaju ubjeđivanje, saradnja i konsultacije sa saveznicima i kolegama. Ali, dobrovoljno odricanje od moći i dalje zahtijeva ogromnu snagu volje.
Bajdena treba pohvaliti za to što je odustao od predsjedničke trke i podržao potpredsjednicu Kamalu Haris kao demokratskog kandidata. Znak je snage priznati svoje nedostatke, saslušati razum i razumjeti volju većine.
A to je nešto što ne razumiju propagandisti Kremlja, koji Bajdenovu odluku predstavljaju kao znak slabosti i stalno ponavljaju zahtjev republikanaca da on odmah napusti i mjesto predsjednika. Njihov „neustrašivi vođa“ Vladimir Putin, koji vlada Rusijom četvrt vijeka, nikada ne bi podlegao takvom pritisku.
Kada se 2012. godine suočio sa masovnim protestima zbog odluke da se vrati na mjesto predsjednika treći put (prethodno je bio četiri godine premijer), Putin je bio pod jakim pritiskom da podnese ostavku (tako su mi rekli tadašnji insajderi u Kremlju). On je, međutim, odlučio da zadrži svoju mačo reputaciju i odbio je da popusti. Od tada svake godine postaje sve autoritarniji.
Putinovo tvrdoglavo odbijanje da promijeni kurs jasno se pokazalo u Ukrajini. Kada je postalo očigledno da invazija u punom obimu, pokrenuta u februaru 2022, neće donijeti brzu pobjedu, odlučio je da udvostruči ulog, zaprijetio nuklearnim oružjem i anektirao četiri djelimično okupirane oblasti Ukrajine (Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporožje).
Ironija je to što Putin u početku nije planirao da ostane na vlasti toliko dugo. Pretpostavljalo se da će on jednostavno konsolidovati nasljeđe svog prethodnika Borisa Jeljcina, a zatim preći na neku udobnu poziciju, direktor u Gaspromu, na primjer. Ali „poljubac kremaljske moći je fatalan“. Ove riječi se pripisuju Andreju Saharovu, sovjetskom nuklearnom fizičaru i aktivisti za ljudska prava koji je 1975. dobio Nobelovu nagradu za mir. Ako je ovaj poljubac mogao da pokvari Hruščova, koji je istinski vjerovao u potrebu prenosa i promjene vlasti, onda je, gotovo da možemo i garantovati, zarazio i Putina, bivšeg šefa KGB-a.
„Doći će svježi, mladi ljudi, i potpisivaće papire još i bolje od nas staraca“, šalio se Hruščov, „I neće nam oprostiti ako se sklonimo u stranu“. Putinu, međutim, sve dok ima kontrolu neće trebati ničiji oprost. Zato on omladinu šalje dođavola. Dođavola sa svim Rusima. Dođavola s obrazovanjem, ekonomijom, kulturnom i naučnom razmjenom, dobrim međunarodnim odnosima. Dođavola s budućnošću Rusije.
Time što je odstupio i prepustio svoju ulogu mlađem kandidatu, Bajden je stavio američke interese iznad sopstvene želje da vlada. Njegova odluka rezultat je odmjerenosti koja je mnogo češća kod demokratskih nego kod autoritarnih lidera. Međutim, kao što nam je Tramp pokazao – svojim pokušajima da poništi izbore 2020. i obećanjem da će postati diktator od „prvog dana“ – takva odmjerenost je daleko od zagarantovane.