Dan žalosti u Hrvatskoj proglašen je za subotu, kada je planiran sprovod pape Franje u Vatikanu. Pa ipak, nije sav javni odjek u toj zemlji obilježen pijetetom, a ni žalošću. Možda bi bilo pretjerano reći da se mnogi u Hrvatskoj raduju smrti tog poglavara Rimokatoličke crkve, ali postoji vjerovatno značajan broj onih kojima je na neki način laknulo.
To su prije svega grupe naklonjene ekstremnim etnodesničarskim gledištima, a među njima posebno mjesto zauzima viši kler. Uz čisto svjetovne političke desničarske ekstreme, upravo je, naime, sveštenstvo bilo glavna papina opozicija u Hrvatskoj.
To ovih dana ne izbija izrazito u prvi plan, mada se u medijima redovno spominje kao nesporna činjenica. Franju su tokom godina njegovog pontifikata često otvoreno kritikovali, a još više napetosti generisano je indirektno, npr. gostovanjima visokih sveštenika u Hrvatskoj.
Tog papu hrvatski biskupi doslovno nijednom nisu pozvali da posjeti njihovu zemlju. To djeluje nezamislivo, kad se ima u vidu koliko su bile slavljene uzastopne posjejte Jovana Pavla II. Ipak, sve to je i logično ako se zna da su zauzvrat u goste pozivani razni Franjini sveštenički oponenti iz Evrope i svijeta.
„Nema puno tajni u vezi odnosa pape Franje i jednog dijela hrvatskog višeg klera. Prije svega, on je bio apsolutno protivan ovdašnjoj dominantnoj etnoreligijskoj matrici koju odlikuje mješavina etnototalitarizma i etnoklerikalizma“, kaže za DW Branko Sekulić, teolog i predsjednik Instituta za teologiju i politiku. On je zadnjih godina dosta komentarisao crkvene prilike.
Ali, kako dodaje, s druge strane nije tajna ni to da su gotovo sve Franjine dogmatske odluke, u crkveno-katoličkom smislu, bile sasvim konzervativne, ostajući tako praktično na ranijim pozicijama Vatikana.
„On je pritom, na neki način, dozvolio katolicima da misle da i oni ljudi koji odudaraju od uobičajenog ’vatikanskog profila vjernika’, imaju pravo da postoje unutar crkvenih okvira. Ukratko, on je bio veliki, jer je pokazao ljudskost. A upravo mu tu ljudskost mnogi oprostiti neće“, kaže Sekulić.
A to su, prema njegovom viđenju, oni koji slijede „ne ekumenski, već ekonomski momenat“, oni kojima dominira „ne Hristov, već krstaški sentiment“.
Šta je za takve bio papa koji je otvorio vrata marginalizovanima i potlačenima, bilo po rasnoj, etničkoj, rodnoj, polnoj, statusnoj i nekoj drugoj osnovi?
„Samo neprijatelj“, uvjeren je Sekulić. „Jer je (papa Franja) naprosto bio ’loš za biznis’ koji se odvija po principu političkog i religijskoj fundamentalizma. Kao takav, (taj biznis) je dobrim dijelom i ključna privredna grana crkve na ovim prostorima – ne samo katoličke, već i pravoslavne.“
„Naravno“, dodaje naš sagovornik, „glupo je i nezahvalno crkvu generalizovati, ali na tragu svega onog što o njoj na našim prostorima znamo, sigurno je da su mnogi s Franjinom smrti odahnuli i da se nadaju da će u sljedećem pontifikatu dobiti svoju uzdanicu. A to je, na tragu svega što se danas zbiva u svijetu, lako moguće.“
Od konkretnih momenata koji su se ispriječili između pape Franje i nižerangiranih mu kolega u Hrvatskoj, istoričarka Crkve i teološkinja Ana Mari Grinfelder izdvaja predmet nesuđene kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Štaviše, papa je za partnera u reviziji Stepinčeve biografije i valorizovanju njegovog djelovanja u Drugom svjetskom ratu, kao i saradnje s ustaškim režimom, pozvao – Srpsku pravoslavnu crkvu.
„Nakon rata je kardinal prošao kroz određenu patnju“, dodaje Grinfelder, „što treba uzeti u obzir. Ali i ja smatram da njegov ukupni put ne nudi baš uzornu sliku svetosti.“
„Malo je reći da mu to neki u Hrvatskoj nisu zaboravili“, kaže ta dugogodišnja austrijsko-hrvatska hroničarka Crkve. Ona pored toga smatra da Franjina reformistička nastojanja nisu pustila korijenje u Hrvatskoj. „To je vidljivo već i po imenima, pa izuzev Mate Uzinića ne vidim nekog višeg pripadnika klera koji ima sličnosti s papom Franjom.“
Pritom, naglašava Grinfelder, veliku ulogu u svemu tome imaju i nunciji poslati iz Vatikana. „Sadašnji nuncij, Đorđo Lingva imao je u svom ranijem djelovanju velike zasluge u Libanu, pri mirenju različitih hrišćanskih struja“, podsjeća Ana Mari Grinfelder. Ali zaključuje: „Ipak, u Zagrebu se na neki način utopio u sivilo.“
Istovremeno se „mora priznati i da se Kaptol muči s nedostatkom većeg i kvalitetnijeg izbora ljudi, što je problem u gotovo čitavoj Evropi“.
A sada se kompletna Rimokatolička crkva nalazi pred izborom novog prvog čovjeka. Pretpostavlja se – ako se držimo neformalnih najava – da će to biti rješenje koncepcijski relativno daleko od Franjinog lika i djela. Time će neki u Hrvatskoj svakako biti zadovoljni, ali obični vjernici ovih dana naočigled tuguju za njim – papom koji im se približio toliko da to nije podnosio ni veliki dio Crkve.
