Danas se navršava 32 godine od stradanja pripadnika Jugoslovenske narodne armije u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, 2. i 3. maja 1992. godine, kada su ubijena 42 vojnika, 71 je ranjen, a 207 zarobljeno i mučeno u logorima.
Da li se rat u BiH mogao izbjeći, ko ga je i za čije interese sproveo, pitanje je staro 32 godine, ali se iznova aktuelizuje svakog proljeća, na godišnjice nemilih događaja.
Na Kutiljerov plan u februaru 1992. prvi je potpis stavio Alija Izetbegović, ali ga je i povukao. Da je potpisivao bez namjere da potpisano i realizuje svjedoči i sporazum o mirnoj dislokaciji JNA sa naoružanjem i opremom, od 26. aprila 1992. Da je to bilo samo mrtvo slovo na papiru, dokazali su naknadni događaji.
Blagoje Kovačević, predsjednik Skupštine organizacije starešina VRS, kaže da je naredba bila – 2. maja napasti sve objekte JNA od Visokog do Sarajeva.
„Drugog maja je i počeo sinhronizovani napad na sve vojne objekte, ali Teritorijalna odbrana nije bila osposobljena za tako složen zadatak“, kaže Kovačević.
Dakle 2. maja dogodio se pokušaj Hasana Efendića da po direktivi Alije Izetbegovića zauzme vojne objekte JNA, preuzme naoružanje i zarobi vojnike, a ne napad na Predsedništvo. Epilog – smrt vojnika JNA. Sutradan je ubijeno još pripadnika i službenika JNA.
Predsjedavajućem tzv. Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću, po vlastitom priznanju, diplomatske aktivnosti na sprečavanju rata poslužile su da se rat odloži i da se izvrše pripreme.
Rat ili dogovor sa Srbima o opstanku krnje Jugoslavije? Istina je da je muslimanski lider Alija Izetbegović odbio istorijski sporazum sa Srbima koji bi garantovao teritorijalnu cjelovitost BiH u krnjoj Jugoslaviji. Potvrdio je to svojevremeno i akademik Muhamed Filipović.
„Pitao sam najmanje deset puta Izetbegovića kako je to moguće, mogli smo proći bez rata, nikakvih šansi nismo imali. Alija Izetbegović nikada meni nije htio da kaže ko je to uradio“, pričao je Filipović.
Alija Izetbegović je prihvatao, pa odbijao, potpisivao, pa sabotirao sporazume ili, kako je i sam govorio, do podne mislio jedno, a popodne drugo. To je ono što se i danas prepoznaje u politici Sarajeva, podložnom uticajima svjetskih sila, okovanom zabludom da im one čine dobro i djeluju u njihovom interesu.
Svjedočenje žrtava
Svedok Tužilaštva na jednom od ročišta „Ejupu Ganiću i drugima“ pred Sudom BiH rekao je da su ga nakon zarobljavanja iz kolone u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u prostorijama FIS-a tukli i nogama i puškom u više navrata i da od tog premlaćivanja trpi posledice i danas.
Svjedok kome je sudsko Vjeće odobrilo da mu se u javnosti ne otkriva identitet precizirao je da je od stresa za kratko vrijeme osjedeo, da i danas vrlo često ne može da spava i da mu se često, pogotovo u maju, vraćaju traumatične slike koje je preživio u Sarajevu pri napadu snaga Armije BiH na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj koja je napuštala Sarajevo.
U izvještaju MUP-a Republike Srpske, sudskim spisima i prema Republičkom centru za istraživanje ratnih zločina Republike Srpske, ovaj događaj, kao i ubistva 2. maja, se vode pod zajedničkim imenom „Slučaj Dobrovoljačka“, te se i broj od 42 poginula pripadnika JNA odnosi na sva ta dešavanja, a ne samo na poginule u Dobrovoljačkoj ulici.
Za napad na kolonu, ubistva, ranjavanje i zlostavljanje pripadnika JNA i civila optuženi su Ejup Ganić, Zaim Backović, Hasan Efendić, Hamid Bahto, Fikret Muslimović, Jusuf Pušina, Bakir Alispahić, Enes Bezdrob, Ismet Dahić i Mahir Žiško, koji su obavljali visoke političke, vojne i policijske dužnosti.
