Uoči datuma koji će označiti 22 godine od zločina i 22 godine nekažnjivosti, predsjednik Komisije za istraživanje ubistava novinara Veran Matić rekao je da su tekstovi Milana Pantića bili slikovita hronika Jagodine i okoline i da danas gotovo da nema takvih novinara i takvog novinarstva, prenosi Javni servis.net.
„I u tome su ubice uspjele“, zaključio je Matić.
„Ubice novinara Milana Pantića su naručene. Riječ je o ozbiljnim kriminalcima koji su i dalje aktivni. Potpuno je jasno da je u pitanju zaštita koruptivnog lanca koji je poznat i vezan za vrh vlasti, da je globalna poznata kompanija kroz koruptivne radnje privatizovala cementaru Novi Popovac, što je sigurno imalo uticaj na prikrivanje korupcije, ali posredno i na prikrivanje zločina, jer o toj privatizaciji je najozbiljnije pisao Milan Pantić. Njegovo pisanje potencijalno je moglo da izazove nezadovljstvo radnika i tadašnji direktor se požalio predstavnicima vlade u Upravnom odboru. Oni su mu obećali da će riješiti slučaj. I „slučaj“ je riješen i prije nego što je privatizacija obavljenja. Naš kolega je ubijen“, kazao je Matić.
„Na samom početku istrage“, dodaje Matić, „namkerno nisu saslušani mogući svedoci, niko nije provjerio mobilni telefon Milana Pantića, niti pogledao tekstove koje je pisao mjesecima uoči ubistva da analizira moguće motive. Do te mjere nemamo kooperativnost nadležnih da mislim da smo doveli cijelu ekipu da prizna počinjeno ubistvo, ne bismo imali presudu. Moramo da pronađemo novi put za razrješavanje istrage ubistva novinara Milana Pantića i tu nam je potrebna međunarodna saradnja i pomoć“.
Novinar Milan Pantić iz Jagodine, dopisnik Večernjih novosti iz Pomoravlja, izvještavao je o kriminalnim aferama i korporativnoj korupciji. Ubijen je 11. juna 2001. godine na ulazu zgrade u Ulici Branka Radičevića u Jagodini u kojoj je živio. Posle svih uloženih napora i dokaza koje je prikupila Komisija za istraživanje ubistava novinara, višegodišnjih apela medijske zajednice, Tužilaštvo za organizovani kriminal još nije podiglo optužnicu za ovaj zločin.
Komisija za istraživanje ubistava novinara je završila najveći dio posla vezan za ubistvo novinara Milana Pantića. Rekli ste da postoje imena ljudi koji su izvršili ubistvo i koji se bave naručenim likvidacijama, ali da je to teško dokazati jer je „lice mjesta” nakon ubistva loše obrađeno i kontaminirano. Od tih svih informacija, šta možete da kažete – ko je ubio Milana Pantića i zašto?
Ubice su naručene. Riječ je o ozbiljnim kriminalcima koji su i dalje aktivni. Ubistvo se dogodilo u prvoj godini „demokratske vlasti“ kada smo očekivali razrješenje ubistva Slavka Ćuruvije iz 1999. i Dade Vujasinović iz 1994. godine. Umjesto toga, dobili smo novo ubistvo, što nas je potpuno šokiralo u medijskoj zajednici, ali čini mi se samo nas, i to dio medijske zajednice. Svi smo dijelili užas i razočaranost, jer nove „naše“ vlasti ništa nisu ispoštovale od onoga što je u predizbornim kampanjama obećavano, da će se riješiti ubistva, donijeti demokratski medijski zakoni, a povrh svega, dogodilo se novo ubistvo.
Milan Pantić je iz manjeg mjesta iz centralne Srbije, iz Jagodine, jedan od onih novinara -dopisnika nacionalnih medija koji su definicija novinarstva. Koji sve znaju: šta se dešava, ko šta radi, od komšijskih sukoba do velikih tema, kao što su pohlepne, surove privatizacije koje su se događale posle promjene autokratske zločinačke vlasti Slobodana Miloševića.
Šta se dogodilo sa istragom?
