Mestaja u Valensiji pamti njegove majstorije, 28 golova u prvenstvu i da je bio najbolji fudbalera Španije, Real Madridu je poslije duge 32 godine donio pehar Lige šampiona, ali prije svega toga njegova velika fudbalska priča krenula je Podgorice.
Legendarni crnogorski fudbaler Predrag Mijatović u emisiji (Ne)uspjeh prvaka, koju vodi nekadašnji reprezentativac Hrvatske Mario Stanić, prisjetio se, između ostalog, svojih prvih koraka na Zlatici, Cvjetnom brijegu i u glavnom gradu Crne Gore.
„Iz čiste znatiželje sam jednog dana pošao na trening Koma, jer su tamo već trenirali moji drugovi sa kojima sam igrao fudbal. I tu sam samo radio ono što sam uvijek kad bismo ‘igrali lopte’, kako smo zvali fudbal“, počeo je Mijatović.
Međutim, to je bilo i sve što je Mijatović trebalo da uradi tog dana u ranim osamdesetim godina prošlog vijeka.
„Poslije tog treninga prišao mi je trener Brano Milačić i krenuo da mi priča nešto što u tom trenutku nisam razumio: ‘Ti si sjajan, ti ćeš jednog dana biti veliki fudbaler’. Imao sam tada 12 godina i samo sam razmišljao kako želim odem kući“, priča Mijatović.
Njegovi prvi fudbalski dani bili su u potpunosti vezani za trenera koji je kasnije na poseban način obilježio noviju istoriju Budućnosti, kojem su navijači dali nadimak „ser Brano“.
„Milačić je ubrzo otišao u OFK Titograd, povukao je nas nekoliko i tako je krenula moja priča. Tada sa tih možda 14 godina počeo sam da shvatam da bi fudbal mogao da bude zanimljiv za mene, ali nikad nisam mogao da pretpostavim da će mi to biti profesija“, ne krije Mijatović.
OFK Titograd je tada bio filijala Budućnosti, pa je sljedeći korak bio logičan.
„Da, uslijedio je poziv Budućnosti i otišao sam da potpišem ugovor sam. I to na biciklu. Sjećam sam da sam ga ostavio 200-300 metara od stadiona, jer nisam htio da me neko vidi da sam prvi profesionalni ugovor došao da potpišem na biciklu. Malo je čudno. Potpisao sam ugovor, nisam ga ni pročitao, iskreno. Da su mi dali papir na kojem piše ugovor na 20 godina, potpisao bih ga. A, bio je na hiljadu dolara i četiri godine“, rekao je nekadašnji fudbaler Budućnosti, Partizana, Valensije, Reala, Fiorentine i Levantea.
Budućnost je tada bila prepuna talenata, igrača koji će kasnije napraviti velike karijere…
„Mogu reći da je ključno u tom trenutku moje karijere bilo što je trener Budućnosti bio Stanko špaco Poklepović, koji je imao petlju da u tim stavi mlade igrače“, ne krije Mijatović.
Kao zvijezda u Podgorici (tada Titogradu) prvio put se osjetio nakon što su čuveni „Čileanci“ osvojili planetu.
„Špaco me volio, uvijek sam igrao, ali tek nakon osvajanja Svjetskog prvenstva za mlade u Čileu sa Jugoslavijom osjećao sam se kao neko. Do tada su za navijače ispred svih bili Dejan Savićević, Željko Janović i ostali, ali nakon Čilea pričalo se i o meni, kao nasljedniku Savićevića“, kaže Mijatović.
Kakvu karijeru je imao Mijatović možda i najbolje govori da je 1997. bio drugi u izboru za Zlatnu loptu – iza jednog od najvećih genijalaca svih vremena Brazilca Ronalda, a ispred jednako velikog Zinedina Zidana.
„Biti drugi fudbaler svijeta je velika stvar, ali kad si već tako blizu Zlatne lopte onda boli što je nisi osvojio. To mi je bila ambicija koju nisam uspio kasnije da ostvarim. Nekako jedna od rijetkih stvari zbog kojih mi je krivo što nisam uspio da je osvojim. Pobjegla mi je zamalo, jer je Ronaldo stvarno imao sjajnu sezonu u Barseloni. On prvi, ja drugi, Zidan treći – kad me uhvati nostalgija bude mi drago da pogledam tu listu“, naveo je Mijatović.
