Predloženi nacrt Fiskalne strategije Crne Gore 2024-2027. godine predstavlja značajno kvalitativno i kvantitativno odstupanje od predizbornih obećanja i postizbornog kalkulatora (kojim je razrađen “program” Evropa sad 2): nema minimalne plate od 700 eura, nema prosječne penzije od 600 eura, nema povećanja od 25 odsto svim zaposlenima koji primaju platu preko 565 eura, nema radnog vremena od 7 sati, nema pune zaposlenosti.
Dodatno, u maju prošle godine nije obećano povećanje poreza i akciza kakav je to sada slučaj. Očekivano, nema ispunjenja obećanja koje je trebalo ostvariti do 1. 11. 2024. godine, što znači da su očekivanja oko 400.000 građana Crne Gore, najblaže napisano, iznevjerena.
Stoga, koristim priliku da čestitam Vladi Crne Gore i Ministarstvu finansija što su i zvanično odustali od “programa” Evropa sad 2, za koji se od starta znalo da nije mogao biti sproveden. Ostaje pitanje lične odgovornosti onih koji su svjesno obmanuli građane, a ipak obećali nemoguće i implementaciju uslovili svojim ostavkama.
Potrebno je napomenuti da je izvršna vlast uspjela da obesmisli javnu raspravu o ovom dokumentu, jer je prije mišljenja Centralne banke Crne Gore i prije izvještaja o sprovedenoj javnoj raspravi, Skupštini Crne Gore predložila na usvajanje set zakona koji se odnose na realizaciju predloženih “reformi”. Tim činom Vlada je pokazala da čak nije ni formalno transparentna, dok o suštinskoj transparentnosti zaista ne treba trošiti riječi.
No, i ovako predstavljena fiskalna strategija ima nekoliko strukturnih manjkavosti na koje želim ukazati.
Penziona reforma je veliki poduhvat koji može imati značajan uticaj na živote ljudi, tako da je od ključnog značaja da se proces vodi pažljivo i promišljeno kako bi se osigurao pravedan i efikasan sistem za naše najstarije sugrađane.
Takva reforma predstavlja ambiciozan poduhvat, čije planiranje i sprovođenje predstavlja izuzetno kompleksan zadatak. Stoga, fiskalna strategija nije dokument koji može da se bavi ovako radikalnom reformom penzionog sistema bez potrebnih detaljih i složenih analiza kroz sektorske politike jer se ista donosi na period od tri godine, dok se reforma penzionog sistema priprema za naredne decenije, zbog čega mora biti proizvod konsenzusa nakon obimne rasprave svih društvenih aktera.
Takođe, strategija reforme penzionog sistema mora da bude preteča Fiskalne strategije a ne njena posljedica, kao što je to sada slučaj.
Podsjetiću, u 2023. godini Fond PIO je imao najniži deficit u svojoj istoriji od svega 35 miliona eura čime je postignuta njegova finansijska uravnoteženost. Predloženom fiskalnom strategijom deficit fonda PIO u 2025. godini će biti 11 puta veći i iznosiće 383 miliona eura, ili oko 5 odsto BDP-a, sa sličnim trendom i u narednim godinama.
Ovako koncipirana fiskalna strategija će stvoriti ogroman tranzicioni trošak finansiranja penzija, koji će u dugom periodu pasti na teret svih građana, a naročito će pogoditi najsiromašnije slojeve stanovništva. Vrijednost godišnjeg ličnog boda će se smanjiti, zbog čega će budući penzioneri primati niže penzije u odnosu na postojeće stanje.
Nijedna država na svijetu nije tako radikalno i brzo prešla s jednog sistema (Bizmarkovog) na drugi sistem (Beveridž), gdje 70 odsto penzionera prima identičnu minimalnu penziju, a s ovako predloženom fiskalnom strategijom jasno se utire put da svi penzineri u budućnosti primaju minimalnu zaradu.
U kontekstu reforme penzijskog sistema, u fiskalnoj strategiji nema razrade situacije koja ukazuje da se suočavamo s ozbiljnom demografskom krizom.
Vlada brani donošenje ovako koncipirane fiskalne strategije “teške” 3,5 odsto BDP-a godišnje, jer “stvara najpovoljniji poreski okvir za poslodavce kako bi se podstakla zaposlenost” . Međutim, u samoj fiskalnoj strategiji jasno piše da stopa nezaposlenosti na kraju 2027. godine, ostaje na visokom nivou od 9,8%. Priznaćete da ovako visoka stopa nezaposlenosti jeste kontradiktorna s osnovnom premisom da se fiskalna strategija donosi kako bi se stvorila nova radna mjesta, za što se troši čak 3,5% BDP-a godišnje.
