Mari-Žanin Čalić, istoričarka i profesorka na Univerzitetu „Ludvig Maksimilijan“ u Minhenu, se u članku za ZEIT Geschichte, istorijski magazin lijevo-liberalnog nedeljnika Cajt, osvrnula na multireligijsku i multietničku tradiciju Sarajeva.
U pregledu istorije u kojem objašnjava tradiciju prisustva raznih vjerskih grupa na području današnje Bosne i Hercegovine, Čalić najviše prostora daje objašnjavanju međuodnosa vjerskih zajednica ali i odnosa prema državi.
U tekstu naslovljenom „Jugoslovensko slomljeno srce“, pri čemu se misli na Sarajevo, Čalić, koja slovi za jedan od najvažnijih autoriteta u Njemačkoj kada je u pitanju istorija jugoslovenskog prostora, između ostalog ukazuje i na položaj islama u Jugoslaviji.
„U Jugoslaviji je vladala vjerska sloboda, međutim, pokrivanje žena –kao i u Turskoj – bilo je zabranjeno. Sve dok se islamska zajednica ponašala lojalno prema državi, smjela je, kao i sve druge vjerske zajednice, da se slobodno razvija“, navodi se u članku.
Istorijski rez je, kako se nadalje navodi, donio rat devedesetih ali se ukazuje i na postojanja proislamskih političkih tendencija i prije izbijanja rata te aktivizma pojedinaca u tom smjeru.
„Jedan od njih, advokat Alija Izetbegović, sastavio je 1970. godine tajnu ‘Islamsku deklaraciju’ u kojoj je tražio centralno vođenu panislamsku državu ‘od Maroka do Indonezije, od Afrike do Srednje Azije’. U njoj bi trebalo da vladaju ‘islamski poredak i način života’.
Sud ga je 1983, zajedno sa saradnicima, osudio na višegodišnju kaznu zatvora. Sudije su zahtjeve za uvođenjem šerijata, pokrivanjem žena i zabranom vjerskih ‘mješovitih brakova’ ocijenili kao napad na načelo ‘bratstva i jedinstva’.
Osim toga, Izetbegović je održavao kontakte s iranskim režimom ajatolaha Homeinija.“
Čalić objašnjava da je početkom devedesetih i raspada Jugoslavije Izetbegović osnovao stranku koja je pobijedila na prvim izborima i doprinjela jačanju islama u zemlji.
„Stranka demokratske akcije (SDA) bila je u tesnoj vezi s Islamskom zajednicom. Obje su nastojale da ojačaju bošnjačku naciju putem reislamizacije. Muslimanski vjerski službenici propovedali su da se vernici moraju pridržavati ramazanskog posta, zabrane alkohola, čitanja Kurana i vjerskog vaspitanja. Tražili su i da se žene pokrivaju te su zabranjivali vjerske ‘mješovite brakove’.
Kada je Islamska zajednica 1990. godine, uz pomoć SDA, posvetila svetilište Ajvatovica, bile su prisutne i zelene zastave s arapskim natpisima i potpuno pokrivene žene. Ajvatovica je danas najveće muslimansko svetilište u Evropi“, piše Čalić.
Autorka u nastavku teksta piše o jačanju uticaja zemalja s raznim strujama koje vladaju unutar islama na Bosnu i Hercegovinu. Te razne struje kako se navodi, su i unutar BiH nastavile s međusobnim rivalitetima.
Na kraju teksta se zaključuje kako su se „raznolikost i tolerancija“ Sarajeva izgubili tokom rata i kako je većina stanovnika srpske i hrvatske nacionalnosti pobjegla iz grada tokom ili nakon borbi.
„Bosanski glavni grad se od opsade ‘nacionalizuje’ u bošnjačko-muslimanskom pravcu. Proživljeno nasilje učinilo je ljude svjesnijima etničko-religijske pripadnosti ili im je takav identitet uopšte tek nametnulo. Danas se većina stanovnika kreće gotovo isključivo u krugu pripadnika sopstvene etničke grupe. U svakodnevici su na važnosti izgubile tradicije uređenog suživota i međususjedstva. Samo manjina još njeguje staru naviku posjećivanja susjeda druge vjere za njihove praznike.“
Čalić primijećuje da „aktivno deklarisanje pripadnosti islamu i vjerska praksa u javnom životu“ sada igraju veliku ulogu i da je „Islamska deklaracija“ ponovo objavljena „uz pomoć poreskog novca“. To se, kako se navodi, „mnogim sekularno nastrojenim Bošnjacima ne sviđa“.
Ta atmosfera privlači investitore iz islamskih zemalja kojima buđenje islama predstavlja poslovni model. Spominju se i događaji poput međunarodnog sajma prehrambenih proizvoda „Halal Ekspo Sarajevo“.
Sve to autorku navodi na završnu primjedbu: „Sarajevo je na putu da se pretvori u bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom. Njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro će moći da se prepozna samo još u istorijskoj kulturnoj baštini“, zaključuje Čalić u tekstu za Cajtov magazin.
