Sukob hrvatskog ekstremno-desničarskog kantautora Marka Perkovića Tompsona i lijevo-liberalnog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića kulminirao je prije nekoliko dana pjevačevim pozivom vodećem političaru glavnog grada Hrvatske „na razum“, ili će on i ostali ratni veterani, kako je rekao, „povući puno radikalnije poteze koji mu se neće svidjeti“. Otada u hrvatskoj javnosti traje intenzivna rasprava o pravoj prirodi te najave. Mnogi smatraju da je riječ o (ne)uvijenoj fizičkoj prijetnji, a sam Perković nije se više lično izjašnjavao, niti je reinterpretirao sopstvenu izjavu.
Da podsjetimo – on je Tomaševiću zamjerio na odluci da mu zabrani planirani, ali neugovoreni treći veliki zagrebački koncert u nizu. Prvi je održan početkom prošlog jula, a s njim je bio zvanično ugovoren i drugi koji bi trebalo da se održi krajem ove godine. Ali zagrebački gradonačelnik nedavno je odlučio da toj estradnoj zvezdi uskrati mogućnost daljeg nastupanja zbog korišćenja ustaškog pozdrava „Za dom – spremni!“ na početku jednog njegovog hita s početka devedesetih godina 20. veka, tj. iz ratnog vremena. Naravno, to je takođe izazvalo javnu diskusiju o primjerenosti zabrane.
Marku Perkoviću nisu strane zabrane nastupa. Štaviše, po zapadnoevropskim državama to je za njega od nekog trenutka postala neka vrsta pravila, ali u Hrvatskoj se do sada s tim suočio samo u Puli. Ipak, proteklih dana hrvatski medijski komentatori i političari najviše se bave dešifrovanjem njegove pomenute najave, a mnogi ih uzimaju veoma ozbiljno u obzir. „Svejedno nisam uočio da je neko postavio pitanje kako to da se vladajuće strukture uopšte ne osvrću na takvu prijetnju? Barem da se razjasni da li je to zaista prijetnja ili nema razloga za uznemirenost velikog dijela javnosti“, kaže za DW politikolog Ivan Šiber inače profesor emeritus Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.
On smatra da je u ovom slučaju trebalo da reaguje i policija, i da pozove Perkovića na razgovor – kao što bi bilo za očekivati i da hrvatski političari na vlasti iskažu čvrst stav o svemu tome. „Apsolutno je glupo i štetno da se nikako ne reaguje dok Hrvatska bruji o stupnju ozbiljnosti prijetnje fizičkom silom“, smatra Šiber. Pritom se najviše spominje mogućnost novog okupljanja tzv. šatoraša – predstavnika ratnoveteranskih udruženja koji su 2014. godine „kampovali“ ispred Ministarstva branitelja, vršeći pritisak na tadašnju vlast lijevog centra prijetnjama da će detonirati tamo donesene boce sa gasom.
„Naime, sukob je realan, jer se ovdje konfrontiraju dva istorijski suprotstavljena nasljeđa“, nastavlja Šiber ciljajući na ideološke pozicije antifašizma i (pro)fašizma. Perkovićeva sklonost ovoj drugoj ideologiji seže u vrijeme rata u Hrvatskoj od prije tri decenije – bar što se tiče javnog iskazivanja stavova – i ne svodi se samo na jedan uvodni stih iz njegovih ranih radova. Po raznim iskazima, ali i svojevremeno i po sopstvenom priznanju, znao je kasnije u toj deceniji da izvodi i pjesmu „Jasenovac i Gradiška Stara“.
U njenim strofama eksplicitno se slavi ustaško klanje Srba u Drugom svjetskom ratu, a Marko Perković nije do ovog vijeka skrivao ni privrženost liku Ante Pavelića, vođe ustaša, hrvatskih fašističkih kvislinga i štićenika Sila osovine. On je to u suštini počeo da negira ili da prikriva tek kasnije, suočen s političkim osudama u inostranstvu. „Ali zapitajmo se ko sve danas podržava ekstremne desničarske struje kod nas? ’Okidač’ je bila odluka hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da uđe u koaliciju s krajnjom desnicom – što je bio jedan od rijetkih presedana u Evropi – pa je on postao i talac toga“, mišljenja je Ivan Šiber.