Obećana nam je brza i efikasna istraga i ništa se nije dogodilo. Kada smo osnovali Komisiju za istraživanje ubistava novinara koju vodim, više mjeseci smo prikupljali arhivu o istragama koje su trajale 12 godina. Arhiva je bila vrlo nesređena, na više mjesta locirana, potpuno nelogično. Prije nas je na ovom slučaju radilo sedam Radnih grupa koje je formiralo ministarstvo policije, što je trebalo da znači poseban tretman pri rješavanju ovog slučaja, ali se ispostavilo da efikasne istrage nije bilo. Svakih godinu i po dana, formirani su timovi koji su više simulirali istragu nego što su radili profesionalno. Posebno šokantno saznanje bilo je da je „lice mjesta“ ubistva u danu kada se zločin dogodio kontaminirano namjerno, jer se ne može govoriti o slučajnim propustima. Namjerno nisu urađena saslušanja po zakonu mogućih svjedoka, stanara zgrada, a bili smo šokirani kada smo shvatili da niko nije uzeo mobilni telefon Milana Pantića, da niko nikada nije prikupio tekstove koje je Milan pisao nekoliko mjeseci pred ubistvo, da analizira moguće motive…
Kako se Komisija za istraživanje ubistava novinara postavila prema istrazi?
Prva Radna grupa koju je pri Komisiji za istraživanje ubistava novinara formirala direkcija policije, bila je slična prethodnim, i posle par godina nije isporučila ništa novo. Ali, pomoglo je to što smo prikupili dokumentaciju sa više lokacija Ministarstva unutrašnjih poslova. Kada je vođa radne grupe za istragu ubistva Slavka Ćuruvije potpisao optužnicu i kada je ona od suda prihvaćena, odlučili smo da ista osoba – inspektor Dragan Kecman vodi i radnu grupu za istragu ubistva Milana Pantića. Kecman je potpuno preokrenuo istragu. Njegovo iskustvo pomoglo je da se vrlo brzo razotkrije put za dokazivanje identiteta ubica. Postalo je potpuno jasno da je reč o unajmljenim ubicama i da je važno da se razotkrije ko su. Paralelno se vodila istraga da se utvrdi tačan motiv ubistva.
Kuda je odvela istraga motiva ubistva?
Izgleda da je i motiv svjesno i neusjpešnim istragama sedam radnih grupa policije namjerno zataškavan, iako je bila otvorena istraga za kriminal u privatizaciji cementare Novi Popovac. Umjesto da se ta istraga dovede do kraja, a počinioci osuđeni, u postupcima koji su slijedili oni su praktično amnestirani, a tužilaštvo je odlučilo da zatvori istragu. Čak i kada se 2013. godine pojavio novi svedok sa novim dokumentima i dokazima, jer je bio posrednik u koruptivnim radnjama, tužilaštvo nije otvorilo novu istragu. Potpuno je jasno da je u pitanju zaštita koruptivnog lanca koji je poznat i vezan za vrh vlasti, pa je potpuno jasno da je globalna poznata kompanija kroz koruptivne radnje privatizovala cementaru što je sigurno imalo uticaj na prikrivanje korupcije, ali posredno i na prikrivanje zločina, jer je o toj privatizaciji najozbiljnije počeo da piše upravo Milan Pantić. To pisanje o privatizaciji izazvalo je nezadovljstvo radnika i tadašnji direktor se požalio se na pisanje medija i obećano mu je da će riješiti slučaj. I „slučaj“ je riješen. Naš kolega je ubijen.
Tadašnji ministar policije, Dragan Jočić, izjavio je tokom istrage da Milan Pantić nije trebalo da bude ubijen, već zastrašen, ali eto, desilo se, i onda je krenula priča o tome da je Pantić bio slabijeg zdravstvenog stanja, što bi značilo da je sam kriv za ubistvo koje mu se desilo, jer da nije bio slabijeg zdravstvenog stanja, onda bi bilo moguće da se rasvijetli ovaj napad, jer bi onda moglo da se kaže da su u pitanju lakše tjelesne povrede. Samo da podsjetim da je isti ministar na pitanje da li je tačno da je osuđivan za pljačkanje trafika odgovorio „zar mi takvo pitanje postavljate u danu kada gori Hilandar“ (manastir u Grčkoj).
