Činjenica da Josip Broz Tito nikada nije posjetio Jasenovac kao simbol stradanja nehrvatskih naroda (prije svega srpskog) u NDH, više je nego simbolična. O žrtvama i na ovom i na drugim stratištima govorilo se kao o ”žrtvama fašističkog terora”, ali ne i o pravim motivima masovnog klanja srpskog naroda.
„Junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje srpstva 1912-1919“, piše na spomen- ploči poginulim Šumadincima, postavljenoj u manastiru Blagoveštenje rudničko. Spomenik su između dva svjetska rata podigle njihove porodice i ratni drugovi.
Dirljiv je, jer natpis na bijelom mermeru govori drugačije o ciljevima borbe tih vojnika, nego što je to proklamovano u odlukama srpske vlade (Niška deklaracija 1914) i činom ujedinjenja 1918. godine. U zvaničnoj politici jeste se govorilo o „oslobođenju i ujedinjenju“, ali bez ovog, za nove građane nove države, nezgodnog „srpstva“.
Bilo bi zanimljivo prikupiti veći broj ovih natpisa na pločama iz raznih regiona i istraživati ih. Vjerujem da bismo tu uočili nekoliko zanimljivosti: da, ukoliko su podizani neposredno poslije rata i od porodica i ratnih drugova, epitafi bi bili rodoljubivi i srpski; kada bi ih podizale vlasti, pogotovo posle 1929, imali bi jugoslovenski karakter i bili politički „korektniji“.
Ali ploča iz Blagoveštenja jedna je od rijetkih gdje su tako pedantno ispisana imena svih poginulih. U drugim mjestima takva praksa bila je retka, i dešavalo se da se obilježje podigne samo onima koji daju priloge. Naposletku, mnogi nisu bili ni popisani, i ako pitate autora ovog teksta, to je jedna od činjenica koja mnogo govori o karakteru nastale jugoslovenske države.
Ako ta država nije popisala i sačuvala u javnom sjećanju imena svojih sinova koji su je branili 1914-1915. i oslobađali 1918, onda se s pravom postavlja pitanje kakva je to bila država. Država pomirenja, ili država zaborava?
Definitivno, žrtve Prvog svjetskog rata u Srbiji nikada nisu popisane imenom i prezimenom, i ostalo se samo na procjeni koja je iznijeta i pred velike sile – 1.247.435 žrtava rata.
Identična situacija ponovila se i nakon Drugog svjetskog rata. Ni poslije 1945. komunističke vlasti nisu sprovele kompletan popis žrtava „svog“ rata, nekmoli onog od prije tri decenije za koji se nerijetko govorilo da je bio imperijalistički. Zbog ideoloških podjela, osjetljivih nacionalnih odnosa, neravnomjernog učešća različitih republika u revoluciji – ti odgovori su izostali.
Procjena je govorila o 1.706.000 mrtvih u Jugoslaviji i na tome se ostalo, iako su 1950, a onda sistematičnije 1964, pokušavani popisi žrtava. Svako ozbiljnije istraživanje i predočavanje zaključaka narušilo bi ideologiju „bratstva i jedinstva“, u kojoj je simetrija bila jedna od osnovnih poluga. Dakle, kao što su u takvoj interpretaciji Hrvati imali svoje izdajnike (ustaše), isto tako i Srbi su imali četnike.
S druge strane, vodilo se računa da se prikaže i da su sve republike i narodi dali jednak doprinos revoluciji. Monografije jedinica NOVJ pokatkad su davale precizne strukture poginulih – profesionalne, rodne, starosne, socijalne, ali nacionalne nikada.
Kada čitate spomenicu narodnih heroja, i otvorite tabele za Bosnu i Hercegovini, ili pak za Kosovo i Metohiju, naći ćete rezultate za sve gore navedene parametre, ali nećete moći, izuzev ako ne krenete da ih „ručno“ popisujete, da dođete do podatka koliko je među njima bilo Srba, koliko Hrvata, a koliko Muslimana.
Tako se o žrtvama pisalo u vrijeme kada je još bilo živih svjedoka, i mogućnosti da se precizni popisi sprovedu, ali usljed ideološkog pritiska to nije učinjeno.
Tu dolazimo i do pitanja Jasenovca, odnosno genocida nad srpskim narodom u NDH , gde je zaista istina, kako savremeni apologeti revolucije tvrde, da se o tome pisalo i govorilo i u vrijeme komunističke vlasti. Ali postavlja se pitanje kako. Koja vam je monografija o Jasenovcu poznata, a da je objavljena za Titovog života, ili pak poslije njegove smrti u Beogradu i Srbiji?
Činjenica da Tito nikada nije posjetio Jasenovac kao simbol stradanja nehrvatskih naroda (pre svega srpskog) u NDH, više je nego simbolična.
