Stanovnici Azije sa nestrpljenjem iščekuju kraj sezone ekstremnih vrućina, koja se sada bliži kraju. U mojoj zemlji, na Filipinima, prvi tajfun u godini došao je krajem maja, što je pomoglo da se spuste temperature koje su dostizale skoro 50° Celzijusa. Prethodnih mjeseci, rekordna vrućina dovela je do zatvaranja škola, porasta posjeta hitnoj pomoći, pada produktivnosti i povratka na rad od kuće.
Iako je uticaj ekstremnih vrućina na javno zdravlje i ekonomiju teško izmjeriti, ono što je upadljivo je brzina kojom se sve to zaboravlja. Ovo je slično ciklusu panike/zaborava koji se obično dešava nakon pandemije: društva zaboravljaju lekcije iz prošlih zdravstvenih kriza i zatičemo su nespremna kada počne sljedeća.
Moramo da poboljšamo spremnost za pandemije, kao što moramo da ublažimo zdravstvene rizike koje predstavljaju po život opasne, povišene temperature. Kako se klimatske promjene ubrzavaju, očekuje se da će ekstremni toplotni talasi postati intenzivniji i češći, posebno u Aziji. Da bismo preživjeli u ovoj „novoj normalnosti“, neće biti dovoljno da poslušamo neodgovarajuće medicinske savjete, poput onih da se pije više vode i boravi u klimatizovanim prostorima, kao da većina svjetske populacije ima pristup klima uređajima i vodi za piće.
Ne, vlasti treba da zauzmu proaktivniji pristup i ubrzaju napore za izgradnju otpornosti na toplotu. Do trenutka kada nastupi sljedeći rekordni toplotni talas, sve zemlje bi trebalo da imaju nacionalni plan za rješavanje tog problema, zajedno sa mjerama prilagođavanja za lokalne zajednice. U stvari, svaki aspekt kreiranja politike treba posmatrati kroz sočivo otpornosti. Pored zdravstvenog sektora, glavni prioriteti treba da budu stanovanje, transport i vodosnabdijevanje – što korespondira sa Ciljevima održivog razvoja.
Treba početi od stanovanja. Mnogi od najugroženijih ljudi u Aziji žive u slabo provjetrenim stanovima ili prenaseljenim slamovima. Procjenjuje se da oko 1,6 milijardi ljudi širom svijeta pati od neadekvatnih uslova stanovanja. S obzirom na to da ovakva istraživanja obično ne uzimaju u obzir ventilaciju, ova cifra može biti i veća.
Postoje realniji načini da se prilagodite klimatskim promjenama od onog da kažete siromašnim ljudima da borave u klimatizovanim prostorima. Klima uređaji ne samo da su skupi, već i troše ogromne količine električne energije. Istraživači procjenjuju da klimatizacija čini 3,9% globalne emisije gasova. Umjesto da sagorijevaju više fosilnih goriva da bi zadovoljili povećanu potražnju za električnom energijom, vlasti moraju da preispitaju pristupe urbanom razvoju kako bi zaštitili i planetu i javno zdravlje. Na primjer, brojne zemlje u Aziji, uključujući Indoneziju i Singapur, počele su da koriste jeftinu boju za „hladni krov“ koja pomaže da se smanje temperature u zatvorenom prostoru u zgradama koje nisu klimatizovane.
Saobraćaj je još jedan sektor osjetljiv na toplotu. Bez obzira da li se po vrućini putuje u prepunim autobusima ili čeka voz na peronu, putnici u zemljama sa niskim i srednjim prihodima često su izloženi ekstremnim temperaturama. Ulaganje u održive transportne sisteme koji pružaju udobnost tokom toplotnih talasa ključno je za postizanje vitalnih klimatskih i zdravstvenih ciljeva.
Da bi izgradile otpornost na toplotu, vlade moraju da se pozabave i globalnom krizom vode. Iako je održavanje hidratacije neophodno za zaštitu od ekstremne vrućine, skoro trećina svjetske populacije nema pristup čistoj vodi za piće. Plastične flaše za vodu za jednokratnu upotrebu nisu rješenje. Kao i klimatizacija, to je skup pristup, koji troši ugljenik i zagađuje.
Programi pripravnosti za toplotne talase trebalo bi da se fokusiraju na najugroženije grupe, uključujući poljoprivrednike, ribare, građevinske i fabričke radnike, starije i bolesne. Tu su i zatvorenici, zatočeni migranti i psihički bolesnici, koji su često zatvoreni u izuzetno vrućim prostorima sa puno ljudi.
Kao i protokoli za odgovor na oluju ili pandemiju, ekstremna spremnost na toplotu treba da bude dio politike javnog zdravlja. U tom cilju, sistemi nadzora nad bolestima treba da budu ažurirani kako bi uključili bolesti povezane sa toplotom. To bi trebalo da se uradi prije početka novog perioda rekordnih vrućina. Pored toga, važno je održavati adekvatne zalihe medicinskih proizvoda, u rasponu od osnovnih zaliha (npr. intravenozne tečnosti) do prsluka za hlađenje.
Informacije o potencijalnim posljedicama ekstremne vrućine treba da budu uključene u programe obrazovanja i obuke za ljekare hitne pomoći, zdravstvene radnike u zajednici i pružaoce primarne zdravstvene zaštite. Oni su obično prvi koji kontaktiraju pacijente sa niskim primanjima. Nažalost, kliničko liječenje bolesti povezanih sa toplotom (npr. toplotni udar) pominjalo se samo usput kada sam bio student medicine.
Konačno, naučnici se moraju fokusirati ne samo na epidemiologiju vrućine, već i na efikasnost naših propisa i mjera. Na primjer, Nacionalni univerzitet u Singapuru je 2023. otvorio poseban centar za proučavanje tolerancije na toplotu. (…)
Uz globalne temperature koje rastu alarmantnom brzinom, nemamo drugog izbora osim da se prilagodimo svijetu koji se zagrijava. U isto vrijeme, ubrzanje dekarbonizacije bi nam omogućilo da smanjimo učestalost i intenzitet ekstremnih toplotnih talasa. Zahtijevajući da vlade i korporacije prestanu da sagorevaju fosilna goriva, možemo izgraditi istinsku otpornost na vrućinu i poboljšati zdravlje planete.