Inspektor Kecman je ipak našao dokaze?
Inspektor Kecman je uspio da pronađe dokaze za identifikovanje ubica. Sâm proces koji je uslijedio, dao je snažne indikacije da su u pitanju počinioci ubistva. Kada su stavljena saznanja i dokazi, bilo je potpuno jasno da je organizovana kriminalna grupa privatizovala vrlo profitabilnu cementaru i na tom putu sklanjala sve smetnje, između ostalog i velike dugove cementare koji su postojali prema proizvođačima energije, a koji su kroz sudske odluke, uz pritisak vlade, oprošteni cementari, odnosno prebačeni na teret građana Srbije. Istraga je dovela do potpuno jasne slike događaja koji su doveli do ubistva novinara.
Vi ste neke podatke prije više od godinu dana iznijeli javno, neke ste sada i dodatno javno objasnili, ali Tužilaštvo za organizovani kriminal još nije reagovalo i otvorilo istragu ovog slučaja – zašto?
Nedostaje politička volja, a mislim da nikada nije ni postojala. Kada smo počeli da radimo na rješavanju slučaja ubistva Slavka Ćuruvije, imali smo snažnu podršku tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade Srbije Aleksandra Vučića, i opet je bilo vrlo teško, jer je, očigledno, bilo riječ o ubistvu koje je organizovao vrh službe državne bezbjednosti, koji je uspio da sačuva službu i pored velikog broja zločina devedesetih. Ali, imali smo i vrlo riješenog tužioca koji je vodio istragu, vrlo snažan istražni tim, uspješnu strategiju, i vrlo brze rezultate. Uslijedilo je i podizanje optužnice. Svo to vrijeme trajala je opstrukcija koja je doživela kulminaciju tokom suđenja. Sudsko vijeće je na kraju, i to dva puta, donijelo odluku koja je na prvi pogled pravedna – 100 godina zatvora ukupno za sve optužene, ali su i ugradili dva puta grešku u obrazloženje presude, za koju su znali da će biti oborena presuda na višoj instanci. I sada čekamo konačnu presudu i nismo sigurni da će pravda biti ostvarena.
U istrazi ubistva novinara Milana Pantića, nismo imali istragu koja bi bila kredibilna. Tužilaštvo za organizovani kriminal nije htelo da prihvati vođenje istrage. Ne mogu da objasnim nepostanje volje i želje da se ovaj slučaj riješi, odbijanje da se ispitaju svi prikupljeni dokazi, da se uključe sve snage koje imaju saznanja o ovom ubistvu, da se otvori slučaj pljačkaške privatizacije. Možda je odgovor u činjenici da su svi akteri danas prebogati i da posjeduju moć koja je jača od sistemske. Da su zaštitnici aktera ove privatizacije i ubistva toliko moćni da su uspjeli da obezbijede zaštitu u svakoj vlasti.
Rekli ste da mislite da će istraga ovog ubistva zavštiti u arhivi. Uvek se veruje da stvari moraju kad tad da se saznaju i otkriju. Kome, toliko dugo, nije u interesu da rasvetli ovaj zločin?
Kada pogledate fotografiju lica mjesta na kojoj je tijelo ubijenog kolege Milana Pantića, vidjećete hleb po koji je otišao. Vidjećete skromnost novinara koji je samo radio na najpošteniji način svoj posao. I vidjećete, na drugoj strani, sistem koji odbija da to mjesto zločina „obradi“ na pravi način, bukvalno sve institucije i tužilaštvo i MUP, vidjećete vladu Srbije, te 2001. godine, kojoj je u interesu da na što brži način dođe do novca za budžet, ali i za sopstvene prihode, jer niko nije naivan da podrazumijeva da se radi za skromne plate, vidimo globalnu korporaciju koja korumpira cio put privatizacionog procesa, preko ćerke firme, i uz saradnike posrednike u Srbiji, koji hoće da svjedoče, ali niko ih ne vidi i pored prijava… Vidimo sve ono što se danas dešava OK radiju u Vranju, gde je lokalni kabadahija osuđivan za kriminalne radnje zazidao jedan radio i da niko ne može ništa da uradi da se bespravno sazidana zgrada sruši, gdje se suđenja odlažu dok šef mafije ne izađe iz zatvora… Inicirao sam osnivanje Komisije za rješavanje ubistava novinara i znam koliko smo energije uložili u svaki od slučajeva. Posle deset godina našeg rada i dvije prvostepene presude, još uvijek nismo sigurni da će se donijeti pravedna konačna presuda za slučaj ubistva Slavka Ćuruvije. U slučaju istrage ubistva Milana Pantića, nismo imali ni približnu kooperativnost nadležnih. Zbog toga mislim da smo čak doveli cijelu ekipu da prizna počinjeno ubistvo – da se ne bi dogodila presuda. Zbog toga mislim da moramo da pronađemo nov put za razrješavanje ovog slučaja i tu nam je definitivno potrebna međunarodna saradnja i pomoć.
