Zaista – neka nam bude oprošteno na poređenju – situacija u Los Anđelesu djeluje kao loš, nabudženi akcioni film u kojem spasitelja/heroja igra Dvejn Džonson , posebno se takav utisak stiče pošto krene lavina teorija zavjera u kojima, čak, možemo čuti: požar je odgovor republikanaca holivudskim zvijezdama koje su odreda bile protiv dolaska Donalda Trampa na čelo Amerike, koju su demokrate učinile vodećom silom i po dubini krize.
Ok: pošto, nesumnjivo, u sebi realnost nema nikakav red i smisao, stvari se, naprosto, nasumično događaju, teorija zavjere je bjekstvo tamo gdje i požari imaju svoju svrhu u podmirivanju pravde. Kako se Bajdenova politika nije posvetila kao što je obećala problemu običnog čovjeka, požar se postarao da najbogatije barem privremeno obeskući.
Upepeljavanje Malibua, višemilionske vile od kojih ostaje zgarište, pričinjava ogromno zadovoljstvo onima koji su u očaju; proziva se Leonardo di Kaprio , koji se ne obazire na požar u svom gradu iako je među istaknutim borcima za ekologiju. Bez daljnjeg, kao u filmu nekog slavnog režisera koji, u krizi inspiracije, dolazi na ideju – poput melanholičnog Nerona – spaliti grad/studio, vještački raj i fantazam, fabriku snova.
U okeanu komentara, moglo se naletjeti i na jedan ovakav po svemu zaslužan da se izdvoji: “Da li će se snimiti film o ovoj apokalipsi u Los Anđelesu?”
Obzirom da imamo toliko filmova sa tematikom kataklizme tog grada, sada je kataklizma prevazišla film kao razorna realnost. Otud nisu mogli biti preskočeni genijalni Simpsonovi, za koje se sve više vjeruje da su – proroci : odmah je iskočio meme iz jedne od epizoda u kojoj vidimo teritoriju Los Anđelesa pod vatrom. Ako bismo pratili taj trag, da li će onda u bliskoj budućnosti biti ostvarena vizija iz filma Bjekstvo iz Los Anđelesa ?
Arhitektura megapolisa kao da svoj jouissance skriva u apokaliptičom razaranju. Falusni neboderi se tope u ognjenom palacaju neobuzdane vatre; prizor u kojem se osvjetljava sam Id jednog grada koji je sebe pretvorio u fikciju, budući da je tamo sve obestvareno, zamađijano, kinematografski kapitalistički kreirano. – Bulevar sumraka u bezvremenom sumraku sumpora !
Nakon ovakvog požara koji je zadesio Los Anđeles, zbilja je pitanje ima li ikakvog smisla više snimati filmove o katastrofi koja pogađa taj grad? Realnost, uglavnom, pokazuje strašniji scenario od ikakvog specijalnim efektima zasićenog filma; uz to, u ovu kataklizmu uključeni su i glumci: Entoni Hopkins, Tom Henks, Paris Hilton … Tramp tvituje kako Los Anđeles nikada više neće biti isti, i s time se treba pomiriti. Kruže glasine da su izgorela slavna slova Holivud . Odjednom: fikcija i realnost se grubo miješaju, iz čega se proizvode raznorazne informacije, od kojih više nije važno da li je neka istina, ili, pak, ne. – Grad filma posegnuo je da ispriča realnu priču koja nadilazi svaki film o njemu .
Film je, dakle, ispričao svoje, realnost nadalje preuzima – glavnu ulogu – u ekološkim katastrofama koje će zabilježiti pametni telefoni, snimci nastali sa nostalgičnim osvrtom na fantastične predjela iz pripovjesti o tome kako je nekada postojao grad & studio koji je snimao istoriju tog grada, sve do kinematografskih uradaka o njegovoj konačnoj katastrofi.
Dublje gledav, a u vezi rečenog: zasićeni filmskim prizorima pakla, potrebovali smo sâm pakao, bez produkcije, glume, zvijezda, upriličen u realnosti koja se naglo i nenajavljeno vraća. Šok i trauma leže u tome: taman kad smo pomislili kako smo se konačno, jednom zauvijek ratosiljali realnosti, ona se rifrešovala i zadala najteži udarac. Čak ni film kao priprema za ovako nešto nije bio od pomoći, čak, dakle, ni vještačka inteligencija nije mogla – čitamo na CCN-u – obuzdati silu majke prirode. Dakle: šta ako antropocentrizam bez ostatka jeste potonja šansa da se zaštitimo od narušene prirodne ravnoteže, prije nego sama priroda razruši sve?