Dodatno, pomenuta teorija o potrebi uvođenja niskih poreza na rad nije relevantna za reformu ovog obima o čemu govori i podatak da je Crna Gora jedna od država koja ima jednu od najnižih stopa poreza na dobit, a da zauzvrat nismo imali značajno pozitivne efekte.
Navodi se da će poreski klin na zarade biti među najnižima u Evropi. Međutim, autori su “propustili” da navedu da niži poreski klin od Crne Gore imaju samo Kolumbija i Čile, čime se eurizovana crnogororska ekonomija počinje upoređivati s latinoameričkim ekonomijama, koje i dalje vuku obilježja diktatorsko-narko ekonomija.
Jedna od glavnih zamki fiskalne strategije jeste pretpostavka da se keš na ruke i dalje isplaćuje u mjeri kao kod implementacije programa Evropa sad 1. Kako to nije slučaj, na ovaj način se upumpava velika količina novog novca u sistem, što će u velikoj mjeri podstaći inflaciju jer će plate rasti bez povećanja produktivnosti rada, što predstavlja klasičnu fiskalnu ekspanizuju koja za posljedicu ima povećanje cijena. Naravno, ova situacija ne može da traje unedogled.
Paradokslano je i to što zaposleni s većim plata, pored većih zarada u eurima, dobijaju i veće procentualno povećanje plata, što predstavlja jedinstven primjer u svijetu.
Jasno je da država neefikasno “troši” 240 miliona eura fiskalne “municije”, čime u budućnosti ostaje bez značajnijih alata fiskalne politike. Podsjetiću da Crna Gora ne vodi ni samostalnu monetarnu politiku, pa ćemo ostati bez ikakvih alata za slučaj nepredviđenih eksternih šokova koji su i te kako mogući.
Fiskalna strategija ne tretira osnovni problem zbog kojeg je inflacija u Crnoj Gori značajno veća u odnosu na EU: lančano zidanje marži koje nastaje od strane uvoznika, distributera i na kraju maloprodaja. Dodatno, u fiskalnoj strategiji nema nijedne mjere u vezi s upravljanjem rapidnim povećanjem cijena stanova i rente, što stvara pritisak na domicilne stanovnike koji ne mogu da kupe stan niti da rentiraju po prihvatljivim cijenama.
Upravo su ove dvije pojave trebalo da budu najsnažnije tretirane u fiskalnoj strategiji. Međutim, to nije iznenađujuće, s obzirom na to da visoka inflacija pogoduje budžetu, jer se izvorni prihodi ne bi mogli puniti planiranom dinamikom u slučaju pada inflacije.
Osim toga što su izostale mjere za borbu s inflacijom od koje najviše koristi ima krupni kapital iz pojedinih branši, isti se dodatno nagrađuje ukidanjem doprinosa. Ovo će dovesti do povećanja profita koji će biti podstaknut većom inflacijom i novim kreditnim zaduženjima građana po visokim kamatama, što je predviđeno fiskalnom strategijom.
“Čašćavanje” poslodavaca na teret penzija postojećih radnika predstavlja nepravedan model redistribucije budućeg novca trenutno zaposlenih građana. Oslobađanjem od navedenih doprinosa vrši klasičan transfer novca s budućih računa građana na sadašnje račune poslodavaca i to nakon godine u kojoj su postignuti rekordni profiti privrede (isto se očekuje i u 2024. godini).
Podsjetiću da je sektor mikro preduzeća, koji broji 34.000 kompanija, u kome je zaposleno 68.000 ljudi, pet posljednjih godina poslovao s neto gubitkom. U tim kompanijama mahom rade ljudi s minimalnim platama i svako dodatno poresko opterećenje će određeni broj ovih kompanija spustiti radno vrijeme na četiri sata (radnici će raditi i dalje 8 sati) ili će se jednostavno ugasiti, što će dovesti do povećanja nezaposlenosti.
Naravno, najveći pobjednik ovako postavljene redistribucije jeste krupni kapital iz određenih branši koje već isplaćuju minimalne plate od 600 eura, a koje će na osnovu povećane inflacije i dodatne potrošnje imati veće profite na koje neće obračunavati veće poreske stope na dobit.