O žrtvama i na ovom i na drugim stratištima govorilo se kao o „žrtvama fašističkog terora“, ali ne i o pravim motivima masovnog klanja srpskog naroda. Da je bio, kao danas, nazivan balkanskim Aušvicom i posmatran u kontekstu i poređenju sa drugim nacističkim koncentracionim logorima, to je za Broza i njegove saradnike bilo apsolutno neprihvatljivo.
Metodologija istraživanja genocida nikada nije uređena, niti je to pokušavano kao što je bio slučaj sa tzv. hronikama NOB-a.
Antropološka istraživanja Državne komisije tokom 1960-ih godina naglo su prekinuta, a jedan od istraživača Srboljub Živanović ostavio je sjećanja da je na nju vršen politički pritisak. Obnova srušene srpske crkve u Jasenovcu trajala je sve do 1980-ih.
Jovan Mirković je izračunao da je o Jasenovcu i genocidu u NDH bilo napisano 2.732 djela različitog obima i kvaliteta. Međutim, u taj broj uračunao je sve naslove koji su makar i dodirnuli ovaj problem, a manje od 900 knjiga, objavljenih u velikoj većini tokom 1980-ih, procijenio je kao relevantnu literaturu (primarnu i sekundarnu) o genocidu. Radilo se uglavnom o istorijskoj publicistici, dok je istorijska nauka na ovu temu referisala skromno.
Izostao je i filmski prikaz ovih zločina, a ako izuzmemo Zafranovićevih „26 slika“, od kojih samo jedna govori o ustaškom teroru, na filmskom platnu nisu prikazani kadrovi ni približno surovi kao što je to recimo bio slučaj sa četničkim zločinima u „Užičkoj republici“.
Jasenovac poslije 1945. nije bio posmatran kao paradigma srpskog stradanja, već uz još nekoliko lokacija kao jedino mesto stradanja i (kontrolisanog) sjećanja.
Iako je u suštini cijela NDH premrežena malim Jasenovcima. Na obilježenim mjestima pokolja podignuti su spomenici nesvojstveni srpskom etosu i pravoslavnoj tradiciji: ko u to ne vjeruje neka analizira spomenike na Petrovoj Gori ili na Garavicama i neka ustanovi kakva osjećanja takva mjesta mogu da bude kod žrtava.
Druga stratišta bila su prikrivena (primjer Starog Broda), ili prikazana uz krivotvorenje istorijske istine (betonirane jame u Hercegovini). Koji je nastavnik istorije smeo da izusti, i kome je od njih uopšte bilo poznato, da je u selima oko Banja Luke u februaru 1942. ubijeno više đaka (od ustaša) nego (od Njemaca) u Šumaricama oktobra 1941. godine?
Preispitivanje revolucionarnih dogmi tokom 1980-ih s jedne strane je označilo ukidanje ideoloških okvira za istraživanje genocida, ali i stavljanje u fokus broja žrtava.
Demografi Bogoljub Kočović (Srbin) i Vladimir Žerjavić (Hrvat) bili su složni u zaključcima nakon dva odvojena istraživanja da direktni ratni gubici u Jugoslaviji jedva prelaze 1.000.000 žrtava, od čega su ukupni gubici Srba procijenjeni između 487.000 i 530.000 žrtava. To je upućivalo na zaključak da treba revidirati sve dotadašnje brojke koje se odnose i na logore i stratišta, a posebno bolno bilo je radikalno hrvatsko nastojanje da se umanji procijenjeni broj žrtava u Jasenovcu.
Brojke u ovom pitanju namjerno ne navodimo, smatrajući da Sveti mučenici jasenovački ne smiju da budu predmet nedostojnih licitacija brojkama i hladnih statistika – i da je to i za njih i za nas uvrjedljivo.
Autor ovog teksta je početkom 2000-ih godina vršio popis žrtava Drugog svjetskog rata u svom zavičaju, i čak ni oskudna arhivska građa nije mogla da bitno utiče na uspješan rezultat popisa. Jer su u to vrijeme bili živi i vitalni savremenici i direktni učesnici događaja, koji su u živom sjećanju držali bezmalo sve poginule iz svojih sredina.
Dobar upitnik, ukrštanje podataka iz više izvora i stalno prisustvo na terenu do prije petnaestak godina mogli su i dalje da pruže realnu sliku genocida, a što se tiče brojki – ako ne da je ustanove, onda da se bar približe konačnoj.
Među Srbima se tada nije našlo istraživača koji bi bez pomoći države išli po selima ili pak po izbjegličkim centrima, i koji bi ispunili jednu ovako plemenitu misiju.