Taj naš sagovornik, inače osnivač kolegijuma političke psihologije u Hrvatskoj, dodaje da mu je neshvatljivo da premijer Plenković povrh svega nije reagovao na izjavu lidera svojih koalicionih partnera s ekstremne desnice o tome da Zagreb 1945. godine „nije oslobođen“. To se dogodilo ljetos, na 80. godišnjicu oslobođenja Zagreba i Hrvatske od fašističkog i nacističkog režima. Uz prihvatanje „djelimične“ legalnosti ustaškog pozdrava – čemu je u velikoj mjeri kumovao upravo Marko Perković Tompson – hrvatski premijer tako je dozvolio faktičku reanimaciju jedne već poražene i osuđene zločinačke ideologije.
„Ako su oni koji su za tim pozdravom posegnuli u Domovinskom ratu i imali najbolje namjere za odbranu ove zemlje od srpske agresije, a vjerujem da jesu, to ne znači da su i te ostale vrijednosti poput ustaškog pozdrava bile, a kamoli ostale, prihvatljive“, zaključuje Šiber. On smatra da se oko toga ne smije imati dvosmislen stav, naročito kada je riječ o državnoj vlasti. Prema njegovom mišljenju nipošto se ne mora sve to prihvatiti u istom „paketu“, a koji generiše današnju političku krizu s povlađivanjem profašističkim strujanjima i u krajnjoj liniji, kako kaže, „kompromituje samo nasljeđe Domovinskog rata“.
A o eventualnoj mogućnost fizičkog, kao i nasilnog najavljivanja „radikalnijih poteza“ o kojima govori Perković, upitali smo i Pavla Kalinića, politikologa i stručnjaka za bezbjednost, kao i hrvatskog veterana iz rata devedesetih. On tvrdi da se realno nema šta zaista radikalno očekivati, a odmah zatim pridružuje se kritičarima gradonačelnika Tomislava Tomaševića, kojih u ovom slučaju i među formalno ljevičarski nastrojenim medijskim analitičarima. „Tomašević se jednostavno zapetljao, a Marko Perković koristi njegovu nesposobnost u sopstvene reklamne svrhe. Jer nema se tu šta da se zabranjuje ako država nije zabranila neki sadržaj“, uvjeren je Kalinić.
Na pitanje da uporedi slučaj sa Pulom, on insistira na tome da je Perkoviću tamo bio zabranjen koncert generalno, a ovdje suštinski samo jedna pjesma, odnosno stih. Ipak, napominjemo da su se i tada predstavnici Grada Pule nedvosmisleno izjasnili da su pjevačeva proustaška gledišta razlog zabrane nastupa. Pavle Kalinić nadalje procjenjuje da stvarne opasnosti u pjevačevoj najavi nema, već je, smatra, pored marketinga to u stvari samo probni balon: „To je samo blef, kao što je i sve nalik tome zadnjih 30 godina bio blef. Ali ukupni rezultat svog tog blefiranja jeste u međuvremenu milion iseljenih Hrvata.“
„Šatoraši su iza sebe imali HDZ, a danas je ta stranka na vlasti. Zato nema ozbiljne, masovne organizacije iza ovih Perkovićevih riječi. Tom prilikom je nje definitivno bilo, pa je jedan od šatoraša, Tomislav Medved, kasnije postao ministar branitelja, a to je i dan-danas“, podsjetio je Kalinić za DW. Konačno, na pitanje o daljim reakcijama državne vlasti, kojoj bi itekako mogle da odgovaraju neprilike zagrebačke gradske vlasti, odgovorio nam je da smatra da je HDZ ionako stranka pokorna prvenstveno Briselu. Uvjeren je zato da će se i Andrej Plenković ponijeti onako „kako mu nalože“.