Kroz ovu redistribuciju ćemo dobiti mutiranu vrstu turbo-potrošačkog-kapitalizma, u kome se umjesto povećanja standarda građana, povećala zarada pojedinih branši krupnog kapitala upravo na konto trenutno zaposlenih, kojima su date mrvice od njihove buduće penzije.
Krupni kapital je trostruko nagrađen: 1. kroz oslobađanje troška od 5,5% koji sada plaća kroz doprinose, 2. kroz neminovnu inflaciju jer se povećavaju zarade koje će im donijieti dodatne profite i 3. kroz očekivanja snažnog rasta novoodobrenih kredita. Ovaj “koktel potrošnje” će sveukupno dovesti do dodatne erozije životnog standarda građana u srednjem i dugom roku, a krupne kapitaliste do novih ekstra profita na uštrb standarda građana.
Fiskalna strategija je zamagljena podacima o inflaciji i značajnim prilivom stranih državljanja (Rusija, Ukrajina i Turska) iz 2023. godine, čiji je dolazak napravio pozitivan uticaj na prihode budžeta, a čime se ekonomska aktivnost u značajnoj mjeri povećala.
Udio PDV-a u izvornim prihodima budžeta se povećava na čak 48% u 2025. godini, što predstavlja preveliko oslanjanje na jedan izvor prihoda budžeta zbog same prirode PDV-a, njegove regresivosti što može dovesti do stvaranja fiskalne iluzije, utaje poreza i sličnih efekata.
Trenutno stanje u ekonomiji podsjeća na stanje iz 2006. i 2007. godine, kada smo imali solidne makroekonomske rezultate (suficit državnog budžeta, nizak javni dug, povećanje zarada i penzija), koji su bili više rezultat stihijskog investicionog “buma” nego dobro promišljene ekonomske politike. Tako posmatrano, postojao je privid da bi država od 620.000 stanovnika mogla brzim koracima napredovati i dostići nivo prosjeka EU.
Pogoršanje makroekonomske situacije u zemlji nakon ekonomske krize iz 2008. godine zapravo je rezultat pogrešne razvojne politike koja je u centar ekonomske logike stavila potpuno otvoreno tržište, što je za posljedicu imalo enormno širenje uvozne potrošnje u zemlji u svim kategorijama, čak i onih proizvoda koji se proizvode u Crnoj Gori.
O COVID krizi iz 2020. godini neću trošiti riječi, svi znamo što se dogodilo i nadam se da se ista neće ponoviti.
Dodatno, fiskalnom strategijom se predviđa da će se potrošnja domaćinstva “povećati” više nego dvostruko, sa 3,5% na 7,2%, što znači da ćemo imati inflaciju i to mnogo veću od one koja se predviđa, a koja će snažno pogoditi najsiromašnije građane, ali i srednju klasu.
Imamo skroman pad dolazaka koji prate snažan pad broja noćenja u individualnom smještaju, što jasno ukazuje da Crna Gora postaje destinacija u kojoj se kraće boravi. Ne samo to – Crna Gora postaje tranzitna destinacija jer imamo veći broj putnika na aerodromima, auto-putu, tunelu Sozina, broju ulazaka u CG nego prošle godine, a imamo manje turista koji borave u Crnoj Gori.
Na sve to, povećava se stopa PDV-a koji tretira hotelijere kojima je stopa PDV-a skoro duplo povećana, dok se siva ekonomija u turizmu nije ni dotakla.
U fiskalnoj strategiji je uočljiva kontradiktornost između niske akumulativne sposobnosti crnogorske privrede koja gotovo da ne proizvodi finalni proizvod (zapravo, u najvećoj mjeri se zasniva na uvozu istih) na jednoj, i orijentacije na finansiranje potrošnje kroz ubrizgavanje više stotina miliona eura kroz redistribuciju doprinosa za PIO i novih kreditnih zaduženja građana koji će nominalno, ali ne i realno, povećati plate, na drugoj strani.
Dodatna potrošnja će zacementirati postojeće ekonomske odnose u Crnoj Gori, što znači da prostora za diversifikaciju ekonomije više nema. Usvajanje ovako koncipirane fiskalne strategije, nepovratno se gubi šansa da ekonomija Crne Gore počne mukotrpni dugoročni, ali nužni proces diverzifikacije koji će smanjiti zavisnost države od jedne privredne grane (turizam).
Ne tretira povećanje produktivnosti, već sav novac usmjerava u potrošnju.
