U vremenu obilježenom dezinformacijama, lažnim vijestima i medijskim manipulacijama, medijska pismenost sve manje postaje stvar izbora, a sve više nužnost bez koje se ne može funkcionisati. To počinju da shvataju i oni koji su donedavno medijsku pismenost posmatrali samo kao usputno sredstvo za snalaženje u turbulentnom medijskom okruženju.
To je istaknuto u analizi autora Damira Nikočevića pod nazivom „Izazovi i perspektive medijske pismenosti – slučaj Crne Gore“, koja tretira pitanja medijske pismenosti i uloge građana u informacionom ratu manipulacija informacijama i vjerodostojnosti sa posebnim osvrtom na Crnu Goru i njen put ka društvu medijske pismenosti.
Analizu je objavio Digitalni forenzički centar (DFC) u sklopu edicije DFC Policy Brief. Riječ je, kako su pojasnili u saopštenju, o formatu DFC-a kroz koji se promovišu stručni uvidi eksperata iz različitih oblasti na temu malignog stranog uticaja, nudeći konkretne preporuke.
„Istraživanje je pokazalo snažnu vezu između nivoa medijske pismenosti i stepena demokratije u društvu – društva sa najvećim stepenom demokratije obično imaju i najveći indeks medijske pismenosti – ističući da se Crna Gora trenutno nalazi na 33. mjestu od 41 zemlje po indeksu medijske pismenosti i na 36. mjestu od 44 zemlje po indeksu demokratije u Evropi“, navodi se u saopštenju.
Uprkos niskom pozicioniranju, dodaje se, uočen je značajan napredak u saradnji između institucija i organizacija koje se bave medijskim obrazovanjem, a u analizi se podsjeća i da Crna Gora prednjači u regionu po uvođenju medijske pismenosti kao izbornog predmeta u gimnazijama (od 2009) i osnovnim školama (od 2023/2024). Ipak, glavni izazovi uključuju nedostatak obučenog nastavnog osoblja i nedovoljno finansijskih sredstava.
Nikočević ističe i da 92 odsto građana prepoznaje važnost medijske pismenosti, ali 62 odsto njih ocjenjuje nivo medijske pismenosti u zemlji kao loš.
Indeks medijske pismenosti u Crnoj Gori iznosi 12.2 od 25, a uključivao je razumijevanje lažnih vijesti, medijske pismenosti, interneta i društvenih mreža (kao donekle objektivnih pokazatelja znanja građana), samoprocjenu sopstvenih vještina kritičke procjene medijskih sadržaja, kao i izvještavanje građana o navikama kada je u pitanju provjeravanje i dijeljenje medijskih sadržaja, navodi se.
„Kampanje podizanja svijesti nisu dovoljne za jačanje otpornosti na štetan sadržaj u medijima. Teren je odgovor. Prepoznavanje manipulacije i propagande se najbolje jača kroz osnaživanje školskih kurikuluma, stvaranje novih programa neformalnog obrazovanja i direktan kontakt sa građanima, posebno sa djecom i starijima, koji su najizloženiji iskrivljavanju stvarnosti i propagandnom narativu. Nova tehnološka dostignuća omogućila su ciljano i pojednostavljeno širenje štetnog medijskog sadržaja, ali su istovremeno pružila jednostavnije metode provjere informacije i mapiranja štetnog uticaja. U toj misiji zaštite kako lokalnog, tako regionalnog i globalnog konteksta, svi smo na liniji odbrane“, zaključuje Nikočević.
