Najniža tačka – crnogorski fudbal je baš tu, na vjetrometini, nakon katastrofalnog rezultata u Toršaunu, gdje je nacionalni tim doživio najteži poraz od 2007. godine.
Nije najubjedljiviji, ali je najbolniji, mada bi, paradoksalno, možda čak mogao da bude i veoma ljekovit, makar na psihološkom planu.
Ovih 0:4 od Farskih Ostrva, ili kako se često kod nas, potcjenjivački, kaže od ribara i konobara – trebalo bi da posluži da se jednom za svagda raskrsti sa prošlošću.
A to znači – da se nikada, bukvalno nikada više ne pomene ni u jednoj prilici, ni u jednom javnom obraćanju floskula o plasmanu na veliko takmičenje, kao o snu, o šansi, o mogućnosti…
Da svi koji su na bilo koji način uključeni u crnogorski fudbal, pa i mediji – možda posebno mediji, prihvate stvarnost takva kakva je – da je fudbalska reprezentacija Crne Gore trenutno niža evropska klasa, tim koji je daleko od bilo kakvih visokih ambicija, kao što je nastup na Evropskom prvenstvu…
Govoriti o tome, pa i pomisliti na to, poslije noći farskog debakla, četiri uzastopna poraza u tekućim kvalifikacijama i gol-razlike 0:12, uz svježe sjećanje na fijasko u Ligi nacija i ispadanje u C rang, djeluje krajnje mučno i otužno, a ne samo nerealno.
Jako bi, za početak, bilo ljekovito da riječ koju je Mirko Vučinić izgovorio nekoliko minuta poslije utakmice bude konstantno u glavama, u javnom prostoru i da bude mantra za budućnost.
Skromnost, ili bolje rečeno poniznost, nije slabost – već jako korisna osobina u sportu, kao i u svakom poslu.
To ne znači nemati ambiciju, ili želju, već biti svjestan svojih mogućnosti i raditi tiho, ispod radara i bez velikih riječi – baš kao što to čine mnogo veći i uspješniji od nas.
To je princip kojim se vodi, recimo, selektor Hrvatske Zlatko Dalić.
Poniznost je riječ koju on često koristi, a dokle je Hrvatska dolazila posljednjih godina. Bez euforije, bez pompe, bez najava – samo rad, kontinuitet I, vjerovatno, vjera u proces.
Crnogorskom fudbalu ne trebaju, dakle, nove parole, ni nova obećanja o „borbi“ i „šansama“ za plasman na veliko takmičenje.
Potrebno je, za početak, jednostavno priznanje – da smo pali, da smo na dnu, a zatim i obećanje da želimo da krenemo iz početka. Uz rad, viziju i elementarno poštovanje prema igri, protivnicima i sopstvenim limitima.
Pa dokle se stigne, a nije sramota ni biti slabiji od drugih, ako se granice sopstvenih mogućnosti dostignu.
Jer fudbal nisu samo pobjede, već i svijest o tome gdje si, uz odlučnost da ne odustaneš i da svakog narednog dana budeš bolji nego što si bio prethodnog.
