Kada je, u nastojanju da se stabilizuju odnosi sa Kinom, američki državni sekretar Entoni Blinken nedavno posjetio Peking, mnoga pitanja o kojima je razgovarao sa kineskim predsjednikom Sijem Đinpingom bila su veoma sporna. Blinken je, na primjer, upozorio Kinu da ne obezbjeđuje materijal i tehnologiju za pomoć Rusiji u njenom ratu protiv Ukrajine, a usprotivio se i kineskim teritorijalnim pretenzijama u Južnom kineskom moru i uznemiravanju Filipina (saveznika SAD). Drugi sporovi ticali su se tumačenja američke politike „jedne Kine“ prema Tajvanu i američke trgovinske i izvozne kontrole protoka tehnologije u Kinu.
Otprilike u isto vrijeme, bio sam u posjeti Pekingu kao predsjedavajući Kinesko-američkog „dijaloga na dva kolosijeka“, gdje građani koji su u komunikaciji sa svojim vladama mogu da se sastanu i govore u svoje ime. Pošto su takvi razgovori nezvanični, ponekad mogu biti i iskreniji. To je svakako bio slučaj i ovoga puta, kada se delegacija Strateške grupe Aspena sastala sa grupom koju je okupila uticajna Centralna partijska škola u Pekingu. To je šesti takav sastanak dviju institucija u protekloj deceniji.
Kao što se i očekivalo, Amerikanci su podržali Blinkenove izjave o kontroverznim pitanjima, dok su Kinezi ponovili stavove svoje vlade. Kao što je upozorio jedan penzionisani kineski general: „Tajvan je srž naših ključnih pitanja“.
Situacija je, međutim, postala zanimljivija kada su učesnici počeli da razgovaraju o oblastima moguće saradnje. Promjena američke politike – prelazak sa interakcije sa Kinom na strategiju nadmetanja velikih sila – ne isključuje mogućnost saradnje u nekim oblastima. U okviru diskusije koristili smo se analogijom sa fudbalskom igrom: dvije ekipe se bore jedna protiv druge, ali one šutiraju loptu a ne protivnika i svi igraju po pravilima unutar bijelih linija.
Govoreći u metaforama, neki Kinezi su izrazili zabrinutost da je američki naglasak na stvaranju „sigurnosnih barijera“ u odnosima između dvije zemlje postao sličan vezivanju sigurnosnih pojaseva u automobilu da bi se povećala brzina. Ipak, većina učesnika se složila da je izbjegavanje sudara primarni cilj. U tom pogledu identifikovali smo sedam potencijalnih oblasti saradnje.
Prva i najočiglednija su klimatske promjene koje prijete i jednoj i drugoj zemlji. Iako nastavlja da gradi elektrane na ugalj, Kina takođe ubrzano povećava svoj udio u obnovljivim izvorima energije i planira da će dostići vrhunac emisija ugljen-dioksida do 2030. a neutralnost ugljenika do 2060. Pozvali smo da se ti rokovi ubrzaju i da se u tom cilju proširi naučna razmjena.
Drugi pravac je globalna zdravstvena zaštita. Kada se govori o novoj pandemiji, naučnici kažu da ne treba postavljati pitanje „da li“ već „kada“. Obje vlade su pogrešno postupale sa pandemijom kovida-19, što je rezultiralo milionima smrtnih slučajeva. Ali, umjesto da se svađamo i upiremo prstom jedni u druge, predložili smo da analiziramo kako je naša naučna saradnja pomogla da se uspori širenje virusa SARS-a 2003. i ebole 2014. i kako bi ti rezultati mogli da se koriste u budućnosti.
Što se tiče nuklearnog oružja, Kinezi su branili ubrzano nagomilavanje svog arsenala time da su ICBM preciznije i da bi ranjivost podmornica mogla da ih učini nesposobnim da odgovore ako prvi budu pogođeni. Kinezi su ponavljali uobičajene argumente protiv ograničenja kontrole naoružanja sve dok njihov arsenal ne izjednači sa arsenalima SAD i Rusije. Izrazili su, međutim, spremnost da razgovaraju o nuklearnim doktrinama, konceptima i strateškoj stabilnosti, kao i o pitanjima neširenja i teškim pitanjima poput Sjeverne Koreje i Irana. To su dvije oblasti u kojima su Amerika i Kina ranije sarađivale.
Četvrto pitanje je bila vještačka inteligencija. Prošle jeseni Si i američki predsjednik Džo Bajden su se u San Francisku složili da započnu razgovore o bezbjednosti vještačke inteligencije, ali dvije vlade još nisu postigle značajan napredak po ovom pitanju. Naša grupa se saglasila da ovo pitanje zahtijeva i razgovore iza zatvorenih vrata, posebno kada je riječ o vojnim primjenama tehnologije. Jedan penzionisani kineski general rekao je da je kontrola naoružanja malo vjerovatna, ali da postoje dobre šanse da se radi na postizanju međusobnog razumijevanja koncepata i doktrina kao i na definisanju šta tačno znači održavati ljudsku kontrolu.
Što se tiče ekonomije, obje strane su saglasne da je bilateralna trgovina obostrano korisna, ali se kineska strana žalila na američku kontrolu izvoza naprednih tipova poluprovodnika. Amerika pravda ove mjere bezbjednosnim razlozima, ali Kinezi vjeruju da su takvi koraci osmišljeni da obuzdaju ekonomski rast njihove zemlje. Kako je savjetnik za nacionalnu bezbjednost Džejk Salivan definisao američki pristup kao izgradnju „visoke ograde oko malog dvorišta“, istakli smo da ove mjere utiču na samo mali dio naše ukupne trgovine poluprovodnicima.
Pitanje kineskog viška u industrijskoj proizvodnji, podstaknutog vladinim subvencijama, pokazalo se kao teže. Ekonomski rast zemlje je usporen, ali umjesto mjera za stimulisanje domaće potrošnje, Kina pokušava da se izbori sa aktuelnim problemima povećanjem izvoza (kao što je to činila i ranije). Istakli smo da se svijet promijenio od „kineskog šoka” sa početka vijeka.
Ali ipak nismo podržali ideju o prekidu veza, što bi bilo loše za obje strane, već smo se saglasili da ekonomska pitanja treba podijeliti u tri grupe. Na jednom kraju su bezbjednosna pitanja oko kojih smo se složili da se ne slažemo. Na drugom kraju je normalna trgovina robom i uslugama, u kojoj smo voljni da poštujemo pravila međunarodne trgovine. A u sredini, gdje se pojavljuju pitanja u vezi sa subvencijama i viškom kapaciteta, bili bismo voljni da pregovaramo od slučaja do slučaja.
Naša poslednja tema odnosila se na kontakte među ljudima, koji su bili teško narušeni trogodišnjim ograničenjima zbog kovida-19 i zbog pogoršanja političkih odnosa. Danas manje od hiljadu američkih studenata studira u Kini, dok oko 289.000 Kineza studira na američkim univerzitetima (iako je ova cifra skoro za četvrtinu manja od prethodnog najvećeg broja). Novinari se suočavaju sa pooštravanjem viznih ograničenja u Kini, a akademici i naučnici sa obje strane izvještavaju o pojačanoj kontroli imigracionih službi. Ništa od ovoga ne pomaže vraćanju osjećaja međusobnog razumijevanja.
U ovom trenutku, u periodu nadmetanja velikih sila SAD i Kine, ne treba očekivati povratak na strategiju interakcije koja je obilježila početak ovog vijeka. Ali u interesu i SAD i Kine je da se izbjegnu sukobi i prepoznaju oblasti za saradnju tamo gdje je to moguće.