U slučaju ubistva Slavka Ćuruvije, počinioci su pripadnici duboke države. Da li je i ovdje to ili sličan slučaj?
U dvije prvostepene presude utvrđeno je da je nalogodavac šef tajne službe, a organizatori dva najbliža saradnika zaposleni u tajnoj službi, a egzekutor koji je u bjekstvu, kao član rezervnog sastava Resora Državne bezbednosti MUP-a. Dakle, to tada nije bila duboka država. Oni su to postali onda kada su se dogodile demokatske promene. Njima je od novih vlasti bilo omogućeno nekoliko mjeseci da spaljuju dokumentaciju, da je skrivaju, da je kopiraju i svih ovih godina, ta dokumentacija umjesto da bude dostupna javnosti, kao u slučaju Istočne Njemačke, nalazi se u rukama vodećih ljudi te službe i to decenijama, sigurno služi za ucjene svih onih koji su bili na neki način saradnici službe, a kojih ima u političkom i društvenom životu Srbije. Ta duboka država nastala je zbog nedostatka lustracije, radikalnog suočavanja sa zlom prošlošću režima Slobodana Miloševića. Zbog toga danas imamo renesansu vrijednosti tog sistema u javnom životu Srbije. Ta duboka država se integrisala u sistem odmah posle promjena i ona godinama vlada iz sjenke, naročito kada je potrebno zaštititi simbole zla devedesetih, zaštititi stečenu i multiplikovanu imovinu, i posebno kada je potrebno zaštititi ljude koji su činili kriminalne radnje i zločine devedesetih od sudskog progona. Dakle, ne samo da štiti optužene, nego i vlada u mnogim oblastima života.
Militarizacija srpskog društva traje decenijama. Danas imamo rezultate koji su vidljivi svakoga dana, kada pročitamo vijest da je ubijena neka žena, supruga sa djetetom, a ponekad je i muškarac ubica izvršio samoubistvo, a imamo kulminaciju u masovnom ubistvu u školi, pa potom u obližnjim selima. To je produkt te militarizacije, nedostatka lustracije, suočavanja sa prošlošću, nedostatkom dekontaminacije društva. Demilitarizacija nije samo oduzimanje oružja, a u isto vreme nastavljanje govora mržnje i agresije u političkom životu kroz medije. Demilitarizacija je i to, ali i uvođenje kulture mira, nenasilja u svakom segmentu društva, ali i dekontaminacija društva, što predstavlja, takođe, jasnu široku akciju suočavanja sa zlom prošlošću.
Važno je podvući ko je bio Milan Pantić.
U mojoj slici, Milan je novinar „starog kova“, dopisnik iz provincije, velikog nacionalnog medija, novinar hronike, koja je nekada bila vrlo ugledna, koja je zahtijevala visoki profesionalizam i etičnost. U trazniciji, takvi novinari su dobili prostor za iskonsku borbu protiv nepravde, protiv lokalnih patologija, korupcije, uz veliku izloženost jer svakog dana sreće i poznaje sve aktere tekstova i vijesti koje piše, obično bez ikakve zaštite, kao što je u većem obimu imaju prestonički mediji i novinari. Njegovi tekstovi koje smo čitali, i kada ih je potpisivao pod psudonimom, vrlo su slikovita hronika svih zbivanja u Jagodini i okolini. Danas, gotovo da nema takvih novinara. I takvog novinarstva, i u tome su ubice uspjele. Ako ne uspijmo ovaj slučaj ubistva da riješimo, to će imati još snažnije implikacije kada je riječ o budućnosti novinarstva.
