Pet godina je prošlo od istorijskog dana – 30. avgusta 2020. godine, kada je Crna Gora poslije sedam i po decenija, poslije čitavih 75 godina jedne ideološke i partijske dominacije, konačno raskrstila sa poslednjim bastionom komunizma u Evropi.
Partija koja je direktna nasljednica Komunističke partije Crne Gore, bila je, nažalost, naročito u poslednjim godinama svoje vladavine, oličenje totalitarne svijesti, ideološke represije i spone sa mračnim podzemljem i mafijaškim strukturama koje su decenijama razarale naše društvo.
Dok su narodi istočne Evrope usvajali zakone o osudi totalitarnih režima, dok su se odricali komunističkog nasljeđa i uspostavljali demokratske standarde, Crna Gora je još uvijek nosila svoje teške okove, zarobljena u raljama partije koja je sebe poistovjećivala sa državom.
30. avgusta 2020. godine naš narod je odlučio da uzme sudbinu u svoje ruke i da, onako kako je Njegoš napisao i kako stoji na ulazu u Stari grad Budva – „Pokoljenja djela sude“, pokaže da sloboda jeste i mora biti temelj svakog društva.
Budva je milenijumima svojevrsni vječni grad slobode ali je baklju slobode nosio grad Budva te 2020.godine za sve crnogorske gradove.
Budva je u toj borbi bila više od simbola. Ona je bila predstraža slobode. Bila je ogledalo svih iskušenja i izdaja, ali i mjesto gdje se pokazalo da narod, kada je jednom probuđen, niko ne može zaustaviti.
Sjećamo se 2020. godine i brutalnog pokušaja režima da silom, preko policije i svojih represivnih instrumenata, obori legalno izabranu vlast u Budvi. Upravo tada, na ulicama Budve, grada starog preko 3 milenijuma, pokazali smo da sloboda nije privilegija, već pravo. Pokazali smo da ulični protesti, dostojanstveni i mirni ali prkosni i bez uzmicanja, predstavljaju najviši oblik građanske hrabrosti i borbe protiv kriminalizovanog režima.
Ne smijemo zaboraviti ni najsramniju izdaju – šest odbornika Nove srpske demokratije otelo je mandate narodu i otvorilo vrata povratku Demokratske partije socijalista na vlast u Budvi. To nije bila samo izdaja jedne partije, već izdaja čitave ideje slobode. Izdajnici su, nažalost, konstanta kroz koju srpske stranke u Crnoj Gori prolaze još od 1991. godine, kada je svaki oblik otpora režimu bio praćen represijom, pritiscima i ucjenama.
Međutim, Budva nije grad koji zaboravlja. To nam ne dopuštaju ni te čuvene Njegoševe riječi uklesane u ploču iznad ulaza u Stari grad – „Pokoljenja djela sude“.
One nas obavezuju da budemo dostojni predaka i da se ne umorimo u borbi za pravednije društvo.
Kada je grupa „Budva naš grad“ odbila da obilježi 8. novembar – Dan oslobođenja Budve u Prvom svjetskom ratu – i kada su se drznuli da javno vrijeđaju Jasnu Đokić jer je odala počast toj svetoj tradiciji, bilo je jasno da se na tom putu krije veleizdaja.
Baklja slobode nije zapaljena samo 30. avgusta, već i ranije – u trenucima kada je usvojen zloglasni Zakon o slobodi vjeroispovijesti.
Tada je iz poslaničkih klupa Andrija Mandić, predsjednik Nove srpske demokratije, objavio najčuveniji govor u modernoj crnogorskoj istoriji u formi poziva na borbu za slobodu stotinu hiljada ljudi, koje su probudile Crnu Goru.
Tada su litije, kao najdostojanstveniji vid građanskog otpora, pokazale da narod zna razlikovati sveto od oskrnavljenog, slobodu od ropstva, istinu od laži.
U Budvi su litije imale posebnu snagu – bile su to rijeke dostojanstva koje su pokazale da ovaj grad, više nego ijedan drugi, stoji na braniku vjere, slobode i pravde.
Kada razmišljamo o ovih pet godina, lično se sjetim riječi francuskog filosofa Monteskjea koji je napisao: „Ja sam nužno čovjek, Francuz sam slučajno“.
U toj misli sadržana je suština našeg puta.
Biti čovjek znači biti dostojanstven, moralan i pravedan.
Politički programi, stranačke borbe i sve naše ideološke rasprave imaju smisla samo ako stoje na tom temelju – ljudskog dostojanstva i moralne odgovornosti.
Zato danas, pet godina nakon velike pobjede, na nama je obaveza da sačuvamo duh 30. avgusta.
Da ga ne svodimo na partijske trijumfe, već da ga njegujemo kao trajni zavjet slobode.
Pobjeda nije jednokratni događaj – pobjeda je trajni put.
Budva, kao grad vječne slobode, ostaje upisana u istoriju kao mjesto gdje se pokazalo da sloboda može biti dostižna, da izdaje ne mogu zaustaviti narod, i da „pokoljenja djela sude“.
Pet godina poslije – zašto ne reći da naš zavjet ostaje isti i u narednih 50 godina: sloboda, dostojanstvo i vjera u pravedniju Crnu Goru.
