I ne samo to – isti oni koji danas zdušno osuđuju taj period, zaboravljaju da su upravo 1997. godine, poslije svega što danas navodno nazivaju zločinima, podržali Đukanovića u njegovom političkom raskolu sa Slobodanom Miloševićem i pomogli mu da konsoliduje vlast. Nisu tada govorili o deportacijama, o „ratnim zločincima“, niti su protestovali zbog uloge Crne Gore u ratovima – naprotiv, bili su tihi, neki i vrlo korisni.
Kako to da im tada nije smetalo što su podržavali istog tog čovjeka koji je bio na čelu Vlade u vrijeme kada se dešavala deportacija izbjeglica? Kako to da se ne sjećaju da su ćutali dok su se navodne greške pravile pred njihovim očima, a danas s visine i bez dokaza sude mrtvom Pavlu Bulatoviću, čovjeku koji se ne može braniti?
Radi se o jasnoj političkoj manipulaciji i selektivnom pamćenju. Nije ovdje riječ o istini, pravdi ili poštovanju žrtava – riječ je o pokušaju da se svaki trag srpskog identiteta i prisustva u savremenoj Crnoj Gori izbriše, demonizuje i kriminalizuje. Pavle Bulatović je, kao Srbin, kao funkcioner iz tog vremena i kao političar koji se nije odricao svog naroda, savršena meta. Đukanović, ideološki otac tzv. građanštine, ostaje zaštićen – jer im je politički bio i ostao koristan.
Danas gledamo moralne akrobate koji su tada bili tihi, a sada su bučni. Oni koji su Đukanovića slavili 1997. i pomogli mu da preuzme punu kontrolu nad državom, sada se lažno predstavljaju kao savjest društva i zaštitnici pravde.
Ako je zaista riječ o istini i pravdi, onda neka prvo pogledaju u svoje redove i priznaju sopstvenu odgovornost i saučesništvo u ćutanju. Tek tada će njihove riječi imati težinu. Do tada – sve ostaje gola politička propaganda sa srbofobnom pozadinom.