Ne tretira problematiku deficita robnog bilansa niti deficit tekućeg računa koji je eksplodirao u 2023. i 2024. godini.
Ne adresira regionalne dispartitete s posebnim akcentom na stukturne probleme sjevernog regiona.
Ne sadrži mjere poput progresivnog oporezivanja dobiti niti ostalih sličnih alata fiskalne politike.
Nema optimizacije javne uprave.
Nema smanjenja neproduktivne potrošnje za obećanih 150-200 miliona eura; naprotiv, imamo njeno povećanje.
Nema novih sredstava za aktivne mjera politike zapošljavanja.
Nema dodatnog poreza na trgovinu kripto valutama.
Nema povećanja sredstava za podršku privredi već isti ostaje na skromnom nivou.
Linearno povećanje svih zarada za 5% je suprotno reformi ES1, kada je uvedeno progresivno oporezivanje većih zarada.
Kako su zarade u javnom sektoru veće od onih u privatnom sektoru, linearno povećanje će dovesti do još nekonkurentnijeg privatnog sektora jer će zaposleni u javnom sektoru imati još veće plate, pa će jaz biti veći.
Uprkos blagom povećanju, izdvajanje za zdravstvo ostaje na niskom nivou od oko 800 eura po glavi stanovnika. Poređenja radi, Švajcarska izdvaja oko 10.000 eura za zdrastvo po glavi stanovnika, a Singapur oko 4.000 eura.
Uvođenje akciza za mirna vina stvoriće snažan pritisak na porodične biznise, koji neće moći biti konkuretntni zbog malog obima proizvodnje i nedovoljnih kapaciteta za izvoz ili pozicioniranje za supstituciju uvoza.
U 2025. subvencije su smanjenje u odnosu na 2024.
Trošak kamata raste i 2027. godine iznosiće 220 miliona eura, čime se stvara pritisak na ostale rashode.
Nisu urađena scenarija za mogući slučaj eksternih šokova.
Fiskalna strategija krši Mastrihtske kriterijume i zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti kroz planirani deficit od 3,4% na kraju 2027. godine, dok će javni dug u 2027. dostići vrijednost od 65% BDP-a. S dugom lokalne samouprave deficit budžeta prelazi 5%. Dodatno, naš javni dug se povećava sa 4,5 milijardi eura na 5,6 milijardi eura ili 25% u svega tri godine bez značajnijih investicija u infrastrukturu.
Fiskalna strategija je oskudna s podacima: nedostaju tabele s projektovanim brojem zaposlenih, penzionera, kao i “matematike” kako se došlo do određenih brojeva u projekcijama zbog čega ista nije kredibilna. Dodatno, nedostaju detaljni podaci o planiranim infrastrukturnim projektima s jasnim iznosima i rokovima za njihovu implementaciju kako bi se mogli pratiti.
Donošenje ekspanzivne fiskalne strategije teške oko 240 miliona eura ili 3,5% BDP godišnje, koja 100% ide u potrošnju, u periodu nestabilne globalne situacije, a u kome se Crna Gora suočava s izazovom refinansiranja 2 milijarde eura (oko 30% BDP-a) po visokim kamatama uz povećanje javnog duga od za 1,1 milijardu eura ili 25%, predstavlja značajan rizik za javne finansije Crne Gore.
Ukoliko se ova Fiskalna strategija usvoji, postaje jasno da će se politika ekonomskog razvoja Crne Gore bazirati na kvantitativnom kratkoročnom rastu koji je uzrokovan uvezenom potrošnjom s pratećim efektom neproduktivnog i ubrzanog zaduživanja države, privrede i građana, prvenstveno za finansiranje te potrošnje.
Očekivano, ovakav model razvoja će dovesti do rasta BDP-a i plata građana na veoma kratak rok, ali će srednjoročno i dugoročno nepovoljno uticati na već izražene ranjivosti koje su vezane za nekonkurentnost privrede, slabljenje izvoza, povećanje uvozne zavisnosti, povećanje nejednakosti u društvu, povećanje siromaštva i regionalnih dispariteta, dok će obećani multiplikativni efekti izostati.
Stoga, fiskalnu strategiju je potrebno vratiti nazad i prepremiti novi dokument koji će iz fiskalne strategije uzeti neka dobra rješenja, odustati od ovako planirane redistribucije doprinosa za fond PIO i napraviti dokument koji će u sebi sadržati mjere za početak diversifikacije crnogorske ekonomije, koji će pratiti mnogo više detalja, mnogo više podataka i analitike.