Da li i kakvu pomoć očekujete od međunarodnih organizacija i novinara?
Mi smo dobili veliku pomoć međunarodnih organizacija u vidu podrške. Do danas, nismo dobili bilo kakvu materijalnu pomoć koja je vrlo važna u ovim istragama. Naše iskustvo je važno i nećemo moći da ga iskoristimo ako međunarodne organizacije ne podrže nastavak istraga i stvaranje novih modela zaštite novinara, prevencije. Mijenjaju se vremena i potrebno je činiti mnogo više nego do sada kako bi se spriječilo nasilje nad novinarima, a ne samo u rješavanju starih slučajeva ubistava. Međunarodne organizacije moraju da udruže svoje snage, mislim na profesionalne organizacije, ali i na Savjet Evrope, UNESCO i druge, kako bi se formirali timovi za efikasnu međunarodnu pomoć u slučajevima u kojima su novinari ugroženi ili u slučajevima u kojima je potrebna pomoć u istražnim radnjama jer 85 odsto slučajeva ubistava ostane neriješeno. Moraju se formirati ozbiljni budžeti podrške za prevenciju i istrage. Komisija za istraživanje ubistava novinara, iako tijelo Vlade Republike Srbije, u proteklih deset godina koliko postoji, budžet Srbije nije ništa koštala. Svako od nas je plaćao svoje troškove, nije bilo nikakvih nadoknada za sate i dane posvećenog rada. Inspektori nisu dobijali nikakva dodatna sredstva, sami su plaćali dodante troškove. Mislim da je to pomoglo da dođemo do rezultata. Ali mnogo se i još više. Ovi poslovi su toliko važni i plemeniti i za nove izazove je veoma važno da postoje obezbijeđena sredstva od Evropske komisije, pa do brojnih fondacija. U ovom trenutku, u Srbiji imamo bar deset vrlo iskusnih istražitelja i novinara koji su se bavili istragama ubistava novinara koji mogu da pomognu u svakom drugom slučaju. I kada bi se napravila globalna aktivnost po ovom pitanju mogli bismo da pomognemo drugima, ali i drugi nama.
„Bilo je puno opstrukcija u radu Komisije za istaživanje ubistava novinara i rješavali smo ih na različite načine. Često sam morao da intervenišem kod premijera, pa potom i predsjednika Vučića, u nekim slučajevima i na taj način smo uspijevali da riješimo opstrukcije. Ono što je bio teži dio, bile su prijetnje, naročito prema vodećem inspektoru u ovim slučajevima Draganu Kecmanu. Jedno vrijeme sam bio u bezbjednijoj situaciji, jer sam imao 24-satnu policijsku zaštitu, a Kecman nije imao nikakvu zaštitu, jer je on dio policijskog sistema. Kada smo imali saznanja da postoje prijetnje i najave likvidacije Kecmana – policija i nadređeni nisu reagovali. Morali smo na različite načine da se suočavamo sa tim prijetnjama, pa i preuzimanjem ličnih inicijativa, susreta sa onima koji su označeni kao prijetnja. Danas je Kecman u penziji, bez priznanja za izuzetne uspjehe u radu, ali ne samo bez priznanja, već i potpuno nezaštićen od strane svih onih o kojima smo govorili u ovom intervjuu, onih u dubokoj državi, onih koje je istragama uspio da dovede do pravosudnih epiloga… Kecman je neiskorišćeni potencijal. Ima brojne kvalitete, posebno za ova naša pitanja. I dalje smo ugroženi, a da sistem to ne prihvata na način koji bi nas učinio sigurnijim, ne samo nas koji se bavimo ovim istragama, već i sve one novinare koji kroz svoj rad beskompromisno razotkrivaju društvene anomalije i pojedince koji nastoje da korumpiraju cijelo društvo” zaključio je Matić.