Progresivna posuvraćenost poretka ogleda se i u prirodi, njen odgovor je neobuzdan, nemilosrdan i haotičan, to je reakcija na kapitalističku akciju u vidu beskrajne eksploatacije. Iako je za nama najtoplija godina otkako se mjere temperature, iznova sve ostaje u znaku upozorenja, još jednog samita povodom klimatske krize, još jednog odlaganja da se hitno učine prvi koraci u pravcu ‘ defosilizacije ’ SAD i Kine.
Međutim, planeta ili profit, taj izbor u neoliberalnom ustrojstvu ne može da se postavi, naprosto – profit vazda ima neuporedivu prednost, jer se toliko zavisno od njegove produkcije da bi planeta skončala bez dinamičnosti kojom se upravlja. Promijenimo, stoga, malo misao Oskara Vajlda : kapitalista je čovjek koji od dva zla izabere oba .
Prema zvaničnim podacima, ekonomija Los Anđelesa je jača od francuske ekonomije, uzimajući u obzir tu činjenicu, kao i da je SAD vidno u krizi, ovaj požar je alarm koji će dodatno da učini Trampove poteze ishitrenim, a to sadašnjem stanju na globalnom nivou najmanje treba. Pa ipak, presing progresa, forsiranje fiktivne nadmoći dolara, ne može da se zaustavi, ništa od predloga prema kojem, budući da smo suviše mijenjali, sad je red da zastanemo i počnemo misliti svijet. Jer, od trke u naoružanju do uspona azijskog kapitala, kriza prijeti zalasku Zapada, tim prije slogan ‘Make Amerika great again’, treba da udahne moral običnom čovjeku, srušenoj srednjoj kao i radničkoj klasi, prosječnom bijelcu, itd. Utoliko prije, ukoliko bismo govorili na nivou patosa, možda je ovo prilika da se SAD uzdigne kao feniks iz pepela, mada, tako nešto je moguće samo u filmovima sa obaveznim hepi endom u kojem glumi na početku teksta spomenuti, danas jedan od najplaćenih glumaca.
Završavajući obraćanje naciji (film ‘ 2012 ’), predsjednik Amerike gleda u kameru iz ovalne sobe i, potom, izgovara čuvene riječi: ‘Nek Bog blagoslovi Ameriku!’
Žak Lakan analizira jedan san iz Frojdovog ’Tumačenja snova ’, u kojem stari majstor piše o ocu koji bdi nad odrom umirućeg sina. Kad sine umre, otac se povlači u odaju pored, zamolivši jednog starca da se moli nad umrlim sinom. Otac izmoren u jednom trenutku zaspi (“ Bog je nesvestan ” Lakan), u snu mu se pojavlju sin sa prekornim riječima: “ Oče, zar ne vidiš da gorim !” Naglo se prenuvši iz sna, otac ugleda jaku svjetlost kako dopire iz sobe u kojoj počiva umrli sin, ulazi tamo i primjećuje da je jedna svijeća zahvatila dio odra, jer je u međuvremenu i starac zaspao. Zar isto Amerika ne bi mogla reći: Oče, zar ne vidiš da gorim?
Taj vapaj iz pustinje oko Los Anđelesa (megapolis je mala teritorija u odnosu na koncentrične krugove pustinje/periferije koju razbacuje izvan sebe, u napuštenu ‘orbitu’, pohabani prostor nastanjen megamagacinima), otac koji spava, dakle, ‘Bog koji je nesvestan’, iako čuje ne razabira da li je, u pitanju toliko puta isprobana fikcija sa apokaliptičnom temom, ili, pak, realni događaj u kojem vatra proždire samu sebe? Uglavnom, to je cijena mimezisa, što Bog može ispuniti želje rođene i prenesene iz fikcije, koje su prizvale razornu realnost da dođe po svoje. Tim prije, ipak, ne možemo se sačuvati od želja koje su uvijek već želje protiv nas samih.