Dakle, nije potpuna istina da nam samo komunisti nisu omogućavali da se jedna ovako kompleksna tema istraži, nego ni po okončanju njihove vladavine za to nije bilo mnogo volje i interesovanja ni u nama samima. I treba biti pošten, pa to treba reći – da nam nisu bili isključivo drugi krivi .
Danas, kada više nije moguće istraživati na taj način, uz oslonac na raniju literaturu i nova istraživanja, možda bi trebalo početi sa predočavanjem istine o genocidu u NDH uz jedan drugačiji pristup. Sugerišem samo neke od mogućih pravaca istraživanja. Prije svega, ne odustajati od poimeničnog popisa žrtava genocida i predočavanja javnosti identiteta stradalih.
Muzej žrtava genocida u Beogradu izvjesno radi na tom poslu, ali će im u budućnosti biti potrebna pomoć zavičajnih i drugih udruženja koja njeguju kulturu sjećanja, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog adekvatnijeg praćenja izdavaštva, budući da je pojedincima nemoguće da isprate sve što se piše svake godine o svakom selu, na čitavom srpskom etničkom prostoru.
Nova multidisciplinarna istraživanja mogu da pruže kompletniju sliku NDH, da bismo razumjeli kontekst i motive sa kojima se genocid odvijao. Zato treba podsticati i ohrabrivati da se ovim temama pored istoričara bave i pravnici, sociolozi, antropolozi, psiholozi.
Upečatljivo je da na Filozofskom fakultetu u Beogradu na bilo kom od odeljenja bezmalo nikom od profesora ne pada na pamet da svoje postdiplomce usmerava u ovom pravcu. Zašto nam je teško da zamislimo da neki od mladih psihologa posveti svoju disertaciju psihološkim profilima pripadnika ustaškog pokreta ili dželatima iz Jasenovca?
Treći pravac su u savremenoj istoriografiji popularne studije slučaja. I na njima bi danas bilo izuzetno važno raditi, kao na istorijama NDH „u malom“. Livno, Kupres, Bugojno; Stolac, Čapljina, Ljubuški; Bihać, Kladuša, Krupa, Sanski Most; Zvornik, Srebrenica, Bratunac – jednako su vredni za razumevanje Jasenovca koliko i istraživanje samog sistema logora. Prije svega, količina arhivske građe i literature za jednu lokalnu sredinu savladiviji su za jednog autora, a zaključci o težnji ka satiranju srpskog naroda podudarni.
Nekoliko ovakvih pokušaja u novije vrijeme, poput istraživanja sela u zoni Papuka i Grmeča, dali su vrijedne rezultate, pokazujući da se na novim spiskovima (u poređenju sa popisom iz 1964) nalazi u prosjeku za 25 odsto više imena. Ukoliko se odlučimo na ovakav korak, čeka nas puno posla.
Da bi ovakva istraživanja bila uspješna, održiva i da bi uopšte imala nekog efekta na društvo, biće nam neophodna veća pomoć države Srbije.
Kao što je prepoznat i pomognut značaj filmova koji govore o stradanju Srba iz zapadnih krajeva, isto tako trebalo bi pomoći i istraživanja koja će umjetnicima davati inspiraciju i istorijsko utemeljenje. A istraživati Jasenovac i genocid u NDH – znači stvoriti tim posvećenika (u očima okoline: zaluđenika) koji će prevrnuti svaki kamen na terenu i svaki listić u arhivima koji se tiču ove teme.
Srpska država mora to da razume, i da voljnima za istraživanje omogući sve neophodne uslove. Ako stručnog i posvećenog tima u Beogradu nema, on bi morao da bude formiran od ljudi koji poseduju znanje i motivaciju neophodne za ovaj posao.
Prije svega, neka se osigura logistička pomoć, kako bi istraživači ove teme mogli da djeluju efikasno, što je stanjem u većini srpskih arhiva trenutno nemoguće.
Potom, zašto ne reći, i autonomnost i finansijsku sigurnost, da ukoliko istraživač Jasenovca radi u arhivima u bivšim jugoslovenskim republikama, što priroda ovog posla nalaže, tamo ima obezbeđen bar smještaj, ishranu i sredstva za knjige.
Kada se istraživanje završi, da bude neupitno njegovo objavljivanje. Četvrti uslov koji je neophodan, je medijsko prisustvo i promocija ovakvih izdanja, uz paralelno ojačavanje integriteta i takvih istraživača, ali i postojećih naučno-istraživačkih ustanova.
Dok sve ove uslove ne obezbjedimo, nećemo imati ni mogućnost da se ovakvom zadatku posvetimo kao jednom od primarnih za srpsku istoriografiju. Time, i pitanje Jasenovca i genocida u NDH još zadugo ostaju otvoreni.
